Postoji višestruka duboka povezanost između otajstva euharistije i slobodne žrtve života iz vjernosti Kristu, koju su prinijeli mnogi njegovi učenici, među njima i naš sv. Vid.

Draga braćo i sestre!

1. Ovogodišnji blagdan sv. Vida, mučenika i našeg svetog zaštitnika, slavimo u Euharistijskoj godini. To nas potiče na razmatranje odnosa koji postoji između euharistije i mučeništva. Euharistija je spomen-čin Isusove žrtve na križu, koju je on prikazao Ocu nebeskom za naše spasenje. A kršćanski su mučenici oni koji su se žrtvom vlastitog života pridružili Kristovoj žrtvi, nadopunjujući tako svojim trpljenjem “što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu” (Kol 1, 24). No, to im ne bi bilo moguće kad ih sam Gospodin ne bi jačao za prihvaćanje mučeništva, odnosno kad ne bi u njima i s njima trpio, i oni s njime. Crkva, naime, ispovijeda da mučenička krv očituje čudesnu Božju snagu kojom Bog slabe ljude krijepi da svjedoče za Krista. A sjedinjenje s Kristom blagovanjem njegova presvetog tijela i pijenjem njegove presvete krvi sigurno je najdublji način kako se on s nama povezuje i kako mi od njega, kao loze od trsa, primamo božansku snagu. To znači da postoji višestruka duboka povezanost između otajstva euharistije i slobodne žrtve života iz vjernosti Kristu, koju su prinijeli mnogi njegovi učenici, među njima i naš sv. Vid.

2. U temelju Isusove žrtve, kao i žrtve svetih mučenika, nalazi se poslušnost koja izvire iz ljubavi. Isus se predao za nas iz ljubavi i poslušnosti svome nebeskom Ocu, čiju je volju smatrao svojom hranom (usp. Iv 4, 34). Zato u euharistiji kao obrednom spomen-činu Isusove žrtve najprije slušamo Božju riječ i nastojimo je razumjeti, kako bismo zatim, po Kristu i s Kristom, na nju odgovorili. Kao Mariji po anđelu, Bog nam po ustima onih koji navješćuju njegovu riječ prenosi svoju poruku i, kao od nje, i od nas očekuje odgovor. Taj odgovor u euharistijskom slavlju posebno izražavamo pjevanjem ili moljenjem psalama, ispovijedanjem vjere i zajedničkom molitvom.
Budući da “čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta” (Mt 4, 4), bogoslužje je riječi u svetoj misi već svojevrsno blagovanje, takoreći pričest prije pričesti. To nas podsjeća na proroka Ezekijela koji govori kako mu je Bog zapovjedio da pojede i proguta svitak knjige što mu ga daje te njime “nahrani trbuh i nasiti utrobu” (Ez 3, 1 – 2). Ta je knjiga riječ Božja, što je Bog proroku povjerava, ali i nama da se, kao i on, njome nahranimo za svoje životno poslanje.
Nema sumnje da su sveti mučenici, prije nego su prinijeli žrtvu svoga života po uzoru na Krista, poput Marije, Ezekijela i drugih proroka, slušali Božju riječ i njome se hranili i da ih je to duhovno jelo osposobilo za taj najveći izraz ljubavi i dokaz vjernosti prema Bogu i ljudima. I njima je kao Kristu Božja volja bila hrana. Najprije su se suobličavali Kristu upijajući u sebe Božju riječ, kako bi mu zatim postali slični i po prinosu vlastitog života. Nakon što su svoj “amen”, svoj “neka mi bude” rekli srcem i usnama, izvršili su to i činom. Da nije bilo prvoga, ne bi bilo ni drugoga.

