Zagreb, 16. 1. 2002. (IKA) – U siječanjskom broju Kršćanske obiteljske revije “Kana” teolog fra Bono Zvonimir Šagi osvrnuo se na žestoku diskusiju koja se posljednjih mjeseci vodi na stranicama tiska o Katoličkog crkvi u odnosu na državu, o religiji, vjerskim zajednicama, biskupskoj socijalnoj poslanici, vjeronauku u školi, o predškolskom vjerskom odgoju, o izabranom svećeniku – teologu za rektora Sveučilišta u Zagrebu, o teologiji kao znanost i sl. Kao da je sve to usmjereno na osporavanje ugovora Svete Stolice i Hrvatske države – čini se u interesu nečije politike, upozorava fra Bono, istaknuvši kako se ta diskusija sve više pretvara u međusobna prepucavanja, nepovoljna etiketiranja, bez jasnog ulaženja in meritum samih problema, usprkos navodno stručnih elaborata izrađenih na Filozofskom fakultetu. Kao nikada do sada za široke slojeve katoličkih vjernika stvara se dojam neke protuvjerske i protucrkvene udružbe kojoj je teško shvatiti konkretan cilj, drži fra Bono. “Teško je shvatiti da ugledni profesori, povjesničari, sociolozi, politolozi, filozofi, ateisti ili agnostici, ili kako već koji sebe deklarira, ne uviđaju da nisu odabrali ni pravo vrijeme ni pravi način, inače, po mome sudu, doista potrebnoga dijaloga u ovim tranzicijskim procesima našega društva o značenju, položaju i ulozi religija, osobito onih međunarodno i univerzalno organiziranih, kao što je kršćanstvo i posebno Katolička crkva, koja ima svoj status čak i u UN-u. Nas koji smo i u ona teška vremena sudjelovali u dijalogu s ateistima zbunjuju najednom tako jednostrani istupi, gotovo istom retorikom kao u vrijeme antiteističkog, ideološki monističkog društva. Podcjenjivanje velike većine građana – vjernika, koji, iako u različitoj mjeri, ipak cijene, tradicionalno doživljavaju i u određenoj mjeri stvarno žive svoju pripadnost Crkvi, nije nikakvo zauzimanje za pluralno civilno društvo, niti je to afirmacija sekularne, odgovorne i pravedne socijalne države, koja nipošto ne smije zanemariti potrebu većinskog dijela društva, kao ni respektiranje stvarno življenog morala koji je još uvijek nezamisliv u kršćanskoj Europi bez naslijeđenih vrijednosti religiozne tradicije proteklih stoljeća”, mišljenja je Šagi. Nadalje, fra Bono upozorava da ukoliko je država odvojena od neke religijske institucije, nipošto nije ateistička, a još manje antiteistička država, napomenuvši da sekularizam i ateizam nije jedno te isto. “Ako je država dužna biti u službi svojih građana, onda ne može, za račun samo nekih skupina građana, zanemariti potrebe i prava većine, pozivajući se k tome još i na demokraciju. Tvrdnja da je demokracija sekularna ili nije demokracija, uključuje i činjenicu da država ne može propisivati duhovne i moralne vrednote, ona mora poštivati one koje žive u duhovnosti naroda, društvenih skupina. Državi, njezinim institucijama konkretni građani, među kojima su i vjernici prema svojem udjelu u biračkom tijelu, daju povjerenje za obnašanje vlasti, legitimitet, upirući se na svoj vrijednosni orijentacijski okvir kojim spontano prosuđuju i vrednuju odnose i zbivanja oko sebe”, drži fra Zvonimir. Potpuno je neopravdano, prema njegovom mišljenju, govoriti o privilegiranosti Katoličke crkve zato što je ona kao međunarodno organiziran i u gotovo svim zakonodavstvima Europe priznat kao specifičan međunarodni subjekt (po vodstvu – Sveta Stolica), te kao vjerska zajednica povijesno i većinski nazočna u našem društvu, prva željela jasno definirati svoj status u odnosu na državu. Time druge, njoj slične Crkve ili zajednice nisu onemogućene da to isto učine na sebi primjeren način, napominje Šagi.
Normalno je, tvrdi on, da moderna država, jer nije nadležna za prosuđivanje vjere i religioznih vrednota, pa ih ne može ni nametati ni zabranjivati, mora poštivati ono što je živo u narodu, u društvenom pluralizmu i razmjerno pomagati one ustanove, zajednice i udruge koje su po svojoj naravi nositelji i promicatelji duhovnih, etičkih i općehumanih vrijednosti što ih građani poštuju i prihvaćaju. “Sveto” i “svetinje” u svakom, pa i u jako sekulariziranome društvu igraju i igrat će itekako bitnu moralnu ulogu, drži fra Bono.
Ono što njega posebno zabrinjava je činjenica da se na javnim istupima stvara i ponovno zaoštrava podjela po vjerskoj osnovi što će se, kako kaže, zasigurno odraziti i na buduće izbore. “Umjesto gospodarskih, društvenih, političkih programa, umjesto opredjeljenja za prava rješenja, stranke će se opet prosuđivati po katolištvu i vjeri, odnosno po govoru o vjeri, katolištvu i hrvatstvu, javnom odnosu prema Crkvi. Time se i teolozima oduzima mogućnost da unutar crkvenih zajednica, među vjernicima pokrenu onaj otvoren dijalog koji bi mogao omogućiti pokretanja pravih pitanja”, smatra autor. Naša Crkva, kako kaže, mora unutar svojih zajednica razmotriti konkretnu situaciju u kojoj se nalazi u ovim još tranzicijskim procesima. Još uvijek se, prema njegovom mišljenju, među vjernicima, previše razmišlja o oživljavanju onoga prije Drugog svjetskog rata, nego o pospješivanju i razvitku onoga poslije Koncila, što smo naučili i stvorili iskustvom u teškim okolnostima protuvjerskog, antiteističkog okružja. (j01264hr/kj)