Slavlje je na vanjskom oltaru u crkvenom dvorištu predvodio domaći sin fra Andreo Matanović, ovogodišnji mladomisnik Hrvatske franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda, koji je tom prigodom slavio i sekundiciju svoje Mlade mise pod geslom „Ustat ću i poći Ocu svome!“. Uz fra Iliju Vrdoljaka, provincijala franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda suslavio je fra Jure Šarčević, provincijal Hrvatske kapucinske provincije, domaći župnik fra Franjo-Dalibor Stjepanović, plehanski gvardijan fra Anto Tomas, derventski dekan fra Ivan Marić i još petnaestak svećenika.

„Ova župna crkva, četvrta po redu među župnim crkvama Foče, svjedočanstvo je da i dalje ostajemo ustrajni, da sa 180 godina, kao župna zajednica nismo ostarili, nego smo nošeni snagom koju crpimo iz vjere u koju su nas odgajali naši roditelji, djedovi i bake.

K tomu vrijedi napomenuti još i to da s ovim kontinuitetom opstojnosti od 180. godina, zasigurno možemo reći da smo i najstarija institucija na području općine Doboj, a čini mi se i da smo jedina katolička župska crkva smještena uz Autoput Banja Luka – Doboj. Na nama je da se, na temelju ovih vrijednosti na državnoj, republičkoj i lokalnoj razini, ne dopustimo gurnuti u stranu, te da zauzmemo mjesto koje nam pripada u raspodjeli sredstava i mogućnosti za razvoj. Samo na taj način, uz iskrenu molitvu i svakodnevno obraćenje, možemo stvarati uvjete za održivi povratak, i očekivati da ovaj kraj ponovno zaživi kako je to bivalo u dosadašnjoj povijesti“, rekao je u pozdravnom govoru domaći župnik Stjepanović.

U prigodnoj homiliji provincijal Vrdoljak je govorio o djelovanju franjevaca od njihova dolaska u Bosnu i osnivanju Vikarije u prvoj polovici 14. stoljeća naglasivši  kako su u Srednjovjekovnoj Bosni upravo franjevci počeli davati vjernički i katolički karakter koji se sve jasnije formirao kao uređena crkvena institucija, da su  načinom svoga pastoralnog djelovanja oformili svoje samostane kao značajna misionarska sjedišta i centre i ustrojili redoviti pastoralni rad koji se sve više širio. Posvjestivši da su katolici u Bosni kroz povijest doživjeli velika stradanja,  ustvrdio je kako su upravo franjevci uvijek bili uz svoj puk te svojom mudrošću i zauzetošću iznalazili rješenja. U nastavku je govorio o povijesti  fočanske župe, koja je 1939. odijeljena od Plehanske župe i od kapelanije te postala samostalna župa pod titulom sv. Roka,  sve do 1954. kada je promijenila naslov u Srce Marijino, pa do danas.

Naglasivši kako je povijest te i drugih župa Bosanske Posavine teška i mučna posvjestio je kako franjevci koji su tu djelovali nikada nisu gubili nadu za dolazeća vremena, te ustvrdio da tome svjedoči i mladi franjevac fra Andreo, koji je toga dana slavio sekundiciju svoje Mlade mise. Zaželio mu je sretan i blagoslovljen put kojim, kako je rekao, kreće s torbom Kristova sjemena koji treba sijati po njivama na koje ga Krist po Crkvi šalje, te  zasijana polja i žetve koje će nicati iz posijane Božje riječi.

Župljane raseljenim diljem svijeta zamolio je da ne zaborave svoj rodni kraj, da svećenicima koji tu djeluju budu podrška i pomoć da sagrade ono što su građevinski započeli, a napose da sačuvaju vjernost onome što su na tom brežuljku-Kunari naučili, te sačuvaju vrijednost kršćanskog  života i ljudskog vladanja.

Pozdravnu riječ uputio je na kraju i provincijal Šarčević poručivši župljanima da budu zajedno sa svojim franjevcima kako bi imali bolju i svjetliju budućnost. Pozvao ih je da hodočaste u njegovo  svetište i župu sv. Leopolda Mandića u Zagrebu obećavši da će prikupljati priloge za obnovu fočanske župne crkve.

