EUROPSKI SOCIJALNI ETIČARI O ODNOSU GOSPODARSTVA I POLITIKE
Zagreb, 20. – 23. veljače 2000.

Odnos gospodarstva i politike s posebnim osvrtom na tranzicijske zemlje bila je tema međunarodnoga simpozija koji se u dvorani Tribine grada Zagreba održavao 21. i 22. veljače. Na simpoziju je, osim sudionika iz Hrvatske, sudjelovalo osamdesetak stručnjaka iz 8 europskih zemalja.
“Simpozij je aktualan po temi koju obrađuje, a specifičan po sastavu sudionika” rekao je pozdravljajući skup dr. Stjepan Baloban, pročelnik Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK, koji je, uz Hanns Seidel Stiftung bio organizator znanstvenog skupa. Uime odsutnoga nadbiskupa zagrebačkoga Josipa Bozanića, pozdravni je govor pročitao pomoćni zagrebački biskup Vlado Košić.
“Između gospodarstva i politike može vrlo brzo nestati čovjek. Želja tranzicijskih zemalja da bez nužnog razvoja i određenog vremena hitno dostignu razvijene zemlje može zaboraviti čovjeka. I tada on opet postaje roba i radna snaga, umjesto subjekt rada. On se pretvara u sredstvo proizvodnje, umjesto da bude autor i cilj proizvodnje” pojasnio je u svome pozdravnom govoru nauk Svetoga Oca dr. Tomislav Ivančić, dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Odnos solidarnosti i supsidijarnosti te gospodarsko-politički aspekti i postignuća u reformskim demokracijama
Prvo predavanje o temi “Europska zajednica i zemlje u tranziciji: izazov za supsidijarnost i solidarnost” održao je dr. Alois Baumgartner iz Muenchena. Pojasnivši pojmove solidarnosti i supsidijarnosti, predavač je rekao kako te dvije stvarnosti stoje u međusobnoj napetosti, ali ne i u međusobnoj suprotnosti. “Solidarnost znači uzajamni identifikacijski događaj između neke zajednice i njenih članova” pojasnio je predavač, naglasivši kako se solidarnost shvaća kao integrativna kategorija, dok se tzv. objektivna solidarnost, kako je rekao, zasniva na zajedničkim interesima, povijesti i ostalim datostima. Princip solidarnost je, drukčije nego li je to ljubav, u svojoj biti princip uzajamnosti. Koliko se dade zajednici toliko se od nje i očekuje. Solidarizirati se može i u poslu ili u potrebi pri čemu onda može doći do hijerarhijskoga odnosa. Uz učitelja u solidarnosti stoji učenik. Konkretno u EU to se može shvatiti kada se rangira prema veličini neke zemlje, dužini članstva i sl. U tom slučaju, rekao je predavač, solidarnost je u pitanju. Solidarnost nije ekskluzivitet, a često joj znade naškoditi tzv. “grupni egoizam”. Kršćanski gledano, solidarnost se uvijek povezuje s univerzalnim vrijednostima i temelji se prije svega na čovjekovu dostojanstvu s jedne, i na činjenici da je čovjek dijete Božje s druge strane. Što se pak tiče supsidijarnosti, tj. određivanja nadležnosti na pojedinim područjima, dr. Baumgarner je rekao kako ona ustvari vodi prema decentralizaciji, što je za EU nužan put. To se može dobro vidjeti, primjerice u gospodarstvu u EU. S te strane predavač je ustvrdio kako su subvencije, prema principu supsidijarnosti, vrlo problematične. “Subvencije su droge. Čine ovisnima”, rekao je dr. Baumgarner.
U drugome predavanju dana dr. Johannesa Michaela Schnarrera iz Beča, čije je predavanje pročitano, riječ je bila o reformskim demokracijama u Europi, odnosno o gospodarsko-političkim aspektima na temelju promjene sustava i mentaliteta. Ključnu ulogu u suvremenim društvima ima gospodarstvo, pri čemu znatnu ulogu igra njegova transformacija, ali ona često ima i političke odrednice. U dnevnom životu najčešće se zanemaruju kulturalne i etičke norme, a one, kao sustav, tvore oblik kontrole, čime određuju i socijalno djelovanje. Gotovo u svim tranzicijskim zemljama teško se dolazi do pravnog sustava koji bi sankcionirao zloporabe na tom polju, a sve važniju ulogu u procesu socijalne kontrole zauzimaju mediji. U takvom ozračju poljuljana je ljestvica vrijednosti pri čemu “stare vrijednosti” gube na važnosti. “U prijelaznim vremenima, kakva se upravo događaju u tranzicijskim zemljama, temeljne moralne vrijednosti društva, koje bi pojedinom građaninu u stabilnom društvu predstavljale pomoć, gurnute su u stranu ili se namjerno zaobilaze. Time pojedini čovjek, koji se nalazi u stalnom traganju za srećom, zadovoljstvom i budućnošću, gubi socijalno vrijeme a s njime i bitan odnos prema sadašnjosti, zbog čega je grozničava poduzetnost važna oznaka transformacije” stoji u izlaganju prof. Schnarrera. Jedna od glavnih oznaka reformiranih demokracija je u tome da se uvijek iznova pojavljuju kontradiktorne vrijednosti, teško se stvaraju strukture, a mentalitet se mnogo teže nego li vanjsko obilježje društva prilagođava novim uvjetima. Mnogi su ljudi nakon promjena razočarani ne samo zato što bi imali nerealistična očekivanja od novoga društva, nego stoga što su zamijenili pravnu državu s pravednom, i jer na nove izazove nisu bili pripravni, a u čemu su se “stari komunistički kadrovi” bolje snašli i ponovno postali “pobjednici promjena”. Nezadovoljstvo naroda proizlazi i iz činjenice da se “lica nove i stare elite” uopće nisu izmijenila. Zadovoljstvo s novim sustavom ovisno je od toga je li netko pronašao socijalnu sigurnost, ima li radno mjesto i ostvaruje li se njegov društveni život tamo gdje on hoće. Približavanje nivou Europske unije u životnom standardu i temeljnim uvjetima je koliko diplomatski toliko i društveno dugi proces. “Na putu prema Europi reformiranim demokracijama predstoji još dugi put” zaključio je svoje izlaganje dr. Schnarrer.
U popodnevnom dijelu nastupili su hrvatski predavači dr. Đuro Njavro i dr. Vlado Šakić. U izlaganju “Gospodarstvo i politika u Hrvatskoj” dr. Njavro podsjetio je na činjenicu da je i hrvatsko društvo nakon demokratizacije u gospodarstvo nastojalo uvesti što više tržišnih elemenata pa je tako otpočeo proces privatizacije državnih poduzeća te je dan poticaj privatnom poduzetništvu. Naglasio je pritom da se taj proces događao usporedo s obrambenim domovinskim ratom, zbrinjavanjem stotina tisuća izbjeglica i prognanika te obnovom. Prema predavaču strateški razvojni ciljevi Hrvatske trebaju biti: ostvarivanje visokog stupnja blagostanja svih građana, ostvarivanje pravedne socijalne države i civilnog društva, zatim očuvanje mira i nacionalne sigurnosti te uključivanje u globalne i regionalne integracije i organizacije, prije svega u Europsku uniju. U tom će pogledu biti važno redefinirati ulogu države koja bi trebala omogućiti i osigurati razvoj tržišnoga gospodarstva, poticati gospodarski rast te stvarati uvjete za socijalnu pravdu. Pritom treba smanjiti porezna opterećenja, veličinu javnih rashoda, uravnotežiti proračun, poticati štednju te otpočeti reforme u financiranju mirovinskog i zdravstvenog sustava. “Republika Hrvatska je prema Ustavu socijalna država. Stoga glavni zadatak njezine unutarnje politike mora biti rješavanja socijalne problematike. No, pravedne socijalne države nema bez razvijenog gospodarstva, jasne strategije gospodarskog razvoja i kvalitetne socijalne politike” ustvrdio je dr. Njavro. U Hrvatskoj se posebno ističe težak položaj umirovljenika, nezaposlenost i besperspektivnost mladih, pa će u rješavanju tih problema hrvatsko društvo i država morati uložiti velike napore.
Govoreći o privatizaciji pred očima hrvatske javnosti dr. Šakić je podsjetio na stanje gospodarstva u komunizmu, nakon kojega se trebalo vratiti na novi-stari sustav, što je izazvalo brojne probleme u tranzicijskim zemljama, što je u hrvatskom slučaju bilo dodatno opterećeno i ratom. Pritom je u Hrvatskoj tzv. “efekt socijalnog kontrasta” značio da dok su jedni ratovali drugi su se bogatili. Hrvatska javnost prema problemu privatizacije prema modelu privatizacije zauzela je negativan stav, a rezultat toga su i socijalni protesti kako tijekom njegove provedbe tako i kao posljedicu te provedbe.

Koje su zadaće Crkve i njezina socijalnog nauka pred izazovima globalizacije?
Drugoga dana simpozija, u utorak 22. veljače, o globalizaciji i etici govorio je dr. Valentin Zsifkovits iz Graza. Globalizacija je, u užem smislu riječi, gospodarsko sraštanje zemalja i svijeta, zbližavanje tržišta i mobilnost proizvodnih čimbenika rada i kapitala koja nadilazi nacionalne granice, rekao je predavač. U tom smislu globalizacija obuhvaća gotovo sva životna područja od znanosti, tehnike, komunikacija do transporta, politike pa i kriminala. Globalizacija je povijesni proces prema kojemu, za razliku od ekonomista, u javnosti postoji uglavnom negativno raspoloženje. Pritom “diktatura ekonomije” i nejednaka raspodjela, putem globalizacije stvorenih, dobara predstavljaju krajnji doseg kritika. Dr. Zsifkovits tako pripominje da globalizacija, prema tim kritikama, u industrijskim društvima prouzročuje nezaposlenost pa se socijalno-etički nalazimo pred dilemom koja se tiče i bogatijih i siromašnijih zemalja. One bogatije se nalaze pred izazovom gubitka socijalne sigurnosti dok se, zbog jeftinije radne snage, siromašne zemlje nalaze pred prilikom za rad i porast socijalnog statusa.
Dr. Marijan Valković iz Zagreba govorio je o značenju socijalnog nauka Crkve u tranzicijskim zemljama, pri čemu je najprije podsjetio na činjenicu da je taj nauk u Hrvatskoj kao i u ostalim zemljama pod komunizmom bio gurnut u usko crkvene okvire te da nije imao pravo javnosti. Nakon demokratizacije došlo je do “ponovnog otkrivanja” te teme, a njoj se u pojedinim tranzicijskim zemljama pristupalo različito; od osnivanja akademija do učenja na učilištima ili osnivanja centara poput onoga u Hrvatskoj. Predavač je podsjetio i na rezultate pojedinih istraživanja na tome planu prema kojem se u Hrvatskoj 89,7 posto ispitanika drži katolicima, a od toga broja je i 17,4 posto onih koji za sebe drže da su katolici, ali nisu religiozni. Pitanje je što u tom smislu predstavlja pojam “vjernik”, rekao je predavač, te iznio podatak kako je, prema ispitivanjima, u Hrvatskoj od svih institucija Crkva na prvome mjestu. No, kada su u pitanju svećenici, onda, ljudi vjeruju da oni bolje žive od većine ostalih.
Što se tiče stanja svijesti o socijalnim pitanjima u društvu, dr. Valković je rekao kako su u tom smislu posebnu važnost imale kratke izjave nadbiskupa Josipa Bozanića. Sličnih izjava bilo je i u nekim drugim zemljama poput Mađarske. Često se citira nauk Crkve i papinski dokumenti, ali teškoće u tranzicijskim zemljama nastaju kada taj nauk treba primijeniti u konkretnim uvjetima, u čemu su daleko naprijed otišle neke zapadne zemlje poput Njemačke i Francuske.
“Crkva općenito, a posebice u zemljama tranzicije sporo i teško pristupa nekim pitanjima ljudskih prava, makar neka od njih bila u razvitku ili problematična. Prava djece, nasilje unutar obitelji, prava žena, prava manjina u društvu pa ako hoćemo i problem homoseksualaca u socijalnom i političkom pogledu – to je daleko od naše socijalne tematike. Danas se u zemljama postkomunizma počeo širiti val individualizma i zajedništva utemeljen na gospodarskim i tehnološkim dostignućima, a kriva antropologija, koju je Ivan Pavao II. nazvao glavnim uzrokom propasti komunističkih sustava, prijeti da upropasti društven život i u novijim prilikama” istaknuo je dr. Valković te ustvrdio da upravo humanizam kršćanske provenijencije u takvim prilikama ima najbolju budućnost. No, on je nekako u obrani te se slabo probija, rekao je predavač ističući kako “osnovna načela katoličkoga socijalnog nauka, osoba, solidarnost, supsidijarnost, opće dobro, preferencijalno opredjeljenje za siromašne trebaju biti sržne referencijske točke”.
“Razvitak civilnog društva trebao bi biti glavni sugovornik Crkve i njezina socijalnog nauka. Opasnost je da Crkva kao institucija u postkomunističkim zemljama bude, nakon prekida odnosa u komunističko doba, još uvijek na relaciji Crkva-državna vlast, a time da i njezin socijalni nauk ostane bez jačih utjecaja u novim prilikama” rekao je, govoreći o demokraciji, dr. Valković te podsjetio da je veliki katolički mislilac Maritain demokraciju proglasio “evanđeoskom vrednotom”. Stari prigovor da Crkva teško prihvaća izazove demokracije ima mjesta u zemljama tranzicije, a prijeko je potrebno da se u socijalnom nauku Crkve izrade smjernice za život vjernika u pluralističkome društvu. Crkva cijeni politiku koja je nužna, bez obzira na neke njene loše pojavnosti, pa je nužno govoriti o rehabilitaciji politike, na što su upozorili francuski biskupi. Budući da “demokracija živi na vrednotama koje ona ne stvara” (Boeckeferde), socijalni nauk Crkve u tom pogledu ima velike izglede jer nudi vrednote koje su nosive. U tranzicijskim zemljama, rekao je dr. Valković, posebno treba učiti umijeće dijaloga, budući da upravo u tim zemljama postoji sklonost slušati “one odozgor” i imati vođe, a prema istraživanjima, takav je stav još uočljiviji kod vjernika. U tranzicijskim zemljama je “zapanjujući broj siromaštva”, a prema najnovijim podacima FAO-a u tim je zemljama trenutno oko 26 milijuna gladnih. Takvom je stanju pridonijela i privatizacija, koja je pored crkvenih stručnjaka prošla, a da joj oni nisu obratili pozornost. “Kršćanski se glas nije čuo” kada je bila u pitanju privatizacija, ustvrdio je na kraju svoga predavanja dr. Marijan Valković.
Završno predavanja na simpoziju “Socijalna sigurnost između politike i gospodarstva u Hrvatskoj” održao je dr. Vlado Puljiz iz Zagreba
Govoreći na početku svog predavanja o socijalnim pravima dr. Puljiz je istaknuo kako se o njima počelo govoriti u 18. i 19. stoljeću kada je s industrijskim društvom došlo do slabljenja tradicionalnih mehanizama sigurnosti poput obitelji, mjesne zajednice, mutualnih udruga što je dovelo do pojave mnoštva socijalnih rizika te je država morala te rizike preuzeti na sebe odnosno regulirati ih. Veliku ulogu u razvoju socijalnih prava odigrala je enciklika “Rerum novarum” koja ja upozorila na slabosti tadašnjeg kapitalističkog društva.
Danas se, rekao je u nastavku svog izlaganja dr. Puljiz, mnogo govori o krizi socijalne države koja je do sada postojala. Ona je rezultat demografskih promjena, promjena u strukturi obitelji, u tehnologiji, u strukturi rada, globalizaciji što je potaknulo preispitivanje socijalne države i njezinih temelja te traženje novih putova za prevladavanje njezine krize. U današnjem svijetu traži se na gospodarskom području tzv. “kompetitivna država” koja će se u gospodarstvu moći nositi s ostalim državama i koja će se moći probiti na svjetsko tržište. S druge strane dolazi do raznih problema na socijalnom području. Države za sada dobrim dijelom zadržavaju ingerenciju nad socijalnom sferom, no postoji težnja da se socijalna prava definiraju pa možda i instrumentaliziraju na nekim nadnacionalnim razinama.
Govoreći o socijalnim pravima u nekadašnjim socijalističkim zemljama dr. Puljiz je rekao kako su u njima bila razvijena socijalna prava no istodobno nisu bila razvijena građanska i politička prava. Taj je sustav, premda niskog profila, funkcionirao dok je država uspjela održavati sustav socijalne sigurnosti, no gospodarska kriza 80-ih godina dovela je do rušenja socijalne sigurnosti u time zemljama.
Hrvatska je imala sve te značajke, no s dosta razlika u odnosu na ostale socijalističke zemlje. Hrvatska je naime, prema dr. Puljizu, bila svojevrsna mješavina socijalističkog etatizma i tržišnoga gospodarstva s velikom otvorenošću prema Zapadu. Nakon demokratskih promjena, unatoč kontroverznom razdoblju posljednjih deset godina, Hrvatska je ipak išla naprijed i trasirala put razvoja.
Glede socijalne sigurnosti i socijalnih prava u današnjoj Hrvatskoj dr. Puljiz je upozorio na dvije ključne pojave koje su se dogodile u tijeku ratnog razdoblja (od 1991. do 1995. godine). S jedna strane velika socijalna kohezija koja je ostvarena u ratu radi ostvarenja velikog cilja – stjecanja nezavisne države. Zbog toga su unutrašnji konflikti i diferencijacija pali u drugi plan odnosno bili odgođeni. S druge strane se odvijala pretvorba i privatizacija privatnog vlasništva. Većina ljudi tu preraspodjelu nacionalnog bogatstva doživljava kao nepravdu te sve socijalne probleme svaljuju na vlasničku elitu koja je bila povezana s političkom. Danas nakon rata na površinu izbijaju problemi oko položaja pojedinih društvenih skupina te dolazi do sukoba oko korištenja društvenih resursa odnosno raspodjele društvenog bogatstva. Stoga je današnja vlast pod velikim pritiskom širokih socijalnih slojeva koja se smatra gubitnicima u ratu, pretvorbi i privatizaciji. To su prije svega žrtve rata, povratnici i izbjeglice, umirovljenici, nezaposleni, siromašne, branitelji, ratni veterani i općenito socijalno ranjene skupine. To je prouzročilo velike socijalne probleme i dosta dramatično socijalno stanje. Nasuprot tome Hrvatska je s druge strane zbog globalizacije, zbog potrebe integracije, zbog potrebe da se razvija kao kompetitivna država pod pritiskom međunarodnih financijskih organizacije koje traže smanjenje državnih troškova.
U zaključku svog izlaganja dr. Puljiz je rekao kako će u budućnosti doći do pojave socijalnog liberalizma u kojem će uloga države biti smanjena, državni će proračun biti reduciran te će se ići za traženjem pomoći civilnog društva odnosno oslanjanje na obitelji, institucije civilnog društva, lokalnu zajednicu i Crkvu. Ide se, primijetio je dr. Puljiz, za “individualizacijom socijalnog” odnosno kombinacijom državne intervencije i oslanjanja na vlastite snage kao novim oblikom socijalne sigurnosti. To će biti, zaključio je, vrlo težak proces no on se može ostvariti ako dođe do konsenzusa između sindikata, poslodavaca i ostalih društvenih sastojnica.
Simpozij “Gospodarstvo i politika s posebnim osvrtom na tranzicijske zemlje”, zaključen je završnom raspravom u kojoj su na pitanja nazočnih odgovarali svi predavači na simpoziju. Uz organizatore njegovo su odvijanje potpomogli “Društvo za promicanje katoličke socijalne etike u Srednjoj i Istočnoj Europi”, “Institut za podunavske zemlje i Srednju Europu” te “Institutu za socijalnu reformu te socijalnu i gospodarsku politiku”, svi iz Beča. Sudionici su prije radnog početka simpozija u nedjelju 20. veljače sudjelovali u grkokatoličkoj liturgiji u crkvi Sv. Ćirila i Metoda, a zatim ih je primio župnik i rektor Grkokatoličkoga kolegija mr. Nikola Kekić. (aš/sa)
4