Zagreb, (IKA) – Povodom Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, 23. kolovoza na Hrvatskom katoličkom radiju gostovali su članovi Komisije HBK za hrvatski martirologij povjesničari umirovljeni gospićko-senjski biskup Mile Bogović i dr. s. Veronika Popić.
Našem društvu potreban je Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Ali, i ne samo nama, već svim državama koje su bile dio istočne Europe, pa time i pod utjecajem totalitarnih režima, istaknuto je u emisiji. „Naime, ovakvi su dani u službi ozdravljenja nacionalne svijesti, jer čini se da nas još uvijek prate posljedice prošlosti koje nam priječe osjetljivost za istinu i žrtvu, kao i za njezino dostojanstvo”, kazala je s. Veronika. „Vidimo iz same povijesti nastanka ovog dana, koji je vezan uz Pakt o nenapadanju između Njemačke i Sovjetskog Saveza – koji je bio javni, i tajnog sporazuma o podijeli interesnih sfera u cijeloj Istočnoj Europi. Znači, imamo javno i tajno. I baš taj suodnos javnog i tajnog, odnosno nesklad između onoga što je na površini i onoga što je ispod površine – što poput sante leda negdje čuči i sigurno će u jednom trenutku izići, sigurno je da taj nesklad zahtijeva da se ovakvi dani obilježavaju. Ali, ne samo da se obilježavaju i komemoriraju već da se uz njih, i prije njih i poslije njih, vežu određeni zahvati”, napominje s. Veronika.
Pritom hitnim smatra znanstveni pristup ovoj tematici. „To je put do ozdravljenja nacionalne svijesti… Potreban je jedan objektivni znanstveni pristup. To znači uključenog znanstvenika koji će tematiku tako obrađivati da će ona donositi zdravlje. Ovdje bih spomenula ono što je dosta prisutno u našoj javnosti, a to je jedan, nazvala bih ga tako – navijački mentalitet. Koriste se određeni pseudoargumenti da bi se dokazalo nešto što se u biti i ne može dokazati. Tim odabirom strane i isključivošću pridonosi se na koncu da je cijela svijest postala vrlo nezdrava odnosno podijeljena.” Našem je društvu, smatra s. Veronika, uz komemoraciju događaja i spomen žrtava, nužno potrebna znanstvenost, a to isključuje navijanje i borbenost. No, osim toga, trebaju nam i novi koraci – primjerice, popis žrtava. Nemir i neprijateljstva koja se u našem društvu vežu uz spomen II. svjetskog rata i totalitarnih režima 20. stoljeća, posljedica su neraščišćenih i nejasnih odnosa, nepovezanosti s istinom. To, kaže s. Veronika, uključuje i niz pitanja. „Kako djeluje činjenica da se ja u jednom trenutku mogu početi osvećivati drugim ljudima? Kako djeluje činjenica na mene, moj duh i moje tijelo, kad ja ne preuzimam odgovornost za svoje čine? To je na mikrorazini. A posljedice na makrorazinu su, pak, poricanje zločina, relativizacija i politizacija, itd. Što se time događa? Znači ja imam činjenicu, ja imam žrtvu i ja tu žrtvu negiram. Te žrtve nema više na ovom svijetu ali time je se dvostruko ubija…”.
I dok u Hrvatskoj postoji Crkva hrvatskih mučenika na Udbini, u Hercegovini se gradi Groblje mira – na Bilinama kod Mostara. Ondje je 2013. položen kamen temeljac, a prije dvije godine dovršena je izgradnja kapelice i ograde za groblje mira. Ono je zamišljeno kao hrvatsko nacionalno i međunarodno spomen područje, skupno mjesto žrtava iz II. svjetskog i Domovinskog rata na kojem će biti podignuto 50.000 križeva s imenima i prezimenima poginulih vojnika i civila. Sličan projekt planira se i u Hrvatskoj. Biskup Bogović začetnik je ideje Svehrvatskog groba. To groblje bi, kaže biskup, bilo ispod Crkve hrvatskih mučenika na Krbavskom polju. „U tom smislu stupili smo u vezu s hrvatskim vlastima. Nalazimo dosta razumijevanja kod Ministarstva branitelja i ministra Tome Medveda. Radi se o jednom projektu. To je ono što smo dužni učiniti i ne ostavljati drugima koji će doći iza nas. Jer, mi sada to možemo, dok oni prije nas to nisu mogli učiniti. Dakle, tamo bi nakon iskapanja iz jama bile prevezene kosti onih koji se ne mogu identificirati, ne zna im se više ni ime, ni prezime, ni kamo pripadaju. Na tom bi se mjestu na neki način okupilo i to naše mučeništvo, te naše žrtve koje su razbacane. Tu bi mogle dobiti i određeno poštovanje, moglo bi se zapaliti svijeću, održavati u pojedine dane i misna slavlja, moliti za njih. Osim toga to je ispod Crkve hrvatskih mučenika – tko god dođe u tu crkvu zaželjet će doći dolje da zapali svijeću za nekoga od svojih neznanih i izgubljenih za koje ne zna gdje su stradali, gdje su poginuli.”
Od istine o žrtvama, kao i od suradnje s državnim vlastima po tom pitanju, ne smije se odustati, poručio je biskup Bogović.