1. “Sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja” (2 Kor 5,18).
U ovom tjednu molitve za jedinstvo (18 do 25. siječnja) kršćani – katolici, pravoslavni, anglikanci i protestanti – s većim se žarom sjedinjuju u zajedničkoj molitvi. Podjela među Kristovim učenicima predstavlja tako očito protuslovlje koje im ne dopušta da se s time pomire ne osjećajući određenu svoju odgovornost. Osobito ovaj tjedan ima zadaću potaknuti kršćansku zajednicu da se snažnije zauzme u molitvi, da bi istodobno doživjela kako je lijepo kao braća zajedno živjeti. Unatoč napetostima koje postojeće razlike ponekad izazivaju, ovi dani daju nekako predokusiti radost koju će donijeti puno zajedništvo, kad se konačno ostvari.
Međunarodni mješoviti odbor, sastavljen od predstavnika Katoličke Crkve i Ekumenskog vijeća Crkava, koji svake godine priprema tekstove za taj tjedan molitve, predložio je ove godine temu pomirenja, nadahnjujući se na Drugoj poslanici sv. Pavla kršćanima u Korintu. Apostol proglašava nadasve veliku objavu: “Bog nas pomiri sa sobom po Kristu”. Sin Božji uzeo je na sebe čovjekov grijeh i zadobio oproštenje ponovno uspostavivši naše zajedništvo s Bogom. Doista, Bog želi pomirenje cijeloga ljudskog roda.
Iz Poslanice Korinćanima jasno proizlazi da je pomirenje milost Božja. U njoj se, s druge strane, potvrđuje također da nam je Bog “povjerio službu pomirenja” (2 Kor 5,18b), povjerio nam “riječ pomirenja” (ondje, 19b). Ova objava obvezuje, dakle, sve učenike Gospodinove. Ali kako se mogu nadati da će ih slušati u predlaganju poziva na pomirenje, ako oni sami prvi ne žive u potpunom pomirenju s onima s kojima dijele svoju vjeru
To je problem koji mora uzbuditi savjest svakoga tko vjeruje u Isusa Krista, koji je umro “da raspršene sinove Božje skupi u jedno” (Iv 11,52b). Međutim, ipak nas krijepi sigurnost da, unatoč našim slabostima, Bog djeluje s nama i da će konačno ostvariti svoje naume.

2. U tom smislu ekumenska događanja često nam pružaju razloge nade i ohrabrenja. Ako promatramo svijet od II. vatikanskog koncila do danas, odnosi među kršćanima uvelike su se promijenili. Kršćanska zajednica je čvršća, a bratski duh očitiji.
Ne manjkaju sigurno razlozi za žalost i zabrinutost. Svake se godine, ipak, bilježe događaji koji pozitivno utječu na nastojanje prema punom zajedništvu. Također u godini koju smo tek zaključili bilo je snažnih susreta u različitim okolnostima, s različitim istočnim i zapadnim Crkvama i crkvenim zajednicama. Neki od tih događaja zahtijevaju pozornost sredstava društvenog priopćivanja, drugi ostaju u sjeni, ali nisu manje korisni.
Osobito bih htio istaknuti porast suradnje u ustanovama znanstvenog istraživanja ili naobrazbe. Doprinos koji ovi pothvati mogu dati rješavanju otvorenih problema među kršćanima – na povijesnom, teološkom, stegovnom i duhovnom području – sigurno je važan bilo u nadvlađivanju nerazumijevanja iz prošlosti bilo zajedničkog traženja istine. Ta suradnja nije potrebna samo danas; u njoj se već doživljava oblik zajedništva u nastajanju.
Glede tek završene godine htio bih spomenuti zajedničku izjavu potpisanu s Njegovom Svetosti Karekinom I, katolikosom svih Armenaca (13. prosinca 1996). S tom drevnom Crkvom, koja se osobito u ovom stoljeću obogatila svjedočanstvom mnoštva mučenika, postojao je kristološki spor koji je nastao na Kalcedonskom koncilu (451), tojest prije više od 1500 godina. Teološka nerazumijevanja, jezične poteškoće, uljudbene raznolikosti priječili su, u tijeku svih tih stoljeća, pravi dijalog. Gospodin nam je udijelio, uz našu duboku radost, konačno zajedno ispovjediti istu vjeru u Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka. O njemu smo u zajedničkoj izjavi priznali da je “savršeni Bog u svom božanstvu, savršeni čovjek u svom čovještvu; njegovo je božanstvo sjedinjeno s njegovim čovještvom u osobi jedinorođenoga Sina Božjega, u jedinstvu koje je stvarno, savršeno, bez zabune, bez promjene, bez ikakvog dijeljenja”. Prošle sam godine, osim toga, susreo mnogu braću iz drugih Crkava i crkvenih zajednica, kao Njegovu milost dr. Georgea Leonarda Careya, canterburyjskog nadbiskupa, i druge ličnosti koje su me posjetile u Rimu. I izvan ovoga grada, na svojim putovanjima, s pravom sam radošću susretao predstavnike drugih Crkava zauzetih svjedočiti vjeru u Krista i ponovno tražiti zajedništvo s tamošnjim katolicima.
Osim toga ima i manje značajnih koraka prema pomirenju srca i uma. Duh će nas Božji dovesti do uzajamnog punog razumijevanja i željenog cilja punoga zajedništva.

3. Među kršćanima ostaju, nažalost, uz naukovne poteškoće, također oštrine, suzdržljivosti, očitovanja nepovjerenja, koji se ponekad izlijevaju u izrazima neopravdane agresivnosti. To znači da treba biti pojačan bilo duhovni ekumenizam – koji se sastoji u obraćenju srca, u obnovi uma, u osobnoj i zajedničkoj molitvi – bilo teološki dijalog. Upravo tu zadaću treba razvijati dok idemo prema Velikom jubileju, izvanrednoj prilici za sve kršćane zajedno dati naraštajima novoga tisućljeća radosnu vijest pomirenja.
Ova prva godina priprave na jubilej ima kao temu: “Isus Krist, jedini Spasitelj svijeta, jučer, danas i uvijek” (usp. Heb 13,8). U “Nadolaskom trećeg tisućljeća” naveo sam da će “u ekumenskom pogledu ova godina biti jako važna da se zajedno upravi pogled Kristu jedinom Gospodinu, u nastojanju da u Njemu postanemo jedno, prema njegovoj molitvi Ocu” (br. 41).
Sa svima onima koji ovog tjedna mole za jedinstvo kršćana, i mi uzdižemo svoju molitvu moleći od Gospodina dar pomirenja.