Eutanazija nije pomoć umirućem

“Institut za medicinsku antropologiju i bioetiku” (IMABE), kojeg podupire Austrijska biskupska konferencija, objavio je definicije i tumačenja o eutanaziji te o etičkim pitanjima koja ona pobuđuje u pojačanim raspravama ne samo u austrijskom društvu. Prenosimo tekst u cijelosti u našem prijevodu.

Eutanazija je u antiki etimološki značila “blagu smrt”, tj. smrt bez pretjeranih patnji. U današnjoj jezičnoj uporabi to je početno značenje nadiđeno. Pod eutanazijom se u međunarodnim okvirima “shvaća svako djelovanje ili propust koji po svojoj naravi ili iz svjesne namjere prouzročuje smrt kako bi završile sve muke” (1). Na njemačkome govornom području riječ eutanazija u tolikoj je mjeri opterećena jezovitim eugeničkim praksama nacionalsocijalizma da zagovornici (pobornici) eutanazije odbacuju prihvaćanje takvog naziva, pa umjesto njega govore o pomoći pri umiranju.

Je li eutanazija pomoć pri umiranju?
“Eutanazija nije pomoć pri umiranju, već namjerno ubojstvo” (2). Nijedan, pa makar i najmilosrdniji motiv – kao pošteda od besmislenog trpljenja – ne može oplemeniti životnouništavajuću namjeru (iz)vršitelja eutanazije. Upotreba riječi pomoć pri umiranju za hotimično ubojstvo otkriva materijalističko-hedonističku sliku o čovjeku zagovornika eutanazije.

Vrijednost ljudskoga života
“Ljudski život je temelj svih dobara i istodobno nužni izvor i preduvjet za cjelokupno ljudsko djelovanje kao i za svaki društveni suživot” (3). Vrijednost života je, dakle, ispred i iznad onog prava na samoodređenje, jer nitko se nije sam pozvao u život. Život je uvijek dar, koji upravo omogućuje pravo na samoodređenje. Staviti njegovu vrijednost ispod prava na samoodređenje omalovažavanje je neusporedivog dostojanstva ljudske osobe. Vrijednost ljudskog života ne smije biti smanjena na kvalitetu nekoliko izabranih osobina.

Zašto treba biti toliko važno produžiti život? Zašto je ubijanje gotovo umirućeg bolesnika tako zlo?
Ubojstvo bolesnog čovjeka nije loše zbog toga što je riječ o duljini života, prema geslu: što dulje to bolje. U svakom razdoblju života prisutan je cijeli život svim svojim dostojanstvom. Zbog toga, uništiti život jednog dana znači da će na taj dan biti uništen sam život a s njime i sama osoba (4).

Zašto samoubojstvo nije izričaj prava na samoodređenje?
Već kod Kanta (5) samoubojstvo nije izraz već odbijanje samostalnosti i slobode čovjeka, jer tim se činom upravo poništava subjekt slobode i etičnosti. Samoubojstvo je zbog toga čin samozaborava kojim čovjek dokumentira da samog sebe shvaća još samo kao sredstvo za postizanje ili održavanje priželjkivanog stanja. Sada pak, ako to sredstvo zakaže, onda ga on sam odbacuje u stranu. No, mi sa svojim vlastitim životom, koji je uvjet svakoga instrumentalnog i na cilj upućenog djelovanja, nismo samo u čistom instrumentalnom odnosu. (6)

Može li se “ubojstvo na zahtjev” svesti na pravo na samoodređenje?
“Ubojstvo na zahtjev” obrazlaže se neotuđivim pravom na samoodređenje. No kad bi se to ozbiljno shvaćalo smjesta bi se morao ispuniti svaki zahtjev za smrću odrasloga, uračunljivog i obaviještenog čovjeka. No, činjenica je da to nitko ne zahtjeva. Aktivna se pomoć pri umiranju uvijek ograničava na to da se smije jamčiti samo onda kada su razlozi za želju za smrću “racionalni” (“razumni”). Racionalno ili pravovaljano znači za one koji bi trebali pružiti tu pomoć. A kao pravovaljan za mnoge vrijedi isključivo razlog neizlječive bolesti. No, takvo ograničenje nema ništa s načelom samoodređenja, štoviše, čak ga pobija. Inače bi se svakom čovjeku moralo dati pravo da sam odredi načela za vrednovanje svojeg života. Samoubojstvo zbog ljubavne boli, ili takozvano “samoubojstvo iz računice” morali bi prema tome biti vrednovani na istom rangu. (7)

