Split, (IKA) – Drugoga dana XVI. međunarodnoga teološkog simpozija koji na temu “Fenomen savjesti” organizira Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu, u petak 22. listopada program je započeo predavanjem prof. dr. Eberharda Schockenhoffa (Freiburg) naslovljeno “Bit i funkcija savjesti s gledišta katoličke moralne teologije”. “Dok su u prošlosti ‘velikani savjesti’ od Antigone i Sokrata preko Tome Mora do vjerskih i političkih mučenika 20. stoljeća platili visoku cijenu za vjernost svojoj savjesti – cijenu koja je u krajnjem slučaju uključivala i žrtvovanje vlastitoga života, današnji poziv na savjest mnogo puta ima svrhu da pojedinačni troškovi odluke savjesti ostanu niski te da se u postojećem konfliktu savjesti opravda izbor jeftinije alternative”, istaknuo je predavač. Naznačenu promjenu značenja savjesti predavač je predočio usporedbom dvaju stajališta savjesti koji su mu poslužili kao primjeri: protivljenje austrijskoga seljaka Franza Jägerstättera (1907. – 1943.) da kao vojnik služi u Hitlerovoj vojsci te odluka bezbrojnih roditelja da u konfliktu u svezi s trudnoćom podrede život svoga nerođenog djeteta vlastitim interesima. U prvome slučaju, vjernost prema vlastitoj savjesti prisiljava na djelovanje koje nadilazi opća očekivanja društvenoga morala te mu se na kraju mora usprotiviti (odupro se pozivajući se na savjest: Kršćanin ne smije sudjelovati u napadačkom ratu, ne smije ubijati). Nasuprot tome, doslovno je izokrenut odnos između pojedinačnoga zahtjeva savjesti i minimalnih standarda opće etike u slučajevima kada se roditelji “po savjesti” odlučuju protiv prava na život svoga nerođenog djeteta. Sada savjest više ne zapovijeda prihvaćanje žrtve ili stavljanje svojih interesa u drugi red, nego dozvoljava djelovanje sukladno vlastitim interesima i ondje gdje pravo i moral nalažu priznavanje djetetovoga ljudskog dostojanstva i poštivanje njegovoga neotuđivog prava na život, istaknuo je predavač. “Čovjek kao slobodan začetnik svojih čina nije samo odgovoran pred svojom savješću, nego također za svoju savjest, jer samo ispravno oblikovana savjest, to jest ona, koja je izoštrena na nepotkupljivom zapažanju moralnih konflikata i na mjerilima dobra i zla, može vrijediti kao zadnja instanca osobne odgovornosti”. Funkcija savjesti kao zadnje obvezujuće prosudbene instance u moralnim konfliktnim situacijama pretpostavlja njezinu povezanost s etičkim načelima, intersubjektivno važećim vrijednosnim uvjerenjima i moralnim normama. To znači, tvrdi predavač, da bez povezanosti sa zapovijeđu ljubavi, fundamentalnim načelima pravednosti i konkretnim normama, kao zabrani ubijanja i ostalim etičkim nalozima Dekaloga, izobličuje se savjest u pomagača u održavanju vlastitih interesa pomoću kojega se doduše mogu strateški razriješiti moralni konflikti sukladno tome tko se uspije snažnije nametnuti, ali ne može se donijeti odluka pod postulatom međusobne pažnje i priznanja. Dr. Schockenhoff zaključuje da su blaženstva i antiteze propovijedi na gori obvezujući orijentacijski znakovi za kršćansku savjest; oni je izoštravaju i usmjeravaju prema pravoj svrsi kršćanskoga života.