Župnik Stjepanović zahvalio je svojim župljanima, kako onima koji su se vratili i tu žive tako i onima raseljenim diljem svijeta, koji su u velikom broju za tu prigodu došli u svoju župu i koji je redovito pomažu. Zahvalio je hodočasnicima, koji su došli iz Zagreba, Vukovara, Tuzle, Tramošnice, kudovima koji su bili odjeveni u narodne nošnje te nazočnim predstavnicima društveno-političkih vlasti iz BiH i Hrvatske na svakoj pomoći župi kako bi povratak bio održiv.

Prije nego je udijelio svoj mladomisnički blagoslov fra Andreo je zahvalio Gospodinu na daru svećeništva, svojim roditeljima, rodbini na molitvi i podršci tijekom svoje formacije za svećenika, svom nazočnom provincijalu i župniku te svim župljanima koji su na bilo koji način pridonijeli ostvarenju toga slavlja, koje je pjevanjem uveličao VIS Damjan iz Vukovara. Fra Andreo je rođen u Johovcu 1991. te je padom Bosanske Posavine već sljedeće godine kao jednogodišnje dijete s roditeljima morao u izbjeglištvu. Prvo su došli u Njemačku, a poslije u Zagreb gdje sada živi njegova obitelj.

Zaigrala se i zapjevalo poslije mise ispred župne crkve baš kao nekada o većim događanjima u toj župi. Pod velikim šatorom potom su svi zajedno objedovali, a bila je upriličena i aukcija  slika nastalih na likovnoj koloniji održanoj 2. listopada na temu „Slike iz prošlosti“. Prikupljena sredstava od prodanih 20-ak likovnih radova, koje su naslikali i župi darovali Petar Vidak, Iko Bilkić,  Brankica Lukačević te Filip Gavran, namijenjeni su za obnovu župne kuće i uređenje župne crkve.

Za veliko slavlje župljani su se pripremali trodnevnicom od 2. do 4. listopada.

Povijesni presjek župe Foča

Krajevi Bosanske Posavine stoljećima su naseljavali katolici. U XVII. st. Fočanski kraj potpadao je pod staru župu Sočanicu, a djelomično i pod obližnju župu Majevac. Krajem stoljeća, u vrijeme Bečkog rata (1683.1699). cijeli je kraj opustio zbog iseljavanja u Prekosavlje. Do ponovnog oživljavanja kraja doseljavanjem katolika dolazi tridesetih i četrdesetih godina 18. st. Već 1742. biskup fra Pavao Dragičević blagoslovio je novo groblje u Foči, krizmao djecu i odrasle te načinio prvi popis domaćinstava sela, dok je to područje još bilo u sastavu župe Velika (danas Plehan), a već od 1779. postoji gostinjac u kojem povremeno odsjeda župnik ili kapelan iz Velike, kako bilježi ap. vikar – biskup fra Marko Dobretić. Od devedesetih godina 18. st. Foča djeluje kao samostaln kapelanija, a vlastite matične knjige vodi od 1808. Već kao kapelanija u svom razvoju broji skoro 2.000 vjernika, te se 1839. potpuno osamostaljuje od župe Velika kao nova župa sv. Roka. Prvi upravitelj novoosnovane župe bio je fra Augustin Kovačević-Visotić. Nedugo potom fra Ivan Franjo Jukić u svome putopisu bilježi kakve je tu ljude susreo: Hrvaćane i Šokce – dvije skupine katolika različite po govoru i nošnji, čime potvrđuje činjenicu doseljavanja Hrvata iz unutarnje Dalmacije i Hercegovine u te krajeve. Prema popisima, župa je obuhvaćala sela: Brezike, Foču, Johovac, Komaricu, Lug (Ritešić), Mišinci, Prnjavor, Sočanica i Tunjestala. Godine 1858 franjevci su osnovali prvu pučku školu na Foči, u kojoj su sami poučavali djecu, a sljedeće godine, za župnika fra Lovre Grlića izgrađena je prva župna crkva, šeperuša, na području današnje kapele sv. Roka. Župna crkva na Kunari, druga župna crkva ove župe, građena je tridesetih godina 19. stoljeća. U to vrijeme građena je i filijalna crkva Rođenja Blažene Djevice Marije u Johovcu na Vrisikama. Gradnja crkve započela je 1933. po projektu Karla Pařika  (Paržika). Tada je osnovana i Župa Krista Kralja Cer, kojoj su pripala četii sela dotadašnje župe Foča. Iako umanjena, selo Tunjestala, Prnjavor, dio Sočanice i dio Komarice pripali su župi Cer, župa Foča u to doba brojala je 3.900 vjernika. Novosagrađena župna crkva blagoslovljena je i posvećena sv. Roku 1942., međutim 1954. Kongregacija za propagandu vjere iz Rima odredila je da se kao prvoga zaštitnika ili patrona časti Bezgrešno srce Marijino, a sv. Roka Monpejerskog kao suzaštitnika. Početkom šezdesetih godina 19. stoljeća u župu dolaze Školske sestre franjevke Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije na poziv fra Kreše Karlovića i ostaju u župi do ratnih 1992.