“Pomoć pri umiranju” nije čin milosrđa, već je uvijek prinos ne-solidarnosti
“Gdje zakon dopušta i običaj potvrđuje samoubojstvo ili ubojstvo od drugoga, tamo su starci, bolesni, oni koji trebaju njegu odjednom odgovorni za sve napore, troškove i odricanja koje za njih moraju uložiti njihova rodbina, njegovatelji i sugrađani. Od njih takvu žrtvu ne traže više sudbina, običaji i jasna solidarnost koja se podrazumijeva, već im je nameće onaj koji je potrebit njege, jer bi ih lako mogao osloboditi od nje. On dopušta da drugi plaćaju zato što je on presebičan i prekukavičan osloboditi prostor. Bi li netko želio živjeti u takvim prilikama? Iz prava na samoubojstvo na taj se način neizbježno stvara obveza.” (8)

Znači li dopuštenje eutanazije diskriminaciju nemoćnih?
“Privid o suverenoj voljnoj odluci upravo u stanju krajnje slabosti je ciničan, ponajprije u pogledu na one koji su u životu ionako prikraćeni, kao što su siromašniji, osamljeni i također žene. Naime, više je siromašnih, udovica, kronično bolesnih i nedovoljno osiguranih starih žena nego li starih muškaraca. Ponuda potpomognutog samoubojstva bila bi najbesramniji – ali i najjeftiniji – izlaz kojeg bi društvo moglo izmisliti da izbjegne solidarnost s najslabijima.” (9)

Dopuštenje eutanazije sredstvo je pritiska protiv nemoćnijih
Ako bi ubojstvo na zahtjev jednom počelo vrijediti kao društvena normalnost, velikom broju od njih taj bi zahtjev vrlo brzo izgledao kao društvena obveza. Troškovi u naporima, vremenu i novcu koje prouzročuje njihovo stanje, odjednom ovise o njihovoj slobodnoj volji. Oni bi ih drugima mogli prištedjeti u svako doba (10).

Može li se očitovana želja pacijenta uvijek shvaćati kao njegova vlastita volja?
Spoznaja o skorome završetku života pobuđuje osjećaje užasa, šoka, straha, bijesa, očaja i depresije. Svaki je liječnik nakon dugogodišnje prakse doživio da teško oboljeli pacijenti često gube hrabrost te izravno ili neizravno, više ili manje očito izražavaju želju da ne žele da ih se dalje liječi. Ponekad je riječ samo o jadikovanju, no ponekad o uvjetovanoj želji (“Ako će i dalje biti tako, pustite me…”) a ponekad o jasnoj molbi ili čak zapovijedi da se prestane s liječenjem, jer više nema nikakvog smisla. Liječnička praksa i brojna istraživanja pokazuju da ta želja nije u suglasju s vlastitom voljom pacijenta, te da je uobičajeno da čim pacijentima krene na bolje, da su vrlo radosni i beskrajno zahvalni upravo zbog toga što liječnik nije ozbiljno shvatio njihovu želju.

Tko može utvrditi je li želja pacijenta doista suglasna s njegovom voljom?
U svakom se slučaju mora reći da liječnik nema nikakve posebne kompetencije za takvo pravno-djelotvorno razlikovanje (želja i volja). Pretjerano bi bilo da ga se na to sili. Na temelju iskustva da u većini slučajeva želja nije u suglasju s istinskom voljom, on je dobro upućen da ponajprije ne izvršava medicinski neopravdane želje za prestankom liječenja, te da prikladnim objašnjenjem i bodrenjem ohrabri pacijenta.

Je li svako uređenje eutanazije podložno manipulaciji?
Iskustvo, da izražena želja većinom nije u suglasju sa stvarnom voljom pokazuje da bi volja pacijenta bila podložna manipulaciji ako bi pomoć pri umiranju bila nekažnjivom. Liječnik, rodbina ili ostali mogli bi lako zloupotrijebiti ne potpunoma ozbiljno shvaćenu želju psihički oslabljenoga, teško bolesnog pacijenta.

Djelo i propust. Razlikovanje u aktivnoj i pasivnoj eutanaziji
Razlikovanje između aktivne i pasivne eutanazije naširoko je prošireno u bioetičkoj literaturi, no često dovodi do nesporazuma. Često se tvrdi da je aktivna eutanazija ona u kojoj se do smrti dovodi činom, a pasivna propustom. “Aktivna” bi bila injekcija; “pasivna” bi bila prepuštanje umiranju zaustavljanjem liječenja i/ili prekidom dovođenja prehrane ili tekućine. Do zabune dolazi stoga što se djelo povezuje s djelovanjem i time s odgovornošću, a propust s ne-djelovanjem i nikakvom odgovornošću. No, to nije točno. Hotimični propust nekog djelovanja s namjerom ubojstva etički je toliko zao kao i namjerno ubojstveno djelovanje. Ovdje s etičkog stajališta nema razlike između djela i propusta.