3. Prikazanje i posveta darova kruha i vina simbolizira prinošenje i prikazivanje vlastitog života, odnosno cijelog bića Bogu i braći. Kao što se Krist u dvorani posljednje večere u znacima kruha i vina prikazao Ocu i predao svoje tijelo i krv za hranu svojim učenicima, čime je anticipirao ono što će drugog dana učiniti na križu, tako se i mi, zajedno s njime i po njemu, u znacima euharistijskih darova kruha i vina, u svakoj sv. misi najprije obredno prinosimo i posvećujemo Bogu i ljudima, izražavajući ujedno da smo, nakon toga, isto spremni činiti i u životu.
Sudjelovati u euharistiji ne znači samo sudjelovati u Isusovoj pobjedi nad grijehom i smrću nego i u njegovu prikazanju i žrtvi. Što to znači, možemo naučiti od Marije. Ona je svoj “evo me”, što ga je izrekla kod navještenja, u potpunosti ostvarila pod križem svoga Sina. Tu je Ocu nebeskom prikazala i žrtvovala svoga Sina, ali i sebe s njime i po njemu. U tome je Marija slika Crkve, koja također poput nje prikazuje Ocu nebeskom Krista i zajedno s njime i po njemu samu sebe. Kao Crkvi, ona je uzor i svakom kršćanskom mučeniku, jer je u njoj na najsavršeniji način ostvareno značenje mučeništva radi Krista, pa je upravo zbog toga štujemo i zazivamo kao “kraljicu mučenika”.
A do koje su se mjere sami mučenici poistovjećivali s kruhom koji se prinosi na oltaru i postaje Kristovo tijelo, o tome nam je divno svjedočanstvo ostavio sv. Igancije Antiohijski. Dok je iz Antiohije okovan vođen u Rim, da ondje bude zbog vjernosti Kristu osuđen i bačen pred divlje zvijeri, on piše rimskim kršćanima da ništa ne poduzimaju kako bi to spriječili, jer želi drage volje umrijeti za Boga. Izjavljuje da želi postati Kristov kruh, jer sebe vidi poput žita, a zube zvijeri kao žrvanj koji će ga samljeti. “Božje sam žito”, kaže, “i zubi me zvijeri melju da postanem čisti kruh Kristov.”

4. Mi na oltaru prinosimo kruh i vino i s njima čitavo svoje biće, a Krist taj naš prinos prihvaća, posvećuje i pretvara u svoje tijelo i krv, govoreći nam pritom: “Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje” i: “Uzmite i pijte, ovo je čaša krvi moje”. Možda se i nekima od nas, kao onima koji su prvi put čuli ove riječi iz Isusovih usta, nameće pitanje: “Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?” (Iv 6, 52). Smatrajući da je to “tvrda besjeda” (Iv 6, 60), mnogi su tada, kako izvješćuje sv. Ivan, odstupili od Isusa i nisu ga više slijedili (usp. Iv 6, 66). Ali on nije zbog toga povukao ili ublažio što je rekao. Naprotiv, nastavio je iznositi niz tvrdnji koje pokazuju da on doista govori o svome tijelu i krvi, kojima se čovjek mora hraniti da bi imao život u sebi i da bi ga on uskrisio u posljednji dan: “Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega, i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni, i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan… Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu” (Iv 6, 53 – 56).
Sveti se mučenici nisu sablažnjavali nad tim Isusovim riječima nego su mu vjerovali i vjerujući žudjeli za tim nebeskim kruhom. U tom je smislu već spomenuti sv. Ignacije Antiohijski napisao: “Ne raduje me propadljiva hrana ni naslade ovoga života. Želim Božji kruh, a to je tijelo Isusa Krista od roda Davidova, i za piće želim njegovu krv, a to je nepropadljiva ljubav.” Iz te su hrane oni crpili snagu za mučeništvo, pa je pisac Poslanice Diogenetu u drugom stoljeću mogao napisati: “Ne vidiš li, kako ih bacaju pred zvjerad, da zataje Gospodina, ali ih ne mogu svladati? Ne vidiš li, što se jače množe mučitelji, to se jače množe mučenici? To nije, vidi se, djelo čovječje, to je moć Božja, to je znak došašća njegova.”
Svjesni važnosti euharistije po kojoj se vjernici životno sjedinjuju s Kristom, prvi su kršćani bili postojani “u lomljenju kruha” (Dj 2, 42), kako se na počecima nazivalo euharistijsko otajstvo. Zbog istih razloga Crkva nikada nije osjećala zamor ili malaksalost u slavljenju euharistijskog otajstva koje doseže svoj vrhunac u pričesti Kristovim tijelom i krvi. Tako se tijekom vremena neprekidno u Crkvi nastavlja ono što je sv. Justin mučenik u drugom stoljeću opisao kao već tada ustaljenu praksu među kršćanima: “I nedjeljom se svi, boravili u gradu ili na selu, sastajemo, te se, kolikogod imamo vremena, čitaju Spomeni apostolski ili knjige proročke. Kada čitač prestane, opominje nas i potiče prezbiter živom riječju, neka se ugledamo na one primjere. Zatim se dižemo svi skupa i molimo molitve. Poslije molitve donose se kruh i vino i voda, a prezbiter šalje Bogu molitve i zahvalu, kakogod može. A narod prihvati i kaže: ‘Amen’. Od posvećenoga se svakome dijeli, i svatko prima, a nenazočnima šalju đakoni.”

