Gradišće, 18. 10. 2000. (IKA) – Redovna godišnja konferencija za vjeroučiteljice i vjeroučitelje, Gradišćanske Hrvate održana je 17. listopada u Gornjoj Pulji u srednjem Gradišću u Austriji. Konferenciju je priredila Hrvatska sekcija Pastoralnog ureda biskupije Željezno (Eisenstadt), pod vodstvom ravnatelja ujedno i tajnika Austrijske biskupske konferencije dr. Egidija Živkovića i školskog nadzornika Štefana Bubića. Prateći pastoralno-katehetska zbivanja u Hrvatskoj, osobito putem Katehetskoga glasnika Nacionalnoga katehetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije, priređivači Konferencije su za ovogodišnju temu izabrali pitanje odgojne prisutnosti Crkve u školi ili evangelizacije škole te pitanje neutralne ili vrijednosno orijentirane škole. Za predavače su pozvani dr. Milan Šimunović, profesor na Teologiji u Rijeci i predstojnik Nacionalnoga katehetskog ureda HBK te dr. Alojzije Hoblaj, docent na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i viši savjetnik NKU HBK.
Predavači su u svojim izlaganjima istaknuli potrebu jačanja crkvene svijesti s obzirom na odgoj kao zadatak koji mora biti u srcu crkvenog djelovanja, te da odlučno treba otklanjati tvrdnju po kojoj je škola za crkvenu zajednicu neki odijeljeni i tuđi svijet kojemu ne bi trebalo njezino poslanje. Evangelizacija škole neodvojiva je od služenja spasenju čovjeka, jer ga ona obogaćuje specifičnim kršćanskim vrijednostima. To se čini ponajprije kvalitetnim konfesionalnim vjeronaukom u školi, svjedočkom nazočnošću vjeroučitelja i samih vjeroučenika i katoličkih prosvjetnih djelatnika, ali i suradničkim pothvatima župne zajednice u nekim posebnim prigodama života školske zajednice, za što je posebno odgovorno župno pastoralno vijeće, odnosno posebni odbor za suradnju sa školom. Što se tiče pitanja osporavanja organizirane odgojne prisutnosti Crkve u školi, valja reći da je škola javni prostor gdje i Crkva ima pravo pristupa sa svojim specifičnim doprinosom. Štoviše, pomažući djeci i mladima da steknu tzv. “religioznu kompetenciju” u pronalaženju pravih odgovora u smislu vrednota, Crkva u školi vrši dijakonijsku službu. S druge pak strane, ako je suvremena škola laička, to ne znači da ona isključuje vjeru kao pozitivni čimbenik u procesu odgoja i obrazovanja, jer je suvremeno poimanje laičke škole sinonim za pluralizam. Kršćanski vrijednosni sustav ima u sebi snagu da afirmira sve ono najbolje u vrednotama koje učenici usvajaju u suvremenoj školi, ali i da ih u isto vrijeme otvara prema “višem značenju”, prema transcendenciji. Stoga valja reći da je škola neutralna prema pokušajima ideologizacije, ali ne i prema pravim vrijednostima.
U dužoj i živoj raspravi predavači su odgovarali na brojna pitanja sudionika koji su izrazili veliko priznanje za katehetska dostignuća u Hrvatskoj, iznoseći pritom također austrijsko iskustvo odnosno problem evanđeoskog naviještanja posebno s vjeronaukom u školi uslijed tzv. zasićenosti suvremenoga čovjeka i određenoga zatvaranja prema ponudama vjere. Postoji psihološka strana problema mnogih što misle da kršćanstvo već poznaju, i da im ono ništa posebno ne znači, dok ga u stvari pravo ne poznaju, jer su se zadržali na površnim spoznajama i običajima bez značenja. Takvo stanje upućuje na potrebu korjenitih promjena u koncepciji suvremenoga vjeronauka u duhu nove evangelizacije.