Drugo predavanje održao je prof. dr. Anton Bucher (Salzburg) o temi “Uvjetovani refleks straha ili čovjekova jezgra? Savjest u katoličkoj religijskoj pedagogiji”. Religijska je pedagogija u zadnjim desetljećima prihvatila otvorene teorije savjesti. Ona daje prednost autonomnoj savjesti želeći spriječiti da mladi katolici zbog bojažljive savjesti neprestano idu pognute glave i spuštenih ramena. S teološke je strane to započelo kada su katolički religijski pedagozi, već u sedamdesetim i osamdesetim godinama, preuzeli zamisao “autonomnoga” morala koju je u mjerodavnom obliku izradio moralni teolog Alfons Auer. Prema njemu je ljudski um “autonoman” i sposoban naći i uvidjeti ono što je ćudoredno ispravno. Nije mu za to potrebna posebna, sadržajna objava: glas Božji, božanska zapovijed. Zaista: Ljudi iz najrazličitijih religijskih i kulturnih tradicija spoznali su da je korisno djelovati prema Zlatnome pravilu: Postupaj prema drugom čovjeku onako kako želiš da on s tobom postupa!
Dr. Bucher se nadalje pita: je li ta teorija razvoja savjesti prihvatljiva za religijske procese učenja? Neprijeporno je, veli, da konkretne odluke savjesti ovise o socijalizacijskim procesima. Dijete, kojemu nikada nije rečeno da ne smije jesti slatko, nego da može u usta staviti što god želi, jedva će osjetiti grižnju savjesti kada se nađe ispred bombonjere. Ipak je nedovoljno takvo poimanje savjesti kao socijalizacijske instance koja je isključivo izvana stavljena u čovjeka. Takva bi savjest bila samo reproduktivna, a ne stvarateljska i individualna, zaključuje. Govoreći o oblikovanju savjesti – također u katoličkoj religijskoj pedagogiji – smatra da je relevantan način kako s djecom interagiramo. Kada iskuse da su cijenjeni i poštovani, onda je to poticajno za osjetljivost savjesti. Ona se manje javlja kada učenici ne vole učitelja, primjerice kada prekomjerno moralizira. Osjetljiva i istodobno odgovorna savjest, koja nije prožeta strahom, pokazuje koliko je snažna osobnost. Za pozitivno vrjednovanje samoga sebe – upravo i u slučaju djece – korisno je započeti s dobrom savjesti, s onim što su djeca dobro učinila i čime se mogu ponositi.

Nakon rasprave i kratke stanke prof. dr. Ivica Raguž (Đakovo) održao je izlaganje na temu “Crkva kao mjesto ‘proširene savjesti’. Dogmatsko-teološko promišljanje o odnosu Crkve i savjesti”. “Svjedoci smo polaganoga iščeznuća uloge savjesti u gotovo svim diskursima današnjega društva, od svakodnevnog govora, različitih medija sve do znanstvenih studija. O savjesti se zapravo vrlo rijetko govori”, rekao je dr. Raguž. U svom je izlaganju pokušao iznijeti razloge te krize (totalitarni sustavi, demokratska društva, utjecaj medija koji oblikuju svijest i savjest građana), a u drugom je koraku promišljao suodnos Crkve i savjesti. Oba su pojma, veli, upućena jedan na drugi. Zrela, istinska savjest – kako je shvaća kršćanska vjera – ne izriče i ne potrebuje samo nutarnju dimenziju, nego i vanjsku dimenziju, a to je dijalog s drugim osobama, zajednica običaja, odnosno sama Crkva. “Bez nje je savjest osuđena kako na hirovitost, o kojoj govori Saemann, tako i na potpunu ovisnost o društvenim utjecajima”, kazao je predavač naglasivši da je Trojstvo temelj i nadahnuće savjesti te da u svjetlu Trojstva dolazi do izražaja i ekleziološki pogled na savjest. Govoreći o dvostrukoj ulozi Crkve dr. Raguž je istaknuo da je ona s jedne strane, upućena na dijalog sa savješću svojih vjernika, ali i svih ljudi. Ona treba osluškivati pitanja, poteškoće, nadanja i pokušaje odgovora savjesti današnjega čovjeka. Ona ne može i ne smije zahtijevati od vjernika da nešto prihvati u Crkvi što on u svojoj savjesti, bila ona pogrješna savjest ili ne, još nije uvidio kao ono što njega može i treba obvezati. “Crkva treba tako odgajati savjesti vjernika da oni što više djeluju po savjesti, a to znači slobodno i odgovorno, a ne samo zato što to propisuje Crkva”, upozorio je predavač podsjetivši da Crkva ni danas nije imuna od opasnosti klerikalizma i autoritarizma. S druge strane, Crkva ima ulogu oblikovanja i kritike savjesti u današnjem društvu. “Odgajanje, oblikovanje i njega savjesti u Crkvi se događa prvenstveno u njezinim trima osnovnim djelatnostima: martirija, liturgija, i diakonija”, zaključio je dr. Raguž.