Do ratnih stradanja devedesetih župa je darovala još dijelove triju zapadnih sela od kojih je osnovana župa sv. Ante Padovanskog pod nazivom Veliki Prnjavor – Mala Sočanica. Do tada je već brojala oko 4.900 vjernika. Uslijedila je obnova filijalne crkve u Johovcu, gradnja filijalne crkve sv. Juraja u Bukovcu 1875., te gradnja nove župne kuće kao i gradnja nove crkve na Kunari. Župna kuća i crkva na Kunari rađene su prema projektu Zlatka Ugljena. Nažalost, konačno uređenje prekinuo je rat 1992.

Putopisci, kao i župna kronika svjedoče o teškom životu, ali i požrtvovnoj privrženosti župljana crkvi i župskoj zajednici kroz čitavu njezinu povijest. Župa je proživjela velike gubitke u Prvom i Drugom svjetskom ratu, poratnim krizama koje su rezultirale velikim brojem iseljavanja radno sposobnih muškaraca u inozemstvo. Međutim, najtragičnije posljedice su se provukle kroz Domovinski rat 1992.-1995., kada su novosagrađena crkva i župna kuća potpuno razorene, a sve filijalne crkve i kapele su stradale. S njima je stradao i sav arhiv župe, kao i matične knjige. Ratna stradanja preživjele su samo zavjetna slika sv. Roka, zavjetna slika (freska) sv. Ane i Lik Nebeske Majke koji je čudom ostao sa izgorjele slike u filijalnoj crkvi u Bukovcu. Taj ratni period teritorijalnu župu je u potpunosti uništio. Na području župe Foča ostale su svega dvije do tri katoličke obitelji. Taj puta, protjerani župljani počeli su se u izbjeglištvu organizirati u udruge, koje su se nerijetko okupljale upravo oko ratnog župnika i franjevaca koji su opsluživali župu Foča. Ta je povezanost pomogla da čitava Bosanska Posavina, pa tako i župa Foča izbjegne sudbinu koju su ti krajevi pretrpjeli nakon Bečkih ratova u 17. stoljeću. Već 2000., početkom lipnja započeo je trajni povratak, kad se na ruševine župne kuće doselio župnik fra Velimir Zirdum. Ubrzo nakon njega, 2001., Uprava Franjevačke provincije Bosne Srebrene predložila je kardinalu Vinku Puljiću, i on je za novog župnika imenovao fra Marija Jurkovića, a za župnog vikara fra Ivu Marića. Oni su započeli s čišćenjem zgarišta, te je za vrijeme župnika fra Marija Jurkovića obnovljena župna kuća, filijalne crkve i kapele. Posljednja kapela u župi obnovljena je za vrijeme župnika fra Joze Gogića, u Komarici, koji je 2011. započeo u gradnju nove crkve na Kunari, koja je ujedno i četvrta župna crkva župe Foča. Ove godine, 2019., novosagrađena crkva po projektu Ane Pranjić iz Tuzle, oličena je u bijelu fasadu koja simbolizira čistoću Srca Marijina, i snagu njezina zagovora. Preostaje još unutarnje uređenje crkve i vanjsko uređenje dvorišta na Kunari, kako bi župna crkva na Kunari ponovo zasjala u punom sjaju.

Župa je prije zadnjega rata brojila oko 4000 katolika, a danas ih se vratilo i tu stalno živi tek 140. Župa je prepoznatljiva po duhovnim zvanjima te imaju 15 svećenika i redovnika, među kojima mons. Zdenka Križića, koji je sada gospićko-senjski biskup, a najmlađi svećenik-redovnik je ovogodišnji mladomisnik fra Andreo Matanović. Župa je iznjedrila i pet redovnica.