Izravno i neizravno ubojstvo. Može li se etički opravdati neizravno ubojstveno djelovanje pod određenim prilikama?
Etički je osobito važno razlikovanje između izravnoga i neizravnog ubojstva. U prvom slučaju riječ je o primarno ubojstvenoj namjeri, dok se u drugom postavlja djelovanje koje iz svoje naravi ne mora djelovati ubojstveno, no, pri čemu se u svakom slučaju slijedi neka druga namjera (npr. spašavanje majke u izvanmaterničnoj trudnoći), a moguće ubojstvo uzima tek u obzir. Pod određenim uvjetima djelovanje, s neizravnim ubojstvenim učinkom, može biti etički dopušteno. (11)

Mora li se život produživati pod svaku cijenu?
Smije li se u određenim uvjetima uskratiti liječenje ili ga se odreći? Prekid ili odricanje od liječenja etički može biti dopustivo, kada je liječenje izgubilo smisao, tj. kada prema stručnoj procjeni ne može dovesti niti do ozdravljenja niti do produženja života, ili kada to liječenje predstavlja izvanredno opterećenje (12). Niti prekid niti odricanje od liječenja ne izvršuju ubojstvo jer se polazi sa stajališta da niti nastavak liječenja ne bi donio značajnije produljenje života. Pri tom se kreće većinom u sivoj zoni, u kojoj bi se produljenje života na dane ili tjedne moglo postići s velikim naporima i na račun kvalitete života, no to je potpunoma nesigurno. U takvim slučajevima etički se može zastupati smanjenje liječenja na djelotvorne mjere koje ublažuju bol. Odricanje ili prekid liječenja tada nije izravno ubojstvo, a većinom također niti neizravno.

Smije li se prekinuti započeto liječenje?
Samo malobrojni, koji bi bili spremni prihvatiti odricanje od liječenja, bili bi istovjetno spremni na prekid liječenja (npr. isključenje aparata za dovođenje kisika u dišne organe). Kada je jednom započelo, kažu, ne smije ga se više prekidati jer bi to završilo smrću i odgovaralo izravnom ubojstvu. Takvo se stajalište temelji na shvaćanju da se ponekad može opravdati prepuštanje smrti bez ljudske pomoći, dok svako aktivno djelovanje dolazi pod sumnju izravnog ubojstva. Je li to točno? Kongregacija za nauk vjere utvrdila je da nije obvezno nastaviti liječenje kada ono nema više smisla. Iz toga se mora smatrati da bi u nekoj prilici u kojoj je etički dopušteno odbiti liječenje, legitimno bilo također prekinuti ga. Ni u jednom (odbijanje liječenja) ni u drugom (prekid liječenja) slučaju nije riječ o izravnom ubojstvu. Došlo se do uvjerenja da bi svaka daljnja terapija bila besmislena i smrt se više ne može zaustaviti (13).

Bilješke:
1. Izjava Kongregacije za nauk vjere o eutanaziji, 20. svibnja 1980, I.
2. “Ljudsko pravo na život i eutanazija”, Izjava Njemačke biskupske konferencije od 1. lipnja 1975.
3. Izjava Kongregacije za nauk vjere o eutanaziji, 20. svibnja 1980, II.
4. Usp. R. Spaemann/Th. Fuchs, “Ubiti ili ostaviti umrijeti?”, Herder 1997, 17.
5. Usp. I. Kant, “Metafizika ćudoređa”, IV, 429ss, “Utemeljenje metafizike ćudoređa”, VI, 421ss.
6. Usp. R. Spaemann/Th. Fuchs, “Ubiti ili ostaviti umrijeti?”, Herder 1997, 22-23.
7. Isto tamo.
8. Isto tamo, 19-20.
9. Isto tamo, 26.
10. Isto tamo, 57.
11. Usp. E. H. Prat, “Kvaliteta života kao načelo za odluku”, u: IMAGO HOMINIS, III/2, 115.
12. Izjava Kongregacije za nauk vjere o eutanaziji, 20. svibnja 1980, IV.
13. IMABE INFO 4/97, “Prekid liječenja i odbijanje liječenja”.