U crkvi Presvetoga Trojstva u Slivnu, misno slavlje u 10 sati, na kojemu je pjevao zbor, predvodio je fra Martin Jaković, gvardijan i župnik samostana sv. Frane i Župe sv. Stjepana u Splitu u suslavlju slivanjskoga župnika fra Jerka Kolovrata. Zborom je ravnao Pero Porosenica, a izvedena je po prvi put u Slivnu orguljska misa „Missa u Harvatski Jezik“ fra Petra Kneževića iz 1767. godine. Osim hrvatske mise, zbor je otpjevao još nekoliko duhovnih skladbi.

U svojoj propovijedi fra Martin je tumačeći Evanđelje kazao da „kada bismo mi danas govorili koje su to naše životne vrednote, da bismo, sigurno svoje srce i svoj um usmjerili prema onim vrednotama za koje se isplati živjeti te bismo kazali ‘da su to vrednote naše obitelji, imati novaca, biti okruženi ljudima koji su nam dragi i kojima smo mi dragi’“

Sve je to prirodno, normalo i vrijedno, „ali Gospodin kaže kako postoje neki ciljevi pred nama i da bi trebala biti u našemu srcu pamet i motivacija da doista živimo za ono što je neprolazno i vječno“.

„Isus u svom kratkom životu ovdje na zemlji želio je (to) jasno govoriti u svakoj svojoj propovijedi, u svakom susretom s čovjekom, sa svakim čudom koje je učinio“. Mi u današnjem svijetu kao da ne osjećamo tu poruku. „Pa evo, danas smo ovdje, u ovom trenutku, u slavlju euharistije i Gospodin nam je najbliži upravo na oltaru, pod prilikama kruha i vina, koje ćemo na poseban način prinjeti na oltar, kao naš dar Gospodinu, i s druge strane tako pretvorene u samoga našega Spasitelja, primiti u svoje srca“, poručio je propovjednik, naglasivši kako „kada primamo živoga Boga koji nas ljubi i koji nas prepoznaje kao svoje učenike, koji želi po nama ostaviti trag u ovom svijetu, onda moramo znati da je to posebna čast da ga primamo i doista sve činiti kako bi Gospodin primijetio našu zahvalnost.“

Osvrćući se nadalje na naviještena čitanja, osvrnuo se na Joba. „Vidimo što je sve Job propatio u životu i koliko je bio iskušavan te vidimo i sami da mu Bog progovara neka ne sluša ljude oko sebe, u smislu da ga Bog kažnjava, nego neka vjeruje u Gospodina i ima povjerenje te da sve ono što se dogodilo se okreće na dobro onima koji će to tako prihvatiti i živjeti“, poručio je.

„Kad slušamo današnje evanđelje, jako nam  je simpatična slika, pogotovo nama, koji živimo na moru, u Splitu, kada  jednostavno gledamo barke i brodove na mirnom i tihom moru. Ali nije lako biti u nekoj maloj barci na pučini, kad se more uskovitla. Želja je svakog čovjeka, proživjeti život u miru i radosti. Tako poslije lijepog godišnjeg odmora na moru, jednostavno znamo da radost ne traje vječno, nego samo određeni period i onda stvarnost postaje drugačija od naših želja. Mi bismo htjeli sunčan dan i mirno more za kupanje, a onda se pojave oblaci i kiš koja će nam upropastiti naša lijepa očekivanja za bezbrižni odmor. U tom svjetlu možemo promatrati današnje evanđelje. Shvatiti ga kao prispodobu ‘da je jezero čovjekov život’. S    druge strane, imamo i mi sami otkriti kako Gospodin u tom našem životu daje razne mogućnosti. Znamo i sami da je sve ono što nam Gospodin daje dobro i da bismo se trebali prema tome usmjeravati. Ali ipak životne situacije mogu čovjeka pretvoriti u neprijatelja, poput bezbrižnog uživanja u lađi koja se odjednom nađe u oluji. Lađa nam je tu jedini oslonac. Nadamo se da će nas spasiti, ali ona se napunja vodom i to preko mjere i kao Isusovi učenici kad su se zatekli u nečemu sličnome, izgubimo kompas. Jednostavno ne znaju što misliti. Počeli su se bojati i u strahu činiti sve kako bi se spasili, dok Isus na krmi spava. Očito je da nisu mogli vjerovati kako On, u kojeg se pouzdaju, nije budan i kako to da se ne straši i ne boji. Isus  je spavao, oni ga probudiše. On im kaže zašto su malovjerni i zašto ne vjeruju da je On s njima. Ne možemo učenicima prigovoriti jer su ga tek upoznavali i nisu znali sve ono što On kao Bog može učiniti, a to na kraju evanđelja vidimo u rečenici koja nam potvrđuje, ‘Tko je ovaj da mu se i vjetar more pokoravaju’“.

