Zadar, (IKA) – “Glagoljaško pučko crkveno pjevanje Zadarske nadbiskupije: Veli Iž i Radovin”, jedinstvene multimedijske monografije, predstavljene su u četvrtak 2. svibnja u crkvi Sv. Donata u Zadru. Knjiga, DVD s dokumentarnim filmom i CD s napjevima, prvi put sustavno donose povijesni razvoj glagoljaškog pjevanja zadarskog kraja te stručnu etno-muzikološku analizu njegovih napjeva. Priznanje glagoljici kao jedinstvenom fenomenu hrvatske kulture izrazili su predstavljači etnomuzikolog dr. Joško Ćaleta, ravnatelj Instituta za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba dr. Tvrtko Zebec i predsjednik Hrvatske udruge “Pjevana baština” dr. Dragan Nimac. Te su ustanove objavile ta vrijedna djela uz potporu Ministarstva kulture RH, Zadarske županije i Grada Zadra. Udruga “Pjevana baština” objavila je već šest takvih monografija za Šibensku biskupiju. Svečanost je obogatio impresivni nastup pjevača iz Velog Iža i Radovina koji je, uz domaću publiku, privukao i turiste koji su se divili hrvatskoj tradicijskoj baštini. “Monografije su vrijedan kulturni spomenik koji svjedoči koliko je vjera stoljećima nadahnjivala svekoliku kulturu našeg naroda i izgrađivala pokoljenja u njihovom bogoljublju, čovjekoljublju i domoljublju”, rekao je zadarski nadbiskup Želimir Puljić, autor predgovora, istaknuvši da je svaki narod prepoznatljiv po jeziku, pismu, povijesti i prostoru na kojem živi. “Jezik, pismo, religija, povijest i životni prostor temeljne su odrednice njegova imena i prezimena. Glagoljica je stoljećima čuvala narav našeg jezika, od Bašćanske ploče do glagoljskog Misala iz 1483. g. Njom su bile ispisane svete knjige lekcionara, misala i brevijara, književno-umjetnički tekstovi pjesama, legendi, romana, apokrifa i mirakula”, rekao je mons. Puljić, spomenuvši i najstarije pravne spomenike, Vinodolski i Krčki zakon. Zadarska nadbiskupija bila je izrazito glagoljaška jer se u župama po otocima, uz obalu i u zaleđu glagoljalo, a glagoljaši su bili prosvjetitelji naroda. Čuvali su nacionalnu svijest ljudi i razumljivim govorom navješćivali evanđelje u burnoj povijesti. Umješno prožimanje sakralnog i narodnog, vjere i kulture uspješno se pretočilo u knjige koje su naš trajni spomenik i kao svoju prepoznatljivu prtljagu nosimo ih u zajednicu ujedinjene Europe, rekao je nadbiskup. “Ne samo prtljagu, nego svoj OIB, svoje prepoznatljivo ime i prezime. Osobita tvorevina takvog prožimanja sakralnog i narodnog je glagoljaško pučko crkveno pjevanje koje je evanđeljem oplemenjivalo vjernički i narodni život naših očeva i stvaralo autentičnu glazbenu, glagoljašku kulturu raznolikih napjeva koji prenose povijesnu starinu i glazbeni izraz tradicije brojnih pokoljenja”, rekao je mons. Puljić. Glagoljaško pučko crkveno pjevanje spada u narodnu baštinu izravno vezanu s inkulturacijom evanđelja u našu povijest. Nadbiskup je istaknuo jedinstvenu povlasticu, da su se Hrvati kao narod mogli služiti obredom Rimske Crkve na svome materinskom, starohrvatskom jeziku. “To moramo zahvaliti vizionarskom apostolskom zalaganju braće sv. Ćirila i Metoda te naklonosti pape Ivana VIII. koji je 879. blagoslovio kneza Branimira i narod Hrvata i tako priznao državu Hrvatsku, a godinu dana kasnije svojim pismom (880.) odobrio bogoslužje na staroslavenskom, starohrvatskom jeziku”, rekao je nadbiskup. Monografija Veli Iž autora Livija Marijana, Veloižanina, profesora etnologije i filozofije, sadrži knjigu od 200 stranica, dokumentarni