DUŽNOST JE SVAKOG LIJEČNIKA PROMICATI ŽIVOT - UVIJEK, BEZUVJETNO I UZ CIJENU ŽRTVE Talijanski katolički liječnici na skupu u Napulju.

Napulj, 20. 10. 1997. (IKA) – Promicati život uvijek, u svim uvjetima, pa i uz cijenu žrtve dužnost je svakog liječnika, a još više onog katoličkog. To je jedan od glavnih zaključaka XXI. nacionalnog kongresa Udruge talijanskih katoličkih liječnika, koji je završio 19. listopada u Napulju.
Glede polazišne točke, svi se liječnici slažu, no – i ovaj se puta – tumačenja i primjene razlikuju. Dr. Carlo Casini, predsjednik Pokreta za život, istaknuo je kako se svi trebaju zauzeti kako bi “kultura života nadvladala kulturu smrti”, pri čemu “posebnu odgovornost imaju zdravstveni djelatnici”. No, te se odgovornosti često odbacuju tzv. “informativnim dogovorom” pri čemu se sva odgovornost glede izbora stavlja u ruke pacijenta. No, vrlo često – ističe Casini – “pacijent je u rukama liječnika i iskustvo pokazuje da hladni odnos i neizrečeni poticaji mogu ženu navesti na pobačaj, dok dobrohotna riječ i potpora mogu spasiti život.”
Nisu, dakle, dovoljni tek zakoni i zakonska ograničenja kako bi se zaštitila dobra koja želimo spasiti, a to se posebno odnosi na pravo na život. Vrlo je važni čimbenik liječnik, jer on sam “često utječe na pacijenta, upućujući ga na različite pretrage iz čisto ekonomskih razloga”. To je, u tijeku kongresa, izjavio mons. Elio Sgreccia, jedan od duhovnika “Talijanske nacionalne udruge liječnika” (AMCI). Pri tom je posebice mislio na liječničke pretrage u vrijeme trudnoće, navodeći kako je “taj način djelovanja dopušten kada koristi smirenosti žene i zdravlju djeteta; no, nije dopušten kada ga se upotrebljava kako bi se uništilo fetus, ili pak kada postoji opasnost da se plod izgubi. Teško je – nadodao je mons. Sgreccia – potvrditi vrijednosti katoličkog morala u utilitarističkom i selektivnom društvu u kojemu često prevladavaju interesi malog broja ljudi”, te nastavio: “Zna se da su bolnice danas poput tvornica koje moraju ‘proizvoditi’ a ne samo trošiti, te su stoga potrebe bolesnih često podređene trgovačkim interesima. Stoga se često trudne žene šalje na različite pretrage, plašeći ih različitim tjelesnim nedostacima, što ujedno povećava i broj pobačaja. Katolički liječnik ima jasnu zadaću u vrednovanju jesu li neke pretrage nužne, a nadasve mora otkloniti sve one uvjete koji žene sile na pobačaj.”
Mišljenje mons. Sgreccie dijeli i talijanska ministrica zdravstva Rosi Bindi, prema čijim riječima “liječnici moraju uvijek biti u službi života: biti katolicima donosi, ipak, odgovornost više koju se svakako mora uzeti u obzir.”