Euharistija je za svećenika obrazac života

Dragi svećenici!

1. Osobito mi je drag, u Godini euharistije, ovaj godišnji duhovni susret s vama prigodom Velikoga četvrtka, toga dana u kojem nam se Kristova ljubav pokazala “do kraja” (usp. Iv 13,1), dana Euharistije, dana našega svećeništva.

Moje se misli upravljaju vama, svećenici, dok proživljavam razdoblje bolničkoga liječenja i oporavka, bolestan među bolesnima, sjedinjujući u Euharistiji svoju patnju s onom Kristovom. U tom duhu želio bih zajedno s vama promisliti o ponekom vidu naše svećeničke duhovnosti.

Učinit ću to dopuštajući da me vode riječi ustanovljenja Euharistije, one što ih svakoga dana izgovaramo in persona Christi, uprisutnjujući na našim oltarima žrtvu koja je jednom zauvijek izvršena na Kalvariji. Iz tih riječi izranjanju sjajne naznake za svećeničku duhovnost: ako čitava Crkva živi od Euharistije, onda svećenički život posebice mora imati “euharistijski oblik”. Riječi ustanovljenja Euharistije moraju stoga za nas biti ne samo posvetni obrazac, nego i “obrazac života”.

Duboko “zahvalan” život

2. “Tibi gratias agens benedixit… – tebi zahvali, tebe blagoslovi”. U svakoj svetoj misi spominjemo i ponovno proživljavamo onaj prvi osjećaj što ga je izrekao Isus u činu lomljenja kruha: zahvaljivanje. Zahvalnost je stav koji se nalazi u temelju samoga imena “euharistija”. Unutar toga izraza zahvalnosti slijeva se sva biblijska duhovnost hvale poradi čudesnih djela Božjih (mirabilia Dei). Bog nas ljubi, pretječe nas svojom Providnošću, prati nas stalnim spasenjskim zahvatima.

U Euharistiji Isus zahvaljuje Ocu, s nama i za nas. Kako bi bilo onda moguće da to zahvaljivanje Isusovo ne oblikuje i život svećenika? Svećenik zna da mora gajiti trajnu zahvalnost za tolike darove primljene tijekom svoga života: posebice za dar vjere, čijim je navjestiteljem postao, te za dar svećeništva, koje ga u potpunosti posvećuje služenju Kraljevstvu Božjemu. Imamo svoje križeve – i zasigurno nismo jedini koji ih imaju! – no primljeni su darovi tako veliki da ne možemo a da ne zapjevamo iz dubine srca svoj Veliča.

“Darovan” život

3. “Accipite et manducate… Accipite et bibite… – Uzmite i jedite… Uzmite i pijte”. Samodarivanje Kristovo, koje svoje izvorište ima u trojstvenomu životu Boga-Ljubavi, dostiže svoj najviši izraz u žrtvi križa, čija je sakramentalna prethodnica Posljednja večera. Nije moguće ponavljati posvetne riječi, a da se ne osjetimo uključenima u to duhovno kretanje. U određenom smislu, svećenik i iz vlastitoga iskustva mora naučiti reći, u istini i velikodušno: “uzmite i jedite”. Njegov život, doista, ima smisla ako on znade sebe samoga učiniti darom, staviti se na raspolaganje zajednici i u službu svih koji su u potrebi.

Upravo je to Isus očekivao od svojih apostola, kao što ističe i evanđelist Ivan kada pripovijeda o pranju nogu. To od svećenika očekuje i Narod Božji. Ako dobro promislimo, poslušnost na koju se on obvezao na dan ređenja, i koju je pozvan obnavljati u misi posvete ulja, postaje jasnija u svjetlu Euharistije. Poslušan iz ljubavi, pa i lišavajući se dopuštenih sloboda kada se radi o jasnim odlukama biskupa, svećenik u svome tijelu ostvaruje ono “uzmite i jedite” kojim je Krist, na Posljednjoj večeri, predao sama sebe Crkvi.

Život “spašen” da bi spašavao

4. “Hoc est enim corpus meum quod pro vobis tradetur… Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati”. Tijelo i krv Kristova darovani su za spasenje čovjeka, čitavoga čovjeka i svih ljudi. To je cjelovito spasenje, jer nema čovjeka koji bi, osim po slobodnom činu odbijanja, bio isključen iz spasenjske sile krvi Kristove: “qui pro vobis et pro multis effundetur… koja će se proliti za vas i za sve ljude”. Radi se o žrtvi prinijetoj za “mnoge”, kako kaže biblijski tekst (Mk 14,24; Mt 26,28; usp. Iz 53,11-12), koristeći uobičajeni semitski izraz koji, dok označuje mnoštvo zahvaćeno spasenjskim djelom jedinoga Krista, podrazumijeva cjelokupnost ljudskih bića kojima je to spasenje ponuđeno: to je krv koja će se “proliti za vas i za sve”, kao što to ispravno razjašnjavaju pojedini prijevodi. Tijelo Kristovo doista je dano “za život svijeta” (Iv 6,51; usp. 1 Iv 2,2).