U propovijedi je kazao i kako se „često susreću ljudi koji stradaju i koji su izgubljeni, očajni i kao da su na vjetrometini bez ikakve zaštite pa njihovi golemi napori da se izvuku iz te teške situacije nerijetko nisu dovoljni. Među takvima, mnogi su koji Boga doživljavaju kao Isusovi učenici u današnjem evanđelju. Doživljavaju  Isusa  kao dalekoga, kao da ga nije briga za naše muke i borbe za preživljavanjem. Možda smo se i sami našli u takvim sličnim situacijama da se pitamo zašto mi Bog ne pomogne, sada i ovdje, zašto spava, zašto me ne čuje, zašto se udaljava od nas, zašto odmah ne ustane u našu obranu. Kad dođu ovakva i slična pitanja, druge nedoumice i kriza sigurnosti, ponekad začuđujuće brzo nestaje sigurnosti, a uvjerenja postaju klimava i povjerenj se gasi te se čini da se i sama vjera gubi“, poručio je fra Martin.

„Iako nam može izgledati kako je Bog odsutan iz našega života upravo kada ga najviše trebamo, ipak je On s nama, u istoj lađi, i na muci se ne poznaju samo junaci, nego naša vjera i naše pouzdanje u Bogu. Svaka oluja i svaka kriza izazov je našoj vjeri, našem povjerenju i pouzdanju Boga. Evo ta vjera i povjerenje nisu nam dani jednom zauvijek, upravo jer su izloženi valovima, sumnjama, razočaranjima, obeshrabrenjima, valja ih iznova potvrđivati, obnavljati i ponovno rađati, a vjera, povjerenje i pouzdanje se rađaju iz susreta i iz međusobnoga i boljega i dubljega upoznavanja. Zato su važni ovi naši nedjeljni susreti, naše svakodnevne obiteljske i osobne molitve, jer što se čovjek više druži s Bogom, po molitvi i po sakramentima, to čovjek bolje upoznaje, ne smo Božju ljubav i dobrotu, nego i njegovu svemogućnost te više raste naše pouzdanje i vjera u Boga. To je vjera koju ispovijedamo i kojom se ponosimo, ali koju možda još nismo dovoljno zaživjeli. Stoga imamo uvijek nanovo prigodu moliti se Bogu neka nam nanovo umnoži vjeru i pouzdanje da se u životnim olujama čvrsto držimo Boga te osjetimo radost Božje blizine i pomoći“.

Na kraju, propovjednik je zaključio da i sami nekada dvojimo u životnim situacijama, Gospodin poručuje neka se ne brinemo, „i ako i u tim situacijama ostanemo na pravom putu s Njime, doista znamo da će sve okrenuti na dobro i da ćemo i mi jednoga dana dobiti zasluženu nagradu.“

Na kraju mise župnik fra Jerko Kolovrat zahvalio je propovjedniku, zboru i njihovom voditelju Peri Prosenici.