film (DVD) od 55 minuta i tri nosača zvuka sa 112 napjeva. Na prvom nosaču zvuka su staroslavenska glagoljaška misa, Večernje, blagoslov i pobožnosti, na drugom napjevi kroz crkvenu godinu, a na trećem napjevi Službi za mrtve i stari povijesni snimci. U knjizi je opisana povijest župe Veli Iž, jedne od najstarijih glagoljaških župa u Zadarskoj nadbiskupiji koja je dala 140 svećenika glagoljaša, u 18. st. njih 80; mnogi su bili poznati znanstvenici i kulturni radnici, kao don Blaž Cvitanović, glasoviti sakupljač školjaka svjetskog glasa, povjesničar dr. don Ante Strgačić. Veli Iž se brzo razvijao brodarstvom i pomorstvom, dostigao je gotovo urbani stupanj razvoja te ima specifično glagoljaško pjevanje jer je u njemu mnoštvo različitih napjeva iz raznih povijesnih razdoblja. Uz brojne fotografije, dokumente i povijesne podatke, u knjizi je opisan povijesni razvoj glagoljaškog pjevanja u Velom Ižu, glazbena i povijesna analiza napjeva, notni primjeri najkarakterističnijih napjeva. Dokumentarni film donosi razgovore s pjevačima i župnikom, snimke crkvenih svečanosti i nastupe glagoljaških pjevača iz Velog Iža na Međunarodnoj smotri folklora i Pasionskoj baštini u Zagrebu, analizu sačuvanih klesanih glagoljskih spomenika, povijesnu i umjetničku baštinu župne crkve Sv. Petra i Pavla. Monografija predstavlja 19 tiskanih glagoljskih misala i časoslova, rukopisne glagoljice, bratovštinske knjige, što je vrlo zahvalna riznica podataka za istraživača. Prvi put dokumentirano prikazuje vrijednu glazbenu baštinu glagoljaškog pjevanja na staroslavenskom i hrvatskom jeziku (šćavetu) jedne dalmatinske otočke župe. Među sačuvanim napjevima su stare melodije iz srednjeg vijeka, one folklornog podrijetla iz 18. st. te podrijetlom iz dalmatinskih katedrala, klapski napjevi, novijeg višeglasnog akordskog pjevanja 19. i 20. st. Autor Marijan ističe da se objavljivanje te knjige podudara sa 40. obljetnicom smrti Veloižanina don Vladislava Cvitanovića (1894.-1973.), jednog od posljednjih glagoljaša u Hrvatskoj. U drugoj polovici 20. st. znanstveno-istraživačkim radom u suradnji s Akademijom zadužio je javnost u području transliteracije i proučavanja glagoljaških pisanih spomenika.
Prof. Livio Marijan i dr. Dragan Nimac, autori Monografije župe Gospe od Zdravlja u Radovinu, na sto stranica donose presjek povijesnog razvoja glagoljaškog pjevanja u tom trusnom području Ravnih kotara gdje se život jedva normalizirao u 18. st. i počeo ispočetka nakon odlaska Turaka, osobito od vremena uspostave mira između Venecije i Turaka, kad se u zadarskom zaleđu organiziraju naselja i župe te stabilizira život. Zbog drugačijih socioloških i kulturoloških uvjeta od otočkih, tu se glagoljaško pjevanje razvilo skromnije i na živom govornom hrvatskom jeziku “šćavetu”, u ovisnosti o svjetovnom folklornom glazbenom izrazu tog kraja. Napjevi su sasvim prožeti folklornim glazbenim obilježjima. U knjizi je opisan povijesni razvoj crkvenog života te male kotarske župe od 18. st. do danas. Na dva nosača zvuka su napjevi mise, napjevi kroz godinu i napjevi za pokojne. Dokumentarni film o Radovinu 1960-ih godina prikazuje bogoslužja i stare običaje, poput Vazmake, do danas sačuvane. U Radovinu veliku ulogu u očuvanju crkvenog pjevanja ima KUD Radovin koje je u izvornoj nošnji i prezentacijom starih tradicija pjevanja (orcanju) nastupajući diljem Hrvatske osvojilo mnoga priznanja. U knjizi je i vrednovanje župnika Radovina don Srećka Frke Petešića.