Ponavljajući usred pozorne šutnje liturgijske zajednice časne Kristove riječi, mi svećenici postajemo povlašteni navjestitelji toga otajstva spasenja. No, možemo li to učinkovito i biti, ako ne osjećamo i da smo mi sami spašeni? Mi smo prvi u svojoj nutrini zahvaćeni milošću koja nas podiže iz naše krhkosti i potiče da vičemo “Abba, Oče” s povjerenjem vlastitom sinovima (usp. Gal 4,6; Rim 8,15). To nas obvezuje da nastavimo putem savršenstva. Svetost je, zapravo, potpuna spašenost. Samo ako živimo kao spašeni, postajemo vjerodostojni navjestitelji spasenja. S druge strane, ako si svaki put posvijestimo Kristovu volju o pružanju spasenja svima, to mora u našoj duši oživjeti misionarski žar, potičući svakoga od nas da postane “svima sve da pošto-poto neke spasi” (1 Kor 9,22).

Život “spomena”

5. “Hoc facite in meam commemorationem – Ovo činite meni na spomen”. Te Isusove riječi, osim kod Luke (22,19), sačuvane su nam i kod Pavla (1 Kor 11,24). Okruženje u kojemu su izgovorene – dobro je to imati na umu – jest ono pashalne večere, koja je za Židove bila upravo “spomenčin” (na hebrejskom zikkaron). Tom prilikom Izraelci su ponovno proživljavali ponajprije Izlazak, no uz njega i ostale značajne događaje svoje povijesti: poziv Abrahamov, žrtvovanje Izakovo, sinajski Savez, tolike Božje zahvate u obrani njegova naroda. I za kršćane Euharistija je “spomenčin”, no ona je to na jedinstveni način: ona, ne samo da se spominje, nego i sakramentalno uprisutnjuje smrt i uskrsnuće Gospodinovo.

Htio bih usto podcrtati da je Isus rekao: “Ovo činite meni na spomen”. Euharistija dakle ne spominje samo čin: ona spominje Njega! Za svećenika svakodnevno ponavljanje, in persona Christi, riječi “spomenčina” predstavlja poziv na razvijanje “duhovnosti spomena”. U doba u kojem brze kulturalne i društvene promjene slabe smisao za tradiciju, te izlažu posebice nove naraštaje opasnosti da izgube vezu s vlastitim korijenima, svećenik je pozvan da bude, u povjerenoj mu zajednici, čovjek vjernoga spomena Krista i čitavoga njegova otajstva: njegova pralika u Starom zavjetu, njegova ostvarenja u Novom, njegova stalnoga produbljivanja, pod vodstvom Duha, prema izričitom obećanju: “Poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh” (Iv 14,26).

“Posvećeni” život

6. “Mysterium fidei! – Tajna vjere!” Ovim usklikom svećenik izriče, nakon svake posvete kruha i vina, uvijek novo divljenje zbog izvanrednoga čuda koje se ostvarilo u njegovim rukama. To je čudo što ga samo oči vjere mogu spoznati. Prirodni elementi ne gube svoje izvanjske značajke, budući da “prilike” ostaju one kruha i vina; no njihova “bit”, snagom riječi Kristove i djelovanjem Duha Svetoga, prelazi u bit tijela i krvi Kristove. Na oltaru je tako “zaista, stvarno, bitno” prisutan Krist umrli i uskrsli u cjelini svoga čovještva i božanstva. Stvarnost izrazito sveta, dakle! Zbog toga Crkva okružuje tolikom čašću ovo Otajstvo, te pozorno bdije kako bi se obdržavali liturgijski propisi postavljeni u svrhu očuvanja svetosti tako velikoga Sakramenta.