5. Sv. misa nije neka vrsta zagrade u našem tjednom ili nedjeljnom rasporedu, ona ne označava neki prekid u našem redovnom životu i djelovanju, nego je stvarnost koja daje puninu i smisao sveukupnom našem životu i radu. Zato se ona proteže i na ono što joj prethodi, jer u nju unosimo plodove svoga rada i truda, ali i na sve što slijedi poslije, tj. obuhvaća čitav naš život. U tom smislu ona završava otpustom koji znači poslanje.
Kao što dvojica učenika u Emausu nisu ostala kod kuće nakon što su se susreli s uskrslim Gospodinom u činu lomljenja kruha nego su žurno pošli priopćiti to svojim drugovima u Jeruzalemu (usp. Lk 24, 13 – 35), tako ni mi kao sudionici mise ne smijemo ono što smo u svetom slavlju doživjeli i primili zadržati samo za sebe nego nam je dužnost to donijeti i drugima, svima do kojih možemo stići. Na taj nas način otpusna riječ “idite” upućuje na Isusa koji učenike poziva i saziva s ciljem da ih pošalje propovijedati (usp. Mk 3, 14).
Obično pod propovijedanjem podrazumijevamo naviještanje riječju, bilo usmenom bilo pisanom. No, propovijedanje se ne može svesti samo na to, kao što se ni slavljenje Boga ne može ograničiti samo na usta i jezik nego treba obuhvatiti cijelo naše biće. To znači, kako kaže sv. Augustin, “neka ne hvali Gospodina samo vaš jezik i vaša usta nego i vaša savjest i vaš život i vaša djela” (usp. Tumačenje psalama, Ps. 148).
Istu je misao papa Ivan Pavao II. izrazio ovim riječima: “Svojim sjedinjenjem s Kristom, narod novoga Saveza, daleko od toga da se zatvara u samoga sebe, postaje ‘sakrament’ za čovječanstvo, znak i sredstvo spasenja koje je ostvario Krist” (Crkva o euharistiji, br. 22). Riječ “idite” upućuje nas, dakle, da čitavim svojim bićem budemo znak Krista i Spasitelja, da ga propovijedamo i svjedočimo svojim životom, a to znači ne samo riječima nego i djelima.
Nitko nije na tako vjerodostojan način uspio oblikovati svoj život da on čitav bude znak i sakrament Krista kao što je to uspjelo kršćanskim mučenicima, i Mariji koju štujemo kao njihovu kraljicu. Ni u kome kao u mučenicima nije slušanje Isusove riječi i blagovanje njegova tijela urodilo tako vidljivim plodovima, ni u kome se nije potpunije nego u njima ostvarila njegova tvrdnja: “Tko vas sluša, mene sluša” (Lk 10, 16). Ali i nitko nije tako žarko žudio za konačnim i potpunim sjedinjenjem s njim, kao oni, jer ono što je sv. Ignacije Antiohijski napisao o sebi, može se reći za svakoga od njih: “Bolje mi je umrijeti da se sjedinim s Isusom Kristom, nego kraljevati svom zemljom. Tražim onoga koji je za nas umro. Onoga hoću koji je za nas uskrsnuo… Molite za mene da ga postignem.”
Na njihovu putu mučeništva krijepila ih je i jačala euharistija, kao što je mana hranila Izraelce u pustinji dok su putovali u obećanu zemlju (usp. Izl 16) i kao što su kruh i voda, što mu ih je donio anđeo, dali snage Iliji da ustane i nastavi svoj put do Božje gore Horeba (usp. 1 Kr 19).

6. Kolika je moć te Božje hrane, posebno pokazuju primjeri malenih, kao što je bio sv. Vid, mučenik i naš zaštitnik. Unatoč svojoj djetinjoj dobi, on se, ojačan tom nebeskom hranom, nije prestrašio mučenja i smrti zbog vjernosti Kristu nego je, poput odrasla i zrela muža, prihvatio sva trpljenja i zlostavljanja, samo da bi Krista zadobio. Zbog toga njegovo vjerničko svjedočanstvo ne blijedi, iako je od njegova mučeništva prošlo više od tisuću i sedam stotina godina. Njegov primjer nadahnjivao je stoljećima Riječane i Primorce da budu vjernici ne samo riječima nego i djelima. Nadajmo se i molimo da tako bude i u nadolazećim vremenima, ništa manje izazovnima za vjernike nego što su ona u kojima je sv. Vid živio i svoj mladi život žrtvovao za Krista.

Vaš u Gospodinu odani

+Ivan, nadbiskup