Doista je tome tako, jer se ove godine u Vespazijanovoj Areni i njezinih gotovo 13 tisuća mjesta može po prvi put vidjeti i najveće uspješnice europskog filma. Tome je tako moralo biti jer se skromna hrvatska produkcija, svedena ove godine na samo šest filmova nije mogla rastegnuti na devet festivalskih dana. Nakon ideja da se načini festival Alpe-Adria tu je ideju prvi potrošio Trst. Potom se govorilo o Alpe-Baltik-Jadran festivalu, pa o srednjoeuropskom filmu i najzad se ta ideja ove godine zaustavila na festivalu hrvatskog i europskog filma koja će se nastojati podržati i ustaliti. Držim osobno da nije loša ideja, tim više što se želi pobjeći komercijali dovodeći u Europi jedinstveno i osim u Puli drugdje nepostojeće gledalište u rimskom amfiteatru iz prvog stoljeća nakon Krista, europske umjetnički vrijedne filmove. To podrazumijeva, kao i ove godine, i grčki, bugarski, dva poljska, islandski, nizozemski, francuski, engleski film, i to uglavnom tzv. hitove a upravo te uspješnice su uz naše filmove i dodatni mamac za publiku tim prije ako ih distributeri prikažu najprije u Puli a tek potom u skromnoj i sve manjoj hrvatskoj kino-mreži. Mora se reći da ove godine, a festival je tek na polovici, naši hrvatski filmovi i nisu tako loši, posebice film Branka Schmidta “Kraljica noći”, koji finom filmskom naracijom govori o 1968. godini u Osijeku, pokušavajući i scenografijom dočarati ondašnju atmosferu sportskih smotri veslača na Dravi prije dolaska #!druga Tita u Plavom vlaku#!. “Tito” u obliku ruke u bijeloj maršalskoj uniformi je osječkim kolosijekom samo prošao i mahnuo rukom iz plavog vlaka na kraju filma, dajući na takav način i ironičnu notu čitavom filmu i sjajnoj filmskoj ekipi koju čine zajednički već reprezentativci hrvatske kinematografije zajedno s uspješno odabranim debitantima. Zanatski je vrlo korektno urađen i film “Ajmo žuti” zagrebačkog debitanta Dražena Žarkovća. Mislim da će od do sad prikazanog “Holdinga” Tomislava Radića prepunog filmski banalnih klišeja i isto takvog svojevrsnog filma ceste filma Brune Gamulina “Polagana predaja”, načinjenog po romanu Gorana Tribusona, koji pak pokušava negdanje vrijeme ostarjelog rokera i postosmaša, smjestiti u novi hrvatski tranzicijsko-koruptivni hrvatski novoprostor, što je svakako filmski legitimna ideja, ali realizirana podosta traljavo i neinventivno s vrlo dobrom ali malčice prenaglašenom glumom glavnog lika kojeg u maniri svog slavnog oca efektno glumi ne manje daroviti Filip Šovagović, gledateljima biti zanimljiviji europski renomirani tzv. art filmovi. Od europskih filmova ističem i trosatnu epsku fimskom komparserijom prebogatu poljsku filmsku fresku “Ognjem i mačem” nastalu po istoimenom romanu nobelovca Henryka Sienkiewicza i film Baltasara Kormakura islandskog glumca i redatelja koji je načinio sjajan film “Reykjavik” o privatnoj priči mame i sina, maminoj lezbijskoj ljubavi, nezaposlenosti i besperspektivnosti mladih kojima se i na Islandu život svodi na pijančenje i seks. Film je majstorski režiran i odglumljen s pravom sociološkom analizom u podlozi koja se nenametljivo protura gledateljima u zanimljivim bogatim kadrovima. Po knjizi znamenite spisateljice H. Fielding snimljen je britanski film “Dnevnik Bridget Jones”, koji je već ubrao europsku slavu i to bi, do sada, bilo na polovici festivala sve. Očekuje se i novi film oskarovca Poljaka Vajde, a publici je prikazan i razvikani europski francusko-engleski spektakl “Vučje bratstvo”. Usudio bih se javno predložiti da se nagradom, diplomom, priznanjem na novom hrvatsko-europskom filmskom festivalu u Puli pojavi i katolička Crkva. I to bi bio put evangelizacije posebice mladih koji uglavnom i u hrvatskoj kao i svugdje u svijetu čine većinu filmske publike. Medijski a i stvarnosno odabrati i vrednovati nešto što kao etičku i moralnu vrijednost Crkva u Hrvata želi promovirati, iskreno vjerujem bilo bi dobrohotno prihvaćeno i ovdje u Puli. (br/rv)