Zagreb, 21. 4. 1995. (IKA) – Teolozi su nastupili na simpoziju “Tolerancija” (u organizaciji Matice hrvatske) prvog dana 20. travnja poslijepodne.
Dr. Zdenko Tenček govorio je o religijskom poimanju tolerancije u patristi~ko doba, čto zna~i u starome vijeku. Pogansko Rimsko carstvo dopučtalo je, ~ak usvajalo, čtovanje božanstava pobješenih naroda, ali su svi podanici bili dužni čtovati vladara na religijski na~in. Postojao je, dakle, obvezatni državni kult, a oni koji su mu se vanjskim ~inima pokoravali mogli su vjerovati u čto su htjeli. Ali krčđani nisu mogli odavati vladaru božanske po~asti pa je državna vlast po~ela prema njima postupati kao prema državnim neprijateljima. Dok je krčđanstvo bilo zabranjeno, krčđanski su pisci tražili toleranciju. Tvrdili su da se država ne može voditi nasiljem. No, kad je car Konstantin godine 313. dao i krčđanstvu slobodu, po~elo se dogašati da oni koji su tražili slobodu kad su bili u manjini postaju netolerantni kad steknu veđinu. Uskoro se stvara politi~ki monoteizam, uska sprega svjetovnoga i duhovnog podru~ja. Sam veliki sv. Augustin u prvom razdoblju svoga života tvrdi da ~ovjek ne može vjerovati osim slobodnom voljom, da poslije prihvati mičljenje da država ima pravo ili ~ak dužnost prisiljavati ljude na dobro. On, i zatim mnogi drugi, po~eli su tako tuma~iti evanšeosku re~enicu “Prisili ih neka ušu” (Compelle intrare) iz prispodobe uzvanicima na gozbu (Lk 14,23). Glasovitu Isusovu prispodobu o kukolju (Mt 13, 36-43) koja se ina~e smatra evanšeoskom poveljom tolerancije, takošer su po~eli zlorabiti. Ondje, naime, gospodar zabranjuje radnicima ~upati kukolj izmešu pčenice da ne bi i pčenicu očtetili, čto zna~i da Bog pučta jedne uz druge rasti i dobre i zle. No, u to doba crkvene povijesti sam Augustin po~inje misliti da se kukolj smije ~upati kad je sasvim sigurno da je rije~ bač o kukolju, kad ga je sigurno moguđe razlikovati od pčenice. To je, pak, zna~ilo da se o~ite krivovjerce smije progoniti. Veđ godine 346. car Konstancije narešuje zatvaranje poganskih hramova s prijetnjom: “Ako se nekoga otkrije (da prinosi žrtve), neka bude smaknut!”. Ipak je istina da je u tim stoljeđima takva kazna rijetko primjenjivana, i da su joj se veliki crkveni predstojnici snažno protivili.
Na kraju se dr. Tenček osvrnuo na odgovarajuđe stanje u srednjem vijeku. U to je doba praksa slabo marila za osobna prava. Car Karlo Veliki privodi Saksonce krčđanstvu krvavom prisilom. Dr. Tenček zaklju~uje: “Jednostavno Krist postaje efikasniji Bog od poganskih bogova, jer krčđansko oruše uvijek pobješuje.” Ipak je istina da su hrabri crkveni ljudi, osobiti sveci, trajno upozoravali kako se takvi postupci protive Evanšelju, te se krčđanstvo zapravo nikad nije odreklo na~ela vjerske slobode, koje je Toma Akvinski sažeo u uzre~icu: “Credere est voluntatis. (Vjerovanje je pitanje slobodne volje)”.
Teolog dr. Mile Babiđ govorio je o “Toleranciji u krčđanstvu”. Priznaje da je takve tolerancije jedva bilo. Od po~etka se javljaju raskoli, hereze i uzajamni progoni. U 11. stoljeđu Crkve rimska i carigradska se uzajamno proklinju, a po~etkom 13. st. križari iz zapadne Europe porobljuju Carigrad i uspostavljaju Latinsko carstvo. Slijede zloporabe, kao čto su inkvizicija i progon vječtica. U 16. stoljeđu zapadnu Crkvu lomi reformacija, te slijede konfesionalni ratovi.
Protuslovno je da tek s francuskom revolucijom zapo~inje odvajanje vjerskoga i državnog podru~ja, te se utvršuje vjerska sloboda. Ali i ta je revolucija ozna~ena giljotinom. Dr. Babiđ je vrlo zauzeto u duhu Evanšelja istaknuo potrebu tolerancije upravo iz ispravnog poimanja vjere, jer o Bogu nitko ne zna sve, te nitko s njime ne može raspolagati.
Nakon dvojice teologa, održali su vrlo stru~na predavanja Elio Baccarini pod naslovom “Apsolutizam, relativizam i tolerancija” i Boran Ber~iđ pod naslovom “Je li održivo falibilisti~ko opravdanje tolerancije”. Izlagali su misli suvremenijih pisaca o razli~itim moguđnostima i shvađanjima tolerancije, osobito kad je rije~ o toleranciji prema onome čto drugi ~ine a mi smatramo nemoralnim, ili obratno.
U petak prijepodne izostala su najavljena predavanja Vande Boži~eviđ (“Britanski empiristi o problemu tolerancije”) i Vlade Gotovca (“Tolerancija i pojedinac”). Nastupili su Ivan Pandžiđ s predavanjem “Tolerancija: indeks povjesnosti ili nepovjesnosti?” i Vladimir Biti s predavanjem “Može li forma biti tolerancija?”.
Dr. Pandžiđ je upozorio kako je biblijski Mosije nastupio vrlo tolerantno, da bi zatim primjenjivao tečke Božje kazne prema onima koji su se po~eli protiviti. Kad je o Hrvatskoj rije~, predava~ je primjetio kako su Hrvati u tijeku svoje povijesti, nemajuđi vlastitu nezavisnu državu u kojoj bi izgrašivali svoj identitet, taj identitet pokučavali izgraditi pomođu drugih u savezima s Budimpečtom, Be~om i Beogradom. Može li se u tom smislu govoriti i o najsuvremenijim nadama i razo~aranjima u svezi s UNPROFOR-om?
Dr. Vladimir Biti u izlaganju je istaknuo kako je pitanje “Može li forma biti tolerancija ili netolerancija” preapstraktno, jer forma postaje tolerantna ili netolerantna prema kontekstu.
Poslijepodne su na okruglom stolu pod vodstvom Vere Đi~in – ćain i Josipa Talange sudjelovali odvjetnik Ćeljko Olujiđ iz Hrvatskog foruma, predsjednik saborskog Odbora za ljudska prava dr. Ljubomir Antiđ, dr. Zvonko Posavec profesor na FPZ, docent na Pravnom fakultetu dr. Vjekoslav Mili~iđ, glavni i odgovorni urednik ~asopisa “Glasnik HDZ-a” Zdravko Gavran i dr. Vladimir Primorac pravosudni stru~njak. Rasprava se vodila oko tolerantnosti u hrvatskom Ustavu, zakonodavstvu, sudskoj i izvrčnoj praksi.