Crkva u svijetu objavila je dvije knjige dr. Fabijana Veraje: “Na tragovima svetosti” i “Svećenik i žrtva”. U prvom dijelu knjige “Na tragovima svetosti” dr. Veraja, dugogodišnji suradnik dotajnik Kongregacije za kauze svetih, govori o štovanju svetaca u starini, zatim o kanonizaciji i beatifikaciji, o uvjetima koji su potrebiti da netko bude proglašen svecem Katoličke Crkve, kao i o načinu kako se utvrđuje mučeništvo, odnosno svetost nekoga sluge Božjega i čudo koje se pripisuje njegovu zagovoru. U drugom, autobiografskom dijelu, autor otkriva neobične putove kojima ga je providnost dovela u Rim, a potom u službu Svete Stolice, te omogućuje uvid u njegov osobni rad “na tragovima svetosti”.
U knjizi “Svećenik i žrtva” dr. Veraja obrađuje život i djelo katehete don Radovana Jerkovića, mučenika komunističkoga režima. Kao gimnazijalac i bogoslov Veraja je bio vrlo bliz don Radi, s kojim se oprostio u Metkoviću 1944. te je kasnije bio s njime u pismenom kontaktu od listopada 1946. do proljeća 1950. Pisac je u svom dugom životu imao prilike upoznati dosta svećenika, među njima i veoma krjeposnih, pa ipak, nije zbog toga u njegovim očima postao manje svijetao svećenički lik don Rade Jerkovića; dapače, na temelju sačuvane povijesne dokumentacije taj mu se lik ukazao u novom, još ljepšem svjetlu. K tome mu je, na temelju prikupljenih svjedočanstava, postalo još očitije da u don Radi imamo pravoga mučenika u kršćanskom smislu. Zato je ovaj spis poput Pozicije o mučeništvu (Positio super martyrio) kakvom se na Kongregaciji za kauze svetih dokazuje da je određeni sluga Božji ubijen iz mržnje na vjeru i da je prihvatio mučeništvo kao svjedočanstvo za Krista.
Don Fabijan Veraja rođen je 1923. u Metkoviću, nakon završene klasične gimnazije u splitskom sjemeništu, u tijeku Drugoga svjetskog rata studira teologiju u Đakovu, odakle 1945. pred prodorom partizana, s kolegama odlazi u Zagreb te u svibnju iste godine. U Rimu nastavlja teološki studij i biva zaređen za svećenika 1947. Kao pitomac Hrvatskog zavoda sv. Jeronima postigao je doktorat iz teologije na sveučilištu Gregoriana, a potom licencijat iz kanonskog prava na Lateranskom sveučilištu. Njegova doktorska disertacija (1960.) bila je povodom da je, uz privolu pape Ivana XXIII., bio primljen u Povijesnu sekciju vatikanske kongregacije, gdje je više od dvadeset godina proučavao život i djela raznih kandidata za kanonizaciju. Od 1981. do 1993. bio je dotajnik Kongregacije za kauze svetih.
Mons. Veraja je bio aktivan i na drugim područjima u službi Crkve u Hrvata, u domovini i u dijaspori. Neki podaci koje navodi u svojim uspomenama mogu poslužiti kao kamenčići za mozaik-sliku opće hrvatske, posebno crkvene, stvarnosti u drugoj polovici XX. stoljeća. (ika-sb/kj)