Dubrovnik, (IKA) – Ekumenska molitva u Molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana u Dubrovniku održana je 24. siječnja u pravoslavnoj crkvi Sv. Blagovještenja, a predvodili su je dubrovački biskup Mate Uzinić i episkop zahumsko-hercegovački i primorski vladika Grigorije Durić. Nakon evanđelja, okupljenim vjernicima obratio se biskup Uzinić, koji je u propovijedi uvodno zamolio Gospodina “da očisti naša srca od svega što na svađa i dijeli, da ih, poput Marijina srca, obasja svjetlom svoga Duha Svetoga da bi se u našim srcima mogla začeti, a zatim roditi i pred lice Božje vinuti iskrena molitva za jedinstvo Kristove Crkve”. Zahvalio je vladiki Grigoriju i pravoslavnim svećenicima u Dubrovniku “na spremnosti i otvorenosti da, usprkos brojnim otvorenim nacionalnim i političkim pitanjima koja opterećuju ekumenski dijalog među našim Crkvama, i u ovogodišnjoj molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana nastavimo ujedinjavati svoje molitve Bogu, Gospodaru povijesti, da upravlja naše korake prema jedinstvu i miru”.
U pokušaju odgovora svakog čovjeka na biblijsko pitanje, koje je geslo ove molitvene osmine: “S čime ću doći pred Gospodina?” biskup Uzinić istaknuo je dvojbu: je li za uspjeh nečega bitna kvaliteta ili je bitno povećanje kvantitete. “Po ustima proroka Bog odgovara Izraelu i svima nama: bitnije od kvalitete i kvantitete žrtava koje činimo, jest činiti pravicu, ljubiti milosrđe i smjerno sa svojim Bogom hoditi”, ustvrdio je.
U propovijedi je biskup podsjetio na veliki kršćanski jubilej, 1700 godina od tzv. Konstantinova edikta o toleranciji, koji je kršćanstvu progonjenom 250 godina dao mogućnost postojanja i tako promijenio ne samo kršćanstvo, nego i čovječanstvo koje je do tada tapkalo u mraku, a od tada mu “svjetlost jarka osvanu”. “Da, kršćanstvo je čovječanstvu donijelo svjetlo prave vjere, donijelo mu je nadu bolje budućnosti i osobito mu je donijelo pravi smisao ljubavi koja ne uzima nego daje, potpuno, do kraja”, kazao je biskup Uzinić te spomenuo i negativne pojave koje su se nakon toga dogodile, a kojima smo izdali vlastitu vjeru, zamračili nadu i, osobito, izdali ljubav koju propovijedamo. Među tim negativnim stvarima ističe se kao trajna sablazan i za vjernike i za nevjernike razdijeljenosti Kristove Crkve za koju jedni drugima trajno moramo ponavljati: ‘Oprostite!’ i ‘Opraštamo!'” Biskup se osvrnuo i na današnji svijet koji se mijenja i suočava s krizom koja zahvaća čovjekov identitet, “a samim tim i odnose koje, živeći u određenom društvenom kontekstu, izgrađujemo jedni s drugima.” U pokušaju doprinosa rješavanju te krize duha treba početi od sebe i preispitati svoje prioritete. Jesu li najvažniji uređeni bogoslužni prostori, vitki zvonici i svečan zvukovi zvona, ugodni pjev i lijepo liturgijsko ruho, visok postotak kršćana u društvu, vjeronauk u školama, prigodno ispunjene crkve, uređeni odnosi s državom, upitao je biskup. Dajući negativan odgovor ustvrdio je: “Naša vjera i naše biti kršćani danas – kao i jučer – nije mjerljivo ničim od toga – iako se ničeg od nabrojenog nemamo pravo odreći – nego je mjerljiva i bit će mjerljiva onim našim činiti pravicu, ljubiti milosrđe i smjerno sa svojim Bogom hoditi. Tek kad čovjek učini sve da u njegovu životnom okruženju vlada pravda, kad je u miru sa svojim bližnjima, kad u srcu iskusi razlivenu Božju ljubav koja izvire iz križa Kristova i njegove pomirne žrtve, onda se za njega može reći da doista smjerno hodi sa svojim Bogom. Ne želimo, međutim, zaboraviti, dapače to želimo istaknuti, da je hod s Bogom istovremeno i hod s braćom i sestrama koje prepoznajemo u svim ljudima, a osobito u onima koji su s nama dionici iste vjere u Isusa Krista, našeg Boga i Spasitelja. To je bitan preduvjet da bi i drugi nas mogli prepoznati kao Božje kćeri i sinove, da bi i danas, kao i prije 1700 godina, čovječanstvu po nama kršćanima moglo svijetliti svjetlo vjere, hrabriti ga nada vječnosti i prožimati kršćanski smisao ljubavi kojemu je križ Isusa Krista najsavršeniji izričaj.”
