Liturgijska čitanja: Kol 3,12-17; Mk 10,17-27;

Draga braćo i sestre!

1. Rado sam danas na poziv provincijalne predstojnice Družbe Kćeri Milosrđa časne sestre M. Domagoje Marić i na preporuku vašega biskupa mons. Želimira Puljića doplovio trajektom na otok Korčulu i stigao u Blato da kao pastir zagrebačke Crkve i kao hodočasnik sudjelujem u slavlju blagdana blažene Marije Propetog Isusa Petković, o 5. obljetnici beatifikacije te slavne kćeri drevnog Blata na Korčuli. Srdačno pozdravljam vrhovnu glavaricu Družbe Kćeri Milosrđa časnu Majku Mariju Elsu Alcaraz, časnu provincijalku M. Domagoju, župnika župe Svih Svetih u Blatu don Stipu Miloša, domaćeg sina državnog tajnika u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture g. Branka Bačića, načelnika općine Blato g. Ivu Gavranića, svu braću svećenike, redovnike i časne sestre redovnice, sve članove bratovština, hodočasnike i goste a na poseban način sve vas predragi vjernici drevne župe Blato.

U evanđelju smo čuli Isusove riječi: “Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.” (Mk 10,21). Isus je stavio težak zahtjev kako pred čovjeka onoga vremena tako i pred današnjeg čovjeka: ostati danas bez svega materijalnog, ostaviti sve one lijepe stvari, predmete koji bude uspomene, odreći se navezanosti na dom, imanje, bogatstvo… a sve kako bismo se rodili na novi život; na život po Kristu, s Kristom i u Kristu. Ljudsko srce teško prihvaća te Isusove riječi, često misleći da Isus time nasilno osiromašuje čovjeka, da mu uzima ono najvrjednije što je životom stekao. No, tim riječima Isus zapravo daje čovjeku ponudu kakvu mu još nitko na svijetu nije pružio: baštiniti život vječni, biti dionikom kraljevstva Božjega, a da pritom ne treba ništa platiti, ništa donijeti, ništa materijalno dati. Kraljevstvo Božje je besplatno. Isusu, koji nosi dah božanskoga domaćina, dovoljni su milosrdno srce i duša čovjekova zadjenuti u dobrostivost, poniznost, blagost i strpljivost (usp. Kol 3,12).

Isusov je zahtjev protivan logici ovoga svijeta koji se ponajviše uzda u materijalne vrijednosti. Tko se još danas istinski raduje čovjeku koji mu dolazi bez ičega? Komu se danas bez primjese straha može doći praznih ruku? Tko neće zamjeriti ako dođemo opterećeni brigama i tjeskobna srca?

Ali postoji odnos na ovome svijetu koji može, barem u malome, objasniti logiku Isusove radosti i nagrade koja slijedi ako čovjek dođe bez ičega, odnosno ako čovjek dođe u svojoj jednostavnosti. Postoji ona kojoj možemo doći u svojoj jednostavnosti; ona kojoj je ljubav iz koristi nepoznanica. To je majka. Njoj je dovoljno da se pojavimo na vratima takvi kakvi jesmo, bez obzira na moć, status, bogatstvo i ugled. Ogoljeni od svega što “svijet daje”, uvijek sigurni u njezinu ljubav, možemo doći – majci.

Bl. Mariju Propetoga Isusa Petković utemeljiteljicu izvorne hrvatske Družbe Kćeri Milosrđa trećega samostanskog reda sv. Franje, njezine su redovnice s pravom nazivale majkom. No, ne samo one. Kao da i danas Blatom i mnogo šire odzvanjaju mili glasovi djece koju je s ljubavlju primala u sirotište. Nju, koja zbog ostvarenja redovničkog poziva svoje djece nikad nije imala, ta su djeca zvala majkom, ma još nježnije, govorila su joj “mama” zahvalna njoj i vjernim Kćerima Milosrđa za ljubav koju su im pružale.

I ja, kao pastir Crkve zagrebačke i hodočasnik, danas dolazim k Majci redovnici donoseći sa sobom radosti i tjeskobe Crkve i hrvatskoga naroda tražeći da nas Ona danas zagovara kod Isusa Krista kojega je cijeloga svoga života svetačkim žarom ljubila.

