Sarajevo, (IKA/KTA) – U organizaciji Vijeća za ekumenizam i dijalog među religijama i kulturama Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, prvog dana Molitvene osmine u srijedu 18. siječnja u večernjim satima u katedrali Srca Isusova u Sarajevu upriličeno je Ekumensko bogoslužje Riječi. Molitvu je predvodio pomoćni biskup vrhbosanski Pero Sudar uz sudjelovanje petočlane delegacije pravoslavnih svećenika Metropolije dabrobosanske te sudjelovanje svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i drugih vjernika.
Biskup Sudar zaželio je dobrodošlicu svima, a osobito pravoslavnoj delegaciji. Podsjećajući na glavnu temu Molitvene osmine utemeljenu na riječima apostola Pavla iz Druge poslanice Korinćanima: „Pomirenje – ljubav nas Kristova obuzima”, istaknuo je da sveti Pavao posvješćuje kršćanskoj zajednici da ih je Bog po Isusu Kristu pomirio sa sobom te da ih ta Kristova ljubav potiče da budu služitelji pomirenja. Dodao je i da se ove godine mnoge Crkve i kršćani prisjećaju početka reformacije prije 500 godina.
U duhu predloženog teksta za Molitvenu osminu, biskup Sudar podsjetio je na poziv svim kršćanima da priznaju svoje grijehe i mole za oprost i za ozdravljenje rana koje su prouzročili raskoli. U tom duhu izmoljeno je dvanaest molitvenih zaziva, a svaki od molitelja nosio je po jedan kamen s natpisom pojedinoga grijeha od kojih nastaju zidovi podjela: bezosjećajnost, mržnja i prezir, klevete, diskriminacija, progon, razoreno zajedništvo, netolerancija, vjerski ratovi, raskol, zloporaba moći, samodostatnost i oholost. Potom su svi stavljali kamenje zidajući mali zid kao simbol razdvojenosti, ali simbol i Berlinskog zida srušenog 1989. godine. Cijela zajednica molila je zaziv: Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Pošto su otpjevali psalme, slušali prigodna čitanja na temu pomirenja i propovijed, čitači molitve vjernika razgradili su zid i simboličko kamenje s natpisima grijeha preobličili u križ.
Prigodnu propovijed uputio je delegat Metropolije dabrobosanske protojerej stavrofor Vladislav Topalović, profesor Pravoslavnoga bogoslovskog fakulteta „Sveti Vasilije Ostroški” u Foči Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Podsjetio je na riječi apostola Pavla kojima mladoj Crkvi u drevnoj kozmopolitskoj metropoli Korintu skreće pozornost na agape: „Ljubav Kristova nas obuzima …” Istaknuo je da se u danima molitve za jedinstvo kršćana trebaju prisjetiti Pavlovih riječi o ljubavi među kojima je i poznata himna ljubavi. „Ljubav Kristova (agape) nešto je posve novo, originalno kršćansko. Zato ima i novo ime. Ona se više ne naziva eros, već agape. To je originalni kršćanski neologizam; novo ime za novu vrijednost”, kazao je profesor Topalović, pojašnjavajući da „Pavlova ljubav, dakle, nije neko uzvišeno stanje duše, neki psihološki fenomen, neka neodoljiva čežnja za drugim bićem, neka vanjska vrlina koja krasi kršćanina, već konkretna sposobnost zajednice da prevlada podjelu prouzročenu različitim vjerovanjima i različitim tumačenjima Evanđelja i apostolske propovijedi”.
„Kao da Pavao govori nama! Kako su njegove riječi bile aktualne u svim epohama crkvene povijesti! Kako su, još više, aktualne danas! Kada bismo se samo malo zamislili nad tim Pavlovim riječima, shvatili bismo da razlika u vjeri ne smije biti prepreka za agape, ma koliko nas u to uvjeravali zastarjeli udžbenici teologije. Jer djelomično znamo, djelomično vjerujemo, djelomično prorokujemo. Ma koliko čvrsta i nepokolebljiva, svaka je naša vjera djelomična, nesavršena. Ništa mi još ne znamo! Sve – i Bog, i čovjek, i svijet, i spasenje – sve je još uvijek enigma, podjednako za sve nas pravoslavne, katolike, protestante i druge. Savršeno Božje otkrivenje tek čekamo. Raskoli, zato, nastaju samo onda kada svoju vjeru, poput gnostika, proglasimo za znanje; kada je apsolutiziramo; kada je proglasimo savršenom; kada je izjednačimo s gledanjem licem u lice. A vjera ne može biti savršena, uči nas Pavao. Jedino je ljubav savršena”, rekao je profesor Topalović, ističući da iza kršćana današnjice stoji duga povijesti podjela.
