“EKUMENIZAM” PSALMA 116

Kateheza br. 23 – Poziv na slavljenje Boga zbog njegove ljubavi
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 116,1-2
“Hvalite Jahvu, svi puci,
slavite ga, svi narodi!
Silna je prema nama ljubav njegova,
i vjernost Jahvina ostaje dovijeka!”

1. To je najkraći od svih psalama, koji je u hebrejskom izvorniku sastavljen od svega sedamnaest riječi, od kojih je devet osobito važno. To je mala doksologija, to jest osnovna pjesma zahvalnica, koja bi savršeno mogla poslužiti kao pečat širim himnima-molitvama. Tako se ponekad događalo u liturgiji, pomalo kao što je to slučaj s našim “Gloria Patri”, kojim zaključujemo svako recitiranje psalma.
Te malobrojne riječi molitve pokazuju se vrlo značajnima i dubokima za veličanje saveza između Gospodina i njegova naroda, u sklopu sveopće perspektive. U tom svjetlu prvi redak psalma preuzeo je apostol Pavao kako bi pozvao sve narode svijeta da slave Boga. On, naime, piše rimskim kršćanima: “a pogani da za milosrđe proslave Boga, kao što je pisano:… Hvalite, svi puci, Gospodina, slavite ga svi narodi! ” (Rim 15,9.11).

2. Kratki himan o kojem razmišljamo započinje, dakle, kao što to često biva kod te vrste psalama, pozivom na hvalu, koji nije upućen samo Izraelu, već svim narodima zemlje. Usklik hvale mora izvirati iz srca svih pravednika koji traže i ljube Boga iskrena srca. Psaltir još jednom odražava širu viziju, nadahnutu vjerojatno Izraelovim iskustvom u tijeku izgnanstva u Babilonu u šestom stoljeću pr. Kr.: židovski se narod tada susreo s drugim narodima i kulturama i osjetio je potrebu naviještati vlastitu vjeru onima među kojima je živio. U Psaltiru postoji svijest da dobro cvjeta na brojnim tlima i može biti upućeno i upravljeno prema jedinom Gospodinu i Stvoritelju. Mogli bismo, zato, govoriti o nekom “ekumenizmu” te molitve, koja u jedno prigrljuje narode različite po porijeklu, povijesti i kulturi. Na crti smo velike Izaijine “vizije” koji opisuje kako će se “na kraju danâ” svi narodi stjecati prema “gori doma Gospodnjeg”. Tada će iz ruku ispasti mačevi i koplja; štoviše bit će prekovani u plugove i srpove, da narod živi u miru, pjevajući svoju hvalu jedinom Gospodinu svih ljudi, slušajući njegovu riječ i vršeći njegov zakon (usp. Iz 2,1-5).

3. Izrael, izabrani narod, na tome sveopćem obzoru ima poslanje koje treba izvršiti. Mora proglašavati dvije velike božanske vrline, koje je iskusio živeći savez s Gospodinom (usp. r. 2). Te dvije vrline, koje su poput glavnih crta božanskog lica, “binom dobrote” Božje, da se poslužimo riječima Grgura Niškog (usp. Sui titoli dei Salmi, Rim 1994., str. 183) izražene su hebrejskim riječima čije se bogatstvo značenja, u prijevodima, ne uspijeva istaknuti u cjelini.
Prvi je izraz hésed, riječ koja se više puta koristi u Psaltiru i o kojoj sam već u drugoj prigodi bio govorio. Taj izraz želi izraziti splet dubokih osjećaja koji postoji između dvije osobe, povezane istinskom i trajnom vezom. Obuhvaća, stoga, vrijednosti poput ljubavi, vjernosti, milosrđa, dobrote i nježnosti. Između nas i Boga postoji, dakle, odnos koji nije hladan, poput odnosa između gospodara i njegova podanika, već topao, poput onoga koji se razvija između dva prijatelja, između dvoje zaručnika, između roditelja i djece.

4. Drugi izraz je ‘emét i ima gotovo isto značenje kao i prvi. Taj je izraz drag i Psaltiru, u kojem se javlja gotovo polovicu od ukupnog broja svojih pojavljivanja u ostatku Staroga zavjeta.
Ta riječ sama po sebi znači “istina”, to jest istinitost nekoga odnosa, njegovu vjerodostojnost i odanost, koji će se održati unatoč preprekama i kušnjama; to je čista i radosna vjernost koja ne poznaje raskide. Ne kaže psalmist bez razloga da ona “ostaje dovijeka” (r. 2). Vjerna Božja ljubav nikada neće prestati i nikada nas neće prepustiti nama samima ili tami besmisla, slijepoj sudbini, praznini i smrti. Bog nas ljubi bezuvjetnom ljubavlju, koja ne poznaje umora, koja se nikada ne gasi. To je poruka našega psalma, kratkog gotovo poput molitvice, ali snažnog poput nekog velikog svečanog spjeva.

5. Riječi koje nam taj psalam sugerira su poput odjeka pjesme koja odzvanja u nebeskom Jeruzalemu, gdje neizmjerno mnoštvo svakog jezika, puka i naroda, pjeva slavu Bogu pred prijestoljem Boga i Jaganjca (usp. Otk 7,9). Toj se pjesmi Crkva hodočasnica pridružuje bezbrojnim izrazima hvale, često uobličenima pjesničkim stvaralaštvom i glazbenom umjetnošću. Pomislimo, primjerice, na Te Deum, kojim su se naraštaji kršćana u tijeku stoljeća koristili u slavljenju i zahvaljivanju: “Te Deum laudamus, te Dominum confitemur, te aeternum Patrem omnis terra veneratur”. Sa svoje strane, mali psalam o kojem danas razmišljamo djelotvorna je sinteza vječne liturgije hvale kojom Crkva postaje glasom svijeta, pridružujući se savršenoj hvali koju sam Krist upućuje Ocu.
Hvalimo, dakle, Gospodina! Hvalimo ga neumorno. No, neka naša hvala bude izražena životom, prije no riječima. Bit ćemo uistinu premalo vjerodostojni ako našim psalmom pozovemo narode da slave Gospodina, a ne uzmemo za ozbiljno Isusovu opomenu: “Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima” (Mt 5,16). Pjevajući psalam 116, kao i sve psalme kojima se veliča Gospodin, Crkva, narod Božji, nastoji i sama postati pjesma hvale.