Mi smo svećenici slavitelji, ali i čuvari ovoga presvetoga Otajstva. Iz našega odnosa prema Euharistiji svoj još zahtjevniji smisao dobiva i “svetost” našega života. Ona se mora vidjeti iz čitavoga načina na koji živimo, no posebice iz samoga načina kako slavimo Euharistiju. Budimo učenici svetaca! Euharistijska nas godina poziva da ponovno otkrijemo svece koji su osobitom snagom svjedočili euharistijsku pobožnost (usp. Ostani s nama, Gospodine, 31). Toliki su beatificirani i kanonizirani svećenici dali uzorno svjedočanstvo, potičući u vjernicima prisutnima na njihovim misama posebnu gorljivost. Toliki su se istakli po dugim euharistijskim klanjanjima. Biti pred Isusom Euharistijom, iskoristiti, u određenom smislu, naše “osamljenosti” kako bi ih ispunili ovom Prisutnošću, znači dati našem posvećenju svu toplinu uske veze s Kristom, koja daje radost i smisao našem životu.

Život usmjeren prema Kristu

7. “Mortem tuam annuntiamus, Domine, et tuam resurrectionem confitemur, donec venias – Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo”. Svaki puta kada slavimo Euharistiju, spomen Krista u njegovu vazmenom otajstvu postaje i čežnjom za punim i konačnim susretom s Njime. Živimo u iščekivanju njegova dolaska! U svećeničkoj duhovnosti ova napetost mora biti življena u obliku vlastitom pastoralnoj ljubavi, koja obvezuje na život usred Naroda Božjega, kako bi se moglo usmjeravati njegov put i jačati njegova nada. To je zadatak koji zahtijeva od svećenika nutarnji stav sličan onome apostola Pavla: “Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim…” (Fil 3,13-14). Svećenik je osoba koja, bez obzira na tijek godina, nastavlja zračiti mladošću, tako da njome tako reći “zarazi” osobe koje na svome putu susreće. Njegova se tajna sastoji u “strasti” koju ima za Krista. Sveti Pavao kaže: “Za mene je živjeti Krist” (Fil 1,21).

Osobito u kontekstu nove evangelizacije, ljudi se imaju pravo obratiti svećenicima u nadi da će u njima “vidjeti” Krista (usp. Iv 12,21). Takvu potrebu ponajprije imaju mladi, koje Krist nastavlja pozivati sebi, kako bi postali njegovim prijateljima i kako bi nekima od njih predložio da se u potpunosti daruju za Kraljevstvo! Zasigurno neće nedostajati zvanja, ako naš svećenički život postane kvalitetniji, ako budemo svetiji, radosniji, zauzetiji u vršenju svoje službe. Svećenik koji je “zahvaćen od Krista” (usp. Fil 3,12) lakše “zahvaća” druge da se odluče zaputiti u istu pustolovinu.

“Euharistijski” život u Marijinoj školi

8. Uska je veza između Blažene Djevice Marije i Euharistije, kao što sam to napomenuo u enciklici Ecclesia de Eucharistia (usp. br. 53-58). Unatoč jezgrovitosti stila liturgijskih tekstova, svaka Euharistijska molitva to podcrtava. Tako u Rimskom kanonu kažemo: “U zajedništvu s cijelom Crkvom častimo uspomenu ponajprije slavne Marije vazda Djevice, Majke Boga i Gospodina našega Isusa Krista”. U ostalim Euharistijskim molitvama ovo čašćenje postaje prošnja, kao primjerice u Drugoj anafori: “Molimo te… da zavrijedimo biti sudionici vječnoga života s blaženom Bogorodicom Djevicom Marijom”.

Ističući ovih godina, osobito u Novo millennio ineunte (usp. br. 23ss) i u Rosarium Virginis Mariae (usp. br. 9ss), potrebu motrenja Kristova lika, označio sam Mariju kao veliku učiteljicu. U enciklici o Euharistiji predstavio sam je kao “euharistijsku Ženu” (usp. br. 53). Tko nam više od Marije može pomoći da kušamo veličinu euharistijskoga otajstva? Nitko nas poput nje ne može naučiti kojim žarom se moraju slaviti sveta Otajstva i s kojim žarom valja zastajati u društvu njezina Sina skrivena pod euharistijskim prilikama. Molim je, dakle, za sve vas, povjeravam joj posebice najstarije, bolesne, one koji su suočeni s teškoćama. Za ovaj Uskrs u Godini Euharistije želim da za svakoga od vas odjekuje nježna i ohrabrujuća Isusova riječ: “Evo ti Majke” (Iv 19,27).

Uz ove osjećaje, sve vas od srca blagoslivljam, želeći vam snažnu uskrsnu radost.

Iz Poliklinike Gemelli u Rimu, 13. ožujka, o petoj korizmenoj nedjelji, godine 2005., dvadeset i sedme pontifikata