"Evo ti majke"

Uvodno biblijsko čitanje: “Uz križ Isusov stajahu majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena. Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika koga je ljubio, reče majci: #!Ženo, evo ti sina!#! Zatim reče učeniku: #!Evo ti majke!#! I od toga časa uze je učenik k sebi” (Iv 19,25-27).

1. Nakon što je povjerio Ivana Mariji riječima: “Ženo! Evo ti sina!”, Isus se s križa obraća ljubljenom učeniku, rekavši mu: “Evo ti majke!” (Iv 19,26-27). Tim izrazom on Mariji otkriva vrhunac njezina majčinstva: pošto je majka Otkupitelju, ona je također majka otkupljenih, svih članova Sinovljeva mističnoga Tijela.
Djevica u šutnji prihvaća uzdignuće na ovaj najviši stupanj svoga milosnog majčinstva, davši već odgovor vjere svojim “da” u Navještenju. Isus ne samo da preporuča Ivanu da se brine o Mariji posebnom ljubavlju, nego mu je povjerava da je prizna kao svoju majku.
U tijeku Posljednje večere, “učenik koga je Isus ljubio” slušao je Isusovu zapovijed: “Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! (Iv 15,12), i stavivši glavu na Gospodinove grudi, primio od njega znak posebne ljubavi.
Ta su ga iskustva pripravila bolje shvatiti u Isusovim riječima poziv da prihvati onu koja mu je dana kao majka i ljubiti je poput njega sinovskim oduševljenjem. Neka bi svi otkrili u Isusovim riječima: “Evo ti majke!”, poziv da prihvate Mariju kao majku odgovarajući poput prave djece na njezinu majčinsku ljubav.
2. U svjetlu tog izručivanja ljubljenome učeniku, može se shvatiti pravi smisao marijanskog štovanja u crkvenoj zajednici. Ono, doista, stavlja kršćane u sinovski odnos Isusa prema Mariji, stavljajući ih u prilike da rastu u bliskosti s oboje. Štovanje koje Crkva daje Djevici nije samo plod dragovoljnog poticaja vjernika pred izvanrednom vrijednošću njezine osobe i važnosti njezine zadaće u djelu spasenja, nego se temelji na Kristovoj želji. Riječi “Evo ti majke!” izražavaju Isusovu namjeru probuditi u učenicima izraz ljubavi i pouzdanja prema Mariji, navodeći ih priznati u njoj svoju majku, majku svakoga vjernika.
U Djevičinoj školi učenici uče, poput Ivana, duboko upoznavati Gospodina i ostvariti s njim bliski i trajni odnos ljubavi. Otkrivaju, također, radost povjeravanja majčinskoj ljubavi Majke, živeći kao ljubazna i poslušna djeca.
Povijest kršćanske pobožnosti uči da je Marija put koji vodi Kristu i da sinovska odanost prema njoj ne oduzima ništa od bliskosti s Isusom, dapače, povećava je i dovodi do najviše razine savršenosti.
Brojna marijanska svetišta, raspršena u svijetu, svjedoče o divnim djelima učinjenima po milosti, posredovanjem Marije, Majke Gospodinove i Majke naše. Utječući se njoj, privučeni njezinom nježnošću, muževi i žene našega doba susreću također Isusa, Spasitelja i Gospodara svoga života. Nadasve siromasi, iskušani u duši, u ljubavi i dobrima, nalazeći uz Bogorodicu utočište i mir, otkrivaju da se pravo bogatstvo za sve sastoji u milosti obraćenja i nasljedovanju Krista.
3. Evanđeoski tekst, prema grčkom izvorniku, nastavlja: “I od toga časa uze je učenik među svoja dobra” (Iv 19,27), ističući tako spremno i velikodušno Ivanovo prianjanje uz Isusove riječi i obavještavajući nas o stavu, koji je zadržao u cijelom svom životu, kao vjerni čuvar i poslušan Djevičin sin. Čas prihvaćanja je čas izvršenja spasiteljskog djela. Upravo u tom kontekstu, započinje Marijino duhovno majčinstvo i prvo očitovanje nove veze između nje i Gospodinovih učenikâ. Ivan prihvaća Majku “među svoja dobra”. Ovaj nadasve općenit izraz kao da očituje njegov poticaj, pun poštovanja i ljubavi, ne samo da ugosti Mariju u svojoj kući, nego osobito da u zajedništvu s njom živi duhovni život.
Doista, grčki izraz doslovce preveden “među svoja dobra”, ne pokazuje toliko materijalna dobra, jer Ivan – kao što primjećuje sveti Augustin (u Joan. Evang. Tract. 119,3) – “nije ništa posjedovao” – koliko više duhovna dobra ili darove koje je primio od Krista: milost (Iv 1,16), Duha (Iv 7,39; 14,17), Euharistiju (Iv 6,32-58)… Među ovim darovima koje je dobio jer ga je Isus ljubio, učenik prihvaća Mariju kao majku, utvrdivši s njom duboko životno zajedništvo (usp. Redemptoris Mater, 130).
Neka bi svaki kršćanin, po primjeru ljubljenoga učenika, “uzeo Mariju u svoj dom”, načinivši je prostora u svom svakodnevnom životu, priznajući joj providonosnu zadaću u spasenjskom hodu.