Dubrovački biskup osvrnuo se i na prošlogodišnju ekumensku molitvu u dubrovačkoj katedrali istaknuvši: “Želimo nastaviti onda gdje smo stali prošle godine makar smo svjesni da je naša prošlogodišnja molitva bila zasjenjena pogrešnim interpretacijama i makar se bojimo da će se to dogoditi i ovom ekumenskom susretu u molitvi. Ne možemo i ne smijemo odustati! Zato smo se večeras u poniznoj molitvi, odvažili pridružiti razočaranim učenicima na putu u Emaus ispunjeni kao i oni brojnim pitanjima i sumnjama u srcu, ali i raspoloženi da nam se kao i njima dogodi susret s našim uskrsnulim Gospodinom. Njega molimo da nama odagna strahove i rasprši sumnje. Molimo ga da i nama u Pismima otkrije ono bitno što nas povezuje i pomogne uočiti i ukloniti ono nebitno što nas dijeli i opterećuje naše odnose. Molimo ga također da ovdje s nama u ovom prekrasnom hramu Blagovještenja koji slavi njegovo utjelovljenje u naš svijet, simbolički prelomi kruh – koji nažalost još nismo u stanju lomiti i euharistijski – da bismo se zajedno podignuli od ovog stola molitvenog zajedništva i krenuli iz Emausa prema Jeruzalemu i tamo mogli jedni drugima u zajedništvu i ljubavi posvjedočiti osobno iskustvo susreta s uskrsnulim Gospodinom i onda zajednički nastavili svoju kršćansku prisutnost najprije u ovom Gradu, a onda i među našim Crkvama i narodima, čineći pravicu, ljubeći milosrđe i smjerno hodeći sa svojim Bogom.”
Na kraju zajedničke molitve okupljene je pozdravio episkop Grigorije. “Nemam puno riječi osim jedne koja je možda neophodna, ali nekad ta riječ sama izvire iz naših srca, a nekad je govorimo zato što je tako lijepo, kulturno i pametno” rekao je vladika Grigorije te nastavio: “Ali ovoga puta uime svih pravoslavnih kršćana ovdje u ovoj parohiji, uime svih nas koji smo se ovdje sabrali, imam neizmjernu potrebu koja navire i iz moje duše i srca da kažem ‘hvala’ ocu biskupu. Hvala mu na ovakvoj vjeri, a vjera je kao što kaže apostol Pavao osnov svega. Bez vjere ne možemo napraviti ništa. Vjera u sebi nosi i strah i sumnju, ali vjera je prije svega hrabrost. Sumnju i strah ne možemo potisnuti, ali ih možemo zagrliti hrabrošću. I zato vam želim reći samo da nije jednostavo biti tako hrabar kao što je hrabar vaš pastir i otac, i naš večerašnji učitelj i vaš svagdašnji učitelj, jer tako hrabar blagodatno i blagorodno i milosrdno može biti samo onaj koji vjeruje. U tom duhu i u tom smislu želim vam reći da smo mi ovdje sabrani zbog vjere i zato što vjerujemo. I to ne vjerujemo u bilo što i bilo koga nego u živoga Boga. Zbog toga smo ovdje. Onda iz toga izvire sve drugo, izvire čak i to da to ima posljedice za naš svagdašnji život – za mir i dobro u ovom svijetu. Bez vjere nema mogućnosti da bude mira i dobra u svijetu. Bez vjere ne možemo napraviti ništa stvaralačko i pokretačko. Znamo da ono drugo što je protivno vjeri uvijek je rušilačko i razaračko. Zato smo mi ovdje da gradimo sve ono što je srušeno na temelju vjere, ne na temelju bilo kakve ideologije.”
Uz biskupa Uzinića u molitvi su sudjelovali generalni vikar Dubrovačke biskupije dr. don Petar Palić i pročelnik biskupijskog Vijeća za ekumenizam i međureligijski dijalog don Ivica Pervan. Uz vladiku Grigorija i paroha Gorana Spaića sudjelovali su protojerej Slavko Zorica i otac Savo Mirić, iguman manastira Tvrduša. Veliki broj Dubrovčana odazvao se toj molitvi, ispunivši do kraja crkvu Sv. Blagovještenja.