„Čitav milenij prošao je od velikog raskola koji je podijelio kršćanstvo na Istok i Zapad, a ove godine navršava se 500 godina od početka reformacije koja je podijelila zapadno kršćanstvo. Ali, u svakoj podjeli treba tražiti priliku za katarzu, za obnovu, za pomirenje. I zaista, ako pogledamo u povijest vidjet ćemo da se ona ne sastoji samo od podjela, anatema i vjerskih ratova, već i od veličanstvenih težnji ka jedinstvu, ka dijalogu. Zahvaljujući tome danas smo u stanju, više nego ikad u povijesti, na pozitivan način vrednovati domete svake kršćanske zajednice; da u onom drugom ne gledamo ‘šizmatika’, ‘heretika’ i ‘sektaša’, već da vođeni ljubavlju na koju nas Pavao poziva, prepoznamo i kod drugih tajanstvene putove i djela Duha Svetog. Danas, u tom Duhu, Crkve Njemačke koje su osmislile sadržaj ovogodišnjih molitvenih osmina, obilježavaju jubilej reformacije ističući, unatoč podjeli, pozitivne tekovine ovog velikog pokreta iz šesnaestog stoljeća. Reformacija nije samo donijela podjelu, već i napredak u svim poljima ljudskog života. Ona je preoblikovala brak i obitelj, državu i društvo, školu i sveučilište, znanost, gospodarstvo, umjetnost… Otvorivši škole za sve slojeve društva, reformacija je stvorila ozračje za razvoj prirodnih i tehničkih znanosti u čijim rezultatima danas uživamo”, kazao je profesor Topalović, ističući da se danas pridružuju Crkvama u Njemačkoj u molitvi za mir i jedinstvo.
„Ove Crkve znaju cijeniti mir za koji je Krist umro na križu, jer su bile svjedoci teških povijesnih trenutaka u kojima je mržnja toliko trijumfirala da je Njemačka postala simbolom i slikom mržnje, patnje i podijeljenosti. I vjerski ratovi u davnini, i holokaust u novijoj povijesti – kao metafizičko i unikatno zlo u povijesti čovječanstva, i Berlinski zid nedavno – kao planetarna paradigma ideološke podjele čovječanstva, našli su svoje mjesto u ovoj kršćanskoj zemlji. Rijetke su povijesti, kao što je njemačka, na kojima tako jasno možemo sagledati istinu da je mir krhak, ali i da je malo ljubavi potrebno da se on održi i vrati. Samo ljubav (agape) može srušiti zidove, makar oni bili tako čvrsti kao što je bio onaj berlinski, kao što je samo ljubav mogla srušiti zidove u glavama i dušama korintskih kršćana podijeljenih na četiri skupine. Isto tako, samo agape (ljubav) može srušiti zidove među nama kršćanima”, rekao je profesor Topalović te zaključio: „I Crkve u Njemačkoj i mi – ostavimo sve staro; stare rasprave, stare teme, stare nepravde, stare argumente! Jer mi danas stojimo pred sasvim novim izazovima, sasvim drugačijim od onih pred kojim su stajali naši oci i praoci. Krist nas je sve pomirio i poziva nas svakoga dana krenuti u dijalog od sada, od novoga, a ne od prošlosti, ne od staroga. Jedino smo tako i tada ‘nova stvorenja u Kristu'”.
Nakon podjele znaka mira i molitve Vjerovanja, uslijedili su zazivi molitve vjernika, a 12 osoba zapalilo je 12 svijeća s uskrsne svijeće i stalo oko križa napravljenog od simboličnog kamenja. Uslijedila je simbolična podjela „poslanja Kristova” tako što je 12 osoba svijećama predalo svjetlost zajednici paleći njihove svijeće uz riječi: primite svjetlo Kristovo. „Svijeća koja gori duboki je ljudski simbol: ona donosi svjetlo u tamu, stvara toplinu, skrovitost i zajedništvo. Znak je za Krista, svjetlo svijeta. Kao poslanici umjesto Krista nosimo to svjetlo u svijet, onamo gdje tama svađe, razdora i raskola otežava zajedničko svjedočenje. Svjetlo Kristovo stvara pomirenje u našim mislima, riječima i djelima. Primite svjetlo Kristovo i nosite ga u tamu svijeta. Budite poslanici umjesto Krista, budite služitelji pomirenja”, predmolio je biskup Sudar. Potom su svi zajedno izmolili molitvu „Oče naš”, a bogoslužje je završeno blagoslovom.
Tijekom bogoslužja asistirali su bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa, a liturgijsko pjevanje animirao je Bogoslovski zbor „Stjepan Hadrović” pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića.