U sklopu programa XIII. međunarodnog teološkog simpozija Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Splitu, koji je na temu “Teologija i Crkva u procesima europskih integracija” održan 25. i 26. listopada, prvoga je dana upriličeno predstavljanje knjige “Euroskepticizam, stranačka politika, nacionalni identitet i europske integracije”. O knjizi, objavljenoj u izdanju Centra za politološka istraživanja (CPI), govorili su dr. Branimir Lukšić, dr. Duško Lozina te priređivač dr. Anđelko Milardović.
Riječ je o sociološkoj i političkoj studiji, o vodećem Zborniku na razini Europske unije koji je edukativan i uvelike koristan za dijalog između onih koji zagovaraju EU i onih koji su izričito protiv nje, istaknuo je priređivač Milardović. Njegova je osnovna namjera skromna, ali važna – pružiti komparativni prikaz euroskepticizma kroz niz nacionalnih slučajeva. U tu je svrhu zbornik okupio međunarodnu ekipu suradnika koji u dvanaest poglavlja proučavaju oblike i dinamiku euroskepticizma na primjeru nacionalnih slučajeva. U okviru neizbježnih ograničenja zbornika sastavljenog od jednog sveska, omogućena je dubinska analiza reprezentativne skupine zemalja. Glavnina dobrih strana ovog zbornika počiva na tom empirijskom bogatstvu koje se oslanja na priznatu stručnost njegovih suradnika. Točnije, niz slučajeva uvrštenih u ovaj zbornik omogućava analizu spektra iskustava europskih integracija, uzimajući u obzir uzastopna proširenja Europske zajednice/Europske unije.
Tako prva četiri poglavlja zbornika razmatraju iskustva utemeljiteljskih zemalja članica. Zasebna poglavlja o francuskoj desnici (Faula Hainswortha, Carolvn O’Brien i Paula Mitchella) i francuskoj ljevici (Sušan Mil-ner) omogućuju potanko ispitivanje inačica euroskepticizma koje su se javljale duž političkog spektra u Francuskoj. Sljedeća dva poglavlja, o Njemačkoj (Klausa Buscha i Wilhelma Knelangena) i Nizozemskoj (Roberta Harmsena) zaokružuju tu skupinu, a u oba se slučaja može primijetiti porast kritike u zemljama koje su dugo znane kao postojano uporište europskih integracija.
Sljedeća tri poglavlja razmatraju iskustva zemalja koje su se pridružile EEZ-u u doba njegova prvog proširenja, sedamdesetih godina 20. stoljeća. Korijeni britanskog euroskepticizma razmotreni su i kroz opću prirodu poretka i društva (Menno Spiering), s posebnim osvrtom na poznati britanski euroskeptični tisak (Peter Anderson). To je potpuno suprotno iskustvu Republike Irske, gdje je (kao što to prikazuje Karin Gilland) uhodani “proeuropski” konsenzus tek nedavno pokazao znakove okrnjenosti.
Nakon toga se pozornost usmjerava na nedavne procese proširenja. Poglavlja o Švedskoj (Milene Sunnus) i Austriji (Antona Pelinke) analiziraju iskustva dvaju zapadnoeuropskih “neutralaca” koji su se Europskoj uniji pridružili tek 1995. Slijede poglavlja o Češkoj Republici (Petra Kopeckog) i Poljskoj (Aleksa Szczerbiaka) koja razmatraju porast euroskepticizma u zemljama koje su spremne pridružiti se Uniji 2004. nakon poduljeg i znatno asimetričnog procesa predpristupnih pregovora. Prikaz švicarskog euroskepticizma (Clivea Churcha) zatvara zbornik opisom stajališta dugovječnog “autsajdera”. Naredne stranice nastoje približiti neke od glavnih tema koje se javljaju u ranim analizama slučajeva, odnosno, predstavljaju poredbene rezultate ovog suradničkog projekta. Uvodni dio razmatra različite uporabe samog pojma “euroskepticizam”, kako one koje se javljaju u ovom zborniku, tako i one u široj literaturi. Sljedeća dva dijela potom predstavljaju glavne zaključke ove knjige koji se tiču (nepostojećeg) utjecaja europskih integracija na nacionalnu stranačku politiku i evolucije europske političke rasprave. Tu se javlja ključni paradoks s obzirom na to da su stranke pokazale sve veća ulaganja u europska pitanja unatoč uporno niskoj razini izborne istaknutosti tih pitanja. Posljednji se dio bavi tim paradoksom, predlažući plan istraživanja koji bi mogao “riješiti slagalicu”. Predloženi redoslijed istraživanja najveću pozornost posvećuje stranačkoj politici euroskepticizma koja se tiče šireg, interdisciplinarnog okvira pridajući zasluženu ulogu kulturalnim kontekstima unutar kojih su smješteni diskursi euroskepticizma. (ika-sb/kj)