Draga braćo i sestre!

1. Danas slavimo svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Isusove – Corpus Domini. Ta svetkovina izražava drevnu i duboko ukorijenjenu ljubav Crkve prema Euharistiji, prema Presvetom Tijelu i Krvi Isusovoj. To je najdragocjenija baština koju Kristovi vjernici prenose iz naraštaja u naraštaj, a korijeni su joj u Večeri Gospodnjoj.

Apostol Pavao podsjeća Korinćane, ali i sve nas okupljene na ovom liturgijskom slavlju: “Braćo! Ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći, kad bijaše predan, uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: `Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen´. Tako uze i čašu po večeri, govoreći: `Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen´.” Sam Gospodin potiče učenike svih vremena da njemu na spomen ponavljaju tu svetu večeru. A apostol dodaje: “Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe”.

Predragi vjernici, u misi se ne ponavlja nekakva druga večera, kako se nama, ponekad umornima, može učiniti. Euharistija koju slavimo uvijek je Pasha koju je Isus slavio sa svojim učenicima i koja se ponovno uprisutnjuje među nama, svaki put kad blagujemo euharistijski kruh. Po milosti Euharistije mi postajemo dionicima jedne jedine Pashe Gospodina Isusa Krista. Stoga joj ne možemo umanjiti snagu nepriličnim slavljenjem i ne možemo je utopiti u banalnosti svakodnevnih osjećaja. U svakom liturgijskom slavlju susrećemo se s gorućom Gospodinovom željom da bude sa svojima. Euharistija je trenutak susreta, mog osobnog susreta u kojemu Gospodin prihvaća moju krhku ljudskost.

2. Apostol nas, nadalje, podsjeća da je sveto euharistijsko slavlje istodobno i misionarsko, ono je navještaj otajstva Kristove ljubavi, navještaj koji će odzvanjati sve do njegova ponovnog dolaska na kraju vremena. U Lukinu evanđelju Isus to izričito kaže, pružajući čašu svojim učenicima: “Uzmite je i razdijelite među sobom. Jer kažem vam, ne, neću više piti od roda trsova dok kraljevstvo Božje ne dođe” (Lk 22,17-18). Otada pa sve do svršetka svijeta, Crkva će slaviti Svetu večeru kao radostan navještaj.

Ovaj navještaj upućen je ponajprije nama, kako bismo se nastavili okupljati oko Učitelja i kako bismo mu postajali sve sličnijima. Ali liturgija je navještaj za sve – kako bi se dogodilo ono što se događalo u vrijeme Isusova ovozemaljskog života – kad su se siromašni, slabi, bolesni i silna mnoštva okupljala oko njega da bi dodirnuli njegovo tijelo, stisnuli se oko njega i osjetili njegovu silu koja ozdravlja, koja zrači iz njega, čak iz skuta njegove haljine.
Crkva je čuvarica istinitosti Isusovih riječi. Ona časti u presvetom kruhu i vinu njegovo tijelo i krv – kako bi ga se i danas moglo susresti i dotaknuti. Mogli bismo dodati da u posvećenom kruhu i vinu Gospodin nije bilo kako prisutan. Isus je prisutan u “lomljenju” kruha i “prolijevanju” krvi, kao onaj koji prolazi pokraj ljudi ne štedeći se, nego darujući čitav svoj život – sve do smrti na križu, sve dok iz njegova probodena boka ne potekoše “krv i voda”. Ništa nije zadržao za sebe. Sve do kraja ništa nije zadržao za sebe.

Razlomljeno tijelo i prolivena krv sablazan su za svakoga od nas i za čitav svijet, jer smo naviknuti živjeti samo za sebe i zadržavati za sebe sve što je više moguće. Posvećeni kruh i vino koje danas častimo u suprotnosti su s pretjeranom ljubavlju prema samima sebi, s pretjeranom ljubavlju za naše tijelo i s pretjeranim nastojanjem da se oslobodimo svakog napora i poteškoće. Usprkos tomu, kruh nam se daruje i nastavlja se lomiti za nas kako bi nas oslobodio robovanja, kako bi omekšao našu tvrdoću, kako bi uništio našu lakomost i oslabio našu egocentričnost. I dok nas kruh i vino izvlače iz svijeta previše zaokupljenog samim sobom i osuđenoga na osamljenost, oni nas ujedno okupljaju i pretvaraju u Kristovo tijelo.

Lijepa je drevna molitva o euharistijskom kruhu koju je molila prva kršćanska zajednica na liturgijskim slavljima: “Kao što je kruh koji lomimo bio posijan po brežuljcima, te skupljen postao jednim kruhom, tako neka se i tvoja Crkva okupi iz svih krajeva svijeta u tvoje kraljevstvo – jer je tvoja slava i moć po Kristu Gospodinu u vijeke vjekova. (Didache).

3. Svjestan bogatstva otajstva kojega smo dionici, apostol Pavao ozbiljno upozorava da mu se mora pristupiti bogobojazno, sa strahopoštovanjem jer: “Tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije” (1Kor 11,27-28).

No, tko bi od nas, braćo i sestre, nakon ozbiljnog ispita savjesti, imao snage pristupiti presvetoj pričesti? Vrlo dobro znamo koliko smo slabi i grešni, kao što pjeva psalam: “Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom” (Ps 51,5). Ali liturgija nam izlazi ususret i na usne polaže satnikove riječi: “Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja”.

Samo reci riječ! Riječ Božja poziva nas da pristupimo. Upravo nas ta riječ čini dostojnima – jer to je riječ koja oprašta i liječi. K stolu Gospodnjemu pristupamo nakon što smo slušali Riječ, nakon što je ona očistila i zagrijala naše srce. Mogli bismo reći da je uvijek potreban put u Emaus, kao što je zapisano: “Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu” (Lk 24,27).

Nakon takvog hoda možemo sjesti za stol s Gospodinom. Nakon takvog slušanja spontano izvire jednostavna molitva: “Ostani s nama Gospodine!”. Isus je uslišao tu molitvu: “I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše” (Lk 24,30). Postoji kontinuitet između kruha riječi i euharistijskog kruha. Poput jedinstvenoga stola na kojemu je hrana uvijek ista: Krist Gospodin koji je postao hranom svima.

4. Isus je rekao: “Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada” (Iv 6,35) – A poslije je dodao: “Tko jede moje tijelo i pije moju krv u meni ostaje i ja u njemu”. Iznenađuje ovakva tvrdnja. Mi obično mislimo da onaj tko se hrani Euharistijom prima Isusa u sebe. Međutim, Isus najprije kaže: “Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje”.

Mi ostajemo u Isusu i Isus u nama. To su dvije dimenzije Euharistije. Po njoj uranjamo u Kristovo tijelo, živimo u njemu i postajemo stanicama njegova tijela. S druge pak strane, prema riječima apostola Pavla, on živi u nama: “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2,20). To je čudo Euharistije koja ostvaruje savršeno jedinstvo u ljubavi – mi u sebe primamo Isusa, a istodobno smo ucijepljeni u njega.

Draga braćo i sestre, Euharistija je neprocjenjivo blago. Moramo razmatrati i razmišljati o tom izvanrednom daru. Isus nam se po njemu potpuno daruje. Ne poslužuje nas samo perući nam noge kao nekad apostolima – nego nam se daruje kao hrana i piće. Doista nije mogao izabrati bolji način da nam služi.

Euharistija je izvor i vrhunac kršćanskoga života, jer je najveći izraz Isusove ljubavi prema nama. Sve nas to ispunja neizmjernom radošću i zahvalnošću te daje novi polet čitavom našem kršćanskom životu. Amen.