Objavljujemo naš hrvatski prijevod homilije koju je izgovorio Ivan Pavao II. u tijeku božanske liturgije bizantsko-ukrajinskog obreda, u nedjelju, 27. listopada u vatikanskoj bazilici prigodom 350. obljetnice obnove jedinstva u Užgorodu:

1. Predraga braćo i sestre u Kristu! Kako je dobro i milo ze sve nas slaviti danas ovu božansku liturgiju na grobu apostola Petra, u spomen 350 godina koje su prošle od užgorodske obnove jedinstva. Slavimo i zahvaljujmo zajedno Gospodinu za taj važan događaj koji je doveo do obnove punog zajedništva Crkve bizantsko-ukrajinskog obreda s rimskom Apostolskom Stolicom. Istodobno želimo još jednom zazvati Duha Svetoga da svojom svjetlošću i snagom obasja i podupre hod svih kršaana prema punom zajedništvu za koje je Isus molio u dvorani Posljednje večere (usp. Iv 17,20-21).
Vez bratske ljubavi kojemu je “zaglavni kamen sam Isus Krist” (usp. Ef 2,20), potpuno je i savršeno izražen u našem današnjem sudjelovanju u zajedničkoj euharistiji koja je “večera bratskog zajedništva, predokus nebeske gozbe” (Gaudium et spes, 38). Raduje nas biti “jednodušni” (Dj 1,14) u sili izljeva Duha Svetoga, koji u euharistiji, božanskom milošau, produbljuje zajedništvo među nama i s Presvetim Trojstvom (usp. Unitatis redintegratio, 15).
2. S velikom vas radošću pozdravljam, biskupi, svećenici, redovnice i redovnici, vjernici laici Katoličke bizantsko-ukrajinske Crkve. Vi ste baštinici navjestiteljskog djela svetih Ćirila i Metoda, slavenskih apostola, a istodobno ste i baštinici čina crkvenog jedinstva slavljenog prije 350 godina u kapeli užgorodskog dvorca, u zakarpatskoj Ukrajini, koja je tada pripadala ugarskom kraljevstvu. Bijaše to čin vjere i dubokog povjerenja. Bijaše to početak pun obećanja. Bijaše to čin duhovne hrabrosti koji je vodio, prema djelovanju Božjega Duha, k novim visokim svjedočanstvima vjernosti Kristu i novim naporima izgradnje njegova Tijela, koje je Crkva (usp. Kol 1,24).
Stoga zahvaljujem Bogu koji nam pruža milost ovog susreta i ovog slavlja nad grobom poniznoga i dičnog apostola Petra, apostolskog Prvaka i prvoga služitelja jedinstva svih kršćana (usp. apostolsko pismo Ut unum sint, 94). Došli ste kao hodočasnici iz različitih zemalja i različitih kontinenata posvjedočiti svoju zahvalnost Kristu, “Vrhovnom Pastiru” (1 Pt 5,4), za dar punog zajedništva vaše Crkve u Katoličkoj Crkvi: “Gledajte kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti!”
3. Dvadeset i četvrtog travnja 1646. šezdeset i tri svećenika iz mukačevske eparhije, okupljeni u užgorodskom dvorcu, ispovijedili su vjeru te su bili primljeni u puno zajedništvo s Crkvom Katoličkom od egerskog biskupa Jurja Jakušića. Taj korak, koji su izvršili vaši pređi bio je dugo pripravljan i bio je dio onog razvoja ponovnog sjedinjenja između Crkava koje je predložio Firentinski koncil (1439) koji je našao osobito značajan izričaj u brestovskoj obnovi sjedinjenja (1595), po kojoj su biskupi kijevske metropolije obnovili zajedništvo s Rimskom Stolicom. Ukrajinski kler bio je potaknut brojnim razlozima, od kojih su neki povezani s građanskim pravima i slobodom misli. Ipak, ono čemu su se brojni svećenici nadali od zajedništva s Rimom, bilo je utvrđivanje u vjeri i nauku u doba neprijateljstava i sukoba različitih vjeroispovijesti. Kao neophodan uvjet oni su opravdano tražili poštivanje svoga bizantskog obreda i življenja po njemu pod vodstvom vlastitog biskupa.
To ste jedinstvo platili visokom cijenom. Doista, nikad niste prestali doživljavati križ. Ipak, kao što to bijaše za svetoga Pavla, čije smo riječi netom slušali, tako je i vaša hvala: “A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista” (Gal 6,14). Iz načina na koji su ukrajinski vjernici ostali postojani pred susljednim sukobima i žalostima, jasno je da je Kristovo svjetlo još jasnije sjalo nad vašim narodom, nad vašim obiteljima, nad vašim zajednicama u istočnoj Europi i u Novome svijetu. Duboko sam ganut pri pomisli da ste ovdje danas s rimskim biskupom, u duhovnom zajedništvu s vašim mučenicima da zahvalite za nove mogućnosti koje vam se danas pružaju. Vaša Crkva danas kliče od radosti dok pripravljate novo razdoblje svoga hoda u vjeri. I za vas približavanje Jubileju 2000. mora značiti zoru novog razdoblja evangelizacije i rasta.
4. Draga braćo i drage sestre, vaša duhovna istobitnost je duboko povezana s traženjem zajedništva svih kršćana. Vaš se poseban poziv sastoji u djelovanju po ljubavi za ispunjenje žarkih molitava koje je sam Gospodin Isus Krist upravio uoči svoga patničkog i slavnog Uskrsa: “da svi budu jedno; kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi… te svijet uzvjeruje da si me ti poslao” (Iv 17,21). To činite nadasve u svojim odnosima s istočnom braćom, “u prvom redu molitvom, primjerom života, pozornom vjernošću prema drevnim istočnim predajama, boljem uzajamnom poznavanju, suradnjom i bratskim poštovanjem prema stvarima i prema ljudima” (Orientalium ecclesiarum, 24).
U tom traženju vaš će vođa i vaša utjeha biti Presveta Bogorodica (Theotokos) koju štujete nježnom pobožnošću u bogoslužju i koju ove godine osobito častite u svetištu Mariapocs, u Mađarskoj, u povodu trećeg stoljeća čudesnih suza ikone koja se tamo čuva.
Kao što se jasno vidi iz evanđeoskog štiva koje smo danas pročitali, u očima Božjim siromašni i ponizni Lazar mora primiti utjehu, dok bogataš prema svjetskim uzorima mora ostati u mukama (usp. Lk 16,19-24). Dao Bog da se vi, koji ste toliko trpjeli zbog vjere, možete potpuno pouzdati u Božansku providnost koja je uvijek vodila vaše korake i neće vas ostaviti dok se sučeljavate s velikim izazovima koji su pred vama. Mir i milosrđe sa svima vama (usp. Gal 6,16). Amen.