Prijepodnevni dio programa završio je predavanjem prof. dr. Marinka Vidovića (Split) o temi “Biblijsko poimanje savjesti – normirani sudac ljudskoga ponašanja”. „O savjesti kao fenomenu ljudske prosudbe vlastitoga djelovanja, dakle kao o moralnomu sudu, Stari zavjet, prije nego što je došao pod utjecaj helenističke misli, progovara uglavnom pojmom “srce” i drugim srodnim pojmovima koji se odnose na ljudsku nutrinu. Tu čovjek uočava nesklad sa samim sobom, vrednuje svoje djelovanje ali pod prizmom odnosa prema Bogu i njegovim odredbama. U Novomu zavjetu, prvi i najčešće pojam savjesti rabi Pavao. Do njega je došao iz onodobne pučke, posebno stoičke filozofije, ili pod utjecajem upita koje su mu Korinćani pisano uputili u odnosu na mogućnost blagovanja mesa koje je prethodno moglo biti ili je bilo žrtvovano idolima, što je stvaralo nered u zajednici. U tomu kontekstu Pavao progovara o savjesti kao o praktičnomu sudu koji na razini čovjekove nutrine prethodi (ne)vršenju naumljenoga djela. Taj sud je zavisan o spoznaji, još više, o uvjerenju kao kriterijima prosudbe, a vrhovna mu je norma ljubav koju je Bog svima iskazao u Kristu i koja ograničava slobodu postupanja na temelju suda savjesti. Pavao se zalaže za pluralizam savjesti, za njezinu dinamičnost i određenost konkretnim okolnostima života, stavljajući sve to u teološku perspektivu”, kazao je dr. Vidović zaključivši da je „savjest za Pavla važna, ali ne središnja i presudna antropološko-teološka kategorija, čak ne ni presudna etička kategorija jer se nikada na nju ne poziva kao na neko moralno načelo. Teško je reći da je savjest za njega glas Božji u čovjeku, premda se može reći da obvezuje kao sam glas Božji. Puno je prikladnije i više u skladu s Pavlom reći da je ona neka unutarnja neukrotiva instancija koja na temelju određenih normi koje sama ne postavlja, na temelju spoznaje, znanja, uvjerenja i oslonjenosti na Božje djelo u Kristu neumoljivo sudi (ne)ispravnost naumljenoga ljudskoga djelovanja. Njezin sud, pa i onda kada je spoznajno pogrešan, ali iz uvjerenja, određuje (ne)grješnost ljudskoga djelovanja. U kasnijem razvoju kršćanske misli, očito pod jačim utjecajem helenizma, savjest postaje gotovo središnjim antropološkim pojmom kojim se izriče (ne)sklad života sa zahtjevima i pozivom Boga koji se neopozivo objavio u Isusu Kristu. Svakako, savjest je sjedište i subjektivni izvor moralnosti, transformator objektivne Božje volje u subjektivno pravilo ponašanja pojedinca. Ona je osobna i unutarnja norma konkretnoga ponašanja, novi Duh koji je upisan u srca i koji iznutra i gotovo autonomno određuje ponašanje Božjih sinova”.