Rim, 23. 4. 1999. (IKA) – Betty Williams, Shimon Peres, Rigoberta Menchu, Mihael Gorbačov, Willem De Klerk, Joseph Roblat i David Trimble. Tu nesvakidašnju “momčad graditelja mira” koja se okupila 21. travnja u Rimu na poziv Zaklade Gorbačov, primio je 22. travnja još jedan neumorni vjesnik pomirenja među narodima i državama, papa Ivan Pavao II. S njima je Sveti Otac govorio o miru, koji je “samo srce političkog života”, kao i još uvijek neispunjena želja čovječanstva na kraju ovoga tisućljeća. Neizbježno je bilo razmišljanje o dramatičnom razvoju sukoba u Jugoslaviji i na Kosovu, a svi su Nobelovci već dan ranije izrekli svoj jasni “ne” bombardiranjima, ali i progonu kosovskih Albanaca. No, pogled Svetoga Oca nije se zadržao samo na Balkanu. On je podsjetio i na “zaboravljene ratove” u Africi i Aziji, te je ponovno uputio poziv na mir. Mir čiji je, kako je rekao, rječiti znak i ovo okupljanje osoba koje su dobile Nobelovu nagradu upravo zbog zauzimanja za mir. Oni su svjedoci da se mir može ostvariti “samo kada nadiđemo ona viđenja čovjeka i društva koja se temelje na rasi, vjeri, nacionalizmu ili općenito na odbacivanju drugoga.” “Mir nije nejasna ideja ili san. Mir je stvarnost”, istaknuo je na engleskom Sveti Otac, “stvarnost koja se mora ostvarivati svaki dan zajedničkim naporom svih ljudi.” Mir je najčasniji cilj koji nadahnjuje nacionalno i međunarodno djelovanje, rekao je Papa, dodajući da ga Crkva sa svoje strane uvijek podupire i nikada ne prestaje, unatoč tolikim nasiljima i prijetnjama životu, naviještati svoju neslomljivu “poruku nade u budućnost čovječanstva”.
Nakon susreta sa Svetim Ocem, svih sedam Nobelovaca javnosti su predstavili zajedničke i zaključne dokumente na kraju svoga povijesnog dvodnevnog susreta u Rimu. Uvodnu je riječ održao rimski gradonačelnik Francesco Rutelli, predlažući da takav “sastanak na vrhu” među Nobelovcima za mir postane vrstom “trajnoga foruma”, te da se jednom godišnje održava u Rimu. Potom su Nobelovci predstavili svoje dokumente, od kojih prvi govori o ratu na Kosovu, dok je drugi, nešto općenitiji, o mirovnim mogućnostima u novom stoljeću.
Nekadašnji ruski predsjednik Mihael Gorbačov podsjetio je na sve susrete koje su Nobelovci imali u Rimu, od onoga s predsjednikom talijanske vlade Massimom D’Alemom, talijanskim predsjednikom Oscarom Luigijem Scalfarom, te sa Svetim Ocem. Potom je predstavio ono što možemo nazvati “prijedlogom” ili “rezolucijom” tih uglednih ljudi za mirno rješenje kosovskoga sukoba. Sve se temelji na tri načela: na kompromisu, hitnom prekidu vojnih akcija i izravnim pregovorima između sukobljenih strana.
“Svijet ne može i ne smije promatrati tragični spektakl djece, žene i ljudi svih dobi koji su bez hrane i liječničke pomoći”, započinje dokument. Na osobiti se način dokument zauzima za hitni povratak svih izbjeglih i prognanih na Kosovo, kao i za široku autonomiju te pokrajine, te jako humanitarno zauzimanje međunarodne zajednice. Taj je poziv upućen i otvoren cijeloj međunarodnoj zajednici, kako bi se što prije počelo djelovati pri njegovom ostvarenju. Nobelovci podupiru i razmještanje međunarodnih snaga pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda, o čemu bi odmah trebalo odlučiti Stalno vijeće UN-a. Osim toga, što žurnije treba prirediti međunarodno zasjedanje za Balkan, pod geslom koje Gorbačov naziva “učinkovitim”: “europeizacija Balkana, ne balkanizacija Europe”. Dobitnici Nobelove nagrade za mir na određeni su način istaknuli da mogu biti i mirovni posrednici, te ponudili suradnju s generalnim tajnikom UN-a Kofijem Annanom. Pri tome nisu isključili ni mogućnost odlaska u Beograd i na Kosovo, kako bi pokušali izravno posredovati. Na kraju je ponovljeno da je nedopustiva upotreba sile kako bi se riješili “problemi političke naravi”, te su sve opetovano pozvali na traženje rješenja diplomatskim putem.