2. Blato i Marija Propetoga Isusa Petković snažno su povezani. Ove kuće, ulice i ovaj trg pamte svoju plavooku kćerku koja je sa sjajem u očima, na divljenje i čuđenje čitavoga mjesta, na svakom koraku slavila Gospodina. Danas, kad smo moćnik s njezinim zemnim ostacima u svečanoj procesiji nosili kroz njezino rodno mjesto, kao da se čulo njezino radosno trčkaranje od kuće obitelji Petković do župne crkve u kojoj je malena Marija, danas blaženica, posebno po svetim sakramentima Isusu otvarala svoje srce koje je, kako nam je sama u svojim autobiografskim zapisima posvjedočila, često bilo na rubu da prepukne od silne ljubavi prema Njemu. Danas se u zidove ove župne crkve u Blatu uvukao njezin zavjet Gospodinu što ga je intimno, duboko u sebi dala već u 14. godini života, a cijelo je mjesto ganuto plakalo od sreće kad je 1920. godine zajedno s prvim sestrama zaodjenula redovničko ruho i položila prve svete zavjete.

Svečano kao i danas bilo je u Blatu i onoga dana prije devedesetak godina, kad je dubrovački biskup Josip Marčelić nakon proslave svetkovine Presvetoga Trojstva odlazio iz mjesta. Dan ranije djevojka Marija Petković, koja je silno željela poći u neki zatvoreni samostan, teškom je mukom ipak obećala dragom Biskupu da to neće učiniti, da će ostati u Blatu i osnovati družbu. O tom je događaju bl. Marija u svojoj autobiografiji ovako zapisala, iz poniznosti pišući o sebi u trećem licu: “Bit će da je biskup vidio kako je teško rekla: ‘Hoću!’ Zato – kad ga je sutradan za njegov odlazak ispraćala procesija, vlasti s glazbom i Kćerima Marijinim u bjelini, koje je ona pratila, te mnoštvo naroda, i kad je sva ta pratnja došla pred sv. Liberana i kad je tada on trebao proći naprijed mimo špalira naroda – čuje Marija da nekog traže. Ali ona je bila sakrivena straga iza Kćeri Marijinih i nije marila za svu tu trku već se u svojoj ozbiljnoj zamišljenosti povukla straga. Ali čuje glas: ‘Evo je, evo!’. I na to biskup dođe prema njoj i uzbuđeno joj pred svima reče: ‘Kćeri, da utješen i miran odem iz mjesta obećaj mi još jedanput ovdje svečano da ostaješ u mjestu i da ćeš se zauzeti, kao što smo govorili, za osnutak družbe u mjestu.’ I Marija tada više nije mogla odbiti jer vidi da je biskup nešto tronut – ganut i pruža joj ruku na potvrdu obećanja. A ona, mala, podigne glavu prema njemu – koji joj se učini tako velik, sijedi starac koji kao da zamjenjuje samoga Boga – i pruži mu ruku i svečano obeća i reče: ‘Obećavam – ostajem!” (Marija Propetog Isusa Petković: Sve za Isusa, autobiografija i duhovni zapisi, Verbum, Split 2003, str. 113-114).

Devet je desetljeća prošlo otkako je Marija Petković dala obećanje biskupu u Blatu i time javno potvrdila svoju vjernost i predanost Crkvi Katoličkoj. Za nas je danas ključno to njezino javno izrečeno “hoću”, jer nakon njega uslijedile su godine koje su jedna za drugom vukle Mariju Petković prema društvu blaženika Božjih.

3. No čuli smo, sama je zapisala, prije nego što je javno dala svoj pristanak bila je skrivena negdje straga, stajala je postrani u svojoj ozbiljnoj zamišljenosti. Danas je već prošlo više od pet godina otkad ju je sluga Božji papa Ivan Pavao II. u Dubrovniku, na radost čitave Crkve, proglasio blaženom ističući njezinu posvemašnju predanost duhovnom i materijalnom dobru najpotrebnijih.

Danas, stojeći u miloj sjeni