Rijeka, (IKA) – Prvi dekanatski susret članova župnih Caritasa Riječke nadbiskupije u Euharistijskoj godini, pod naslovom “Opredijeljenost za Evanđelje ‘sebedarne ljubavi’. Euharistija izvor karitativnoga djelovanja”, održan je 18. ožujka u dvorani Nadbiskupskog doma u Rijeci. Izlaganje je održao mons. dr. Milan Šimunović, a sudjelovali su volonteri župnih Caritasa, nakon čega je uslijedila dinamična rasprava. U tijeku Euharistijske godine u Riječkoj nadbiskupiji cilj je posvijestiti važnost euharistije i poslanja ljubavi prema svakome čovjeku, posebno onome koji je na bilo koji način ugrožen, kao i potaknuti na još angažiranije i kvalitetnije djelovanje župnih Caritasa. S tim se ciljem nakon župnih euharistijskih kongresa organiziraju dekanatski susreti župnih Caritasa.
Mons. Šimunović istaknuo je kako je služenje ljudima u nevolji uvijek bilo test vjernosti Crkve Kristu. “Crkva je, rođena iz ljubavi Božje, hranjena na euharistijskom stolu, pozvana biti caritas (ljubav) u konkretnoj životnoj stvarnosti. Euharistija, kao vrhunski čin Božjega darivanja, izvor je svakog karitativnog djelovanja. Karitativno djelovanje danas nalazi se pred posebnim izazovima. U sve naglašenijoj atmosferi individualizma, a pogotovo subjektivizma, s devizom ‘ja i moja mala sreća’, sve više se događa zatvaranje pred drugima, odnosno gubi se smisao za čovjeka i njegovu nevolju. Isto tako tržišna ekonomija u prvi plan stavlja uspjeh i uspješne pojedince, a profit kao temeljnu vrijednost za koju se isplati boriti, što stvara situaciju da oni koji nisu u stanju za tu nemilosrdnu trku bivaju još više gurnuti na rub društva”, istaknuo je mons. Šimunović. Pojasnio je značenje stvarnog i duhovnog siromaštva, te suvremene “vrijednosne osiromašenosti”, okradenosti i izranjenosti u situaciji relativizma.
“Današnji siromasi su osobito nezaposleni, ili zaposleni a ne dobivaju plaće i mladi bez perspektive za budućnost, odnosno ljudi koji naprosto nemaju od čega živjeti a nisu za to krivi. Proroci, a pogotovo sam Isus, uvijek su bili na strani takvih siromaha i rubnih, štoviše oni su bili ‘udarna tema’ njihova govora i navještaja i tu nije bilo ‘kalkuliranja’. Drugi vid siromaštva koji se danas javlja jesu suvremene vrijednosne osiromašenosti, koje se prvenstveno očituju u ‘okradenosti i izranjenosti’ čovjeka u situaciji relativiziranja sustava vrijednosti, smisla života, individualizacije života bez osjetljivosti za druge i njihove probleme, razjedinjenosti obitelji i patnji djece, marginalizacija žene i raznih drugih nepravdi, prepuštanja čovjeka stihiji vremena i društva, sve do žrtava alkohola, droge, AIDS-a, i brojnih zarobljenosti, a da se i ne spominju posttraumatski stresovi kao posljedice agresije na Hrvatsku i drugih čimbenika. Među ‘posljednje’ danas svakako treba ubrojiti one gladnih mira, radosti, slobode, kulture i dr.”, pojasnio je mons. Šimunović.
Istaknuta je i važna uloga školskog vjeronauka i župne kateheze u pastoralu mladih, kao i župne zajednice kao prostora za angažman mladih kojima se u njoj pruža mogućnost za uključenje u pothvate s konkretnim oblicima dragovoljnog iskazivanja brige za siromašne i napuštene, i to ne samo u povodu adventa i korizme ili Dana Caritasa, već u mnogim drugim prilikama.
U završnoj misli mons. Šimunović potaknuo je vjernike da caritasi i danas budu prepoznatljivi znak kršćanske ljubavi u društvu. “Današnji Caritas otvara prostor i mogućnost da se i novi pogani pitaju, poput pogana zadivljenih karitativnim djelovanjem Crkve u prvim kršćanskim vremenima”, rekao je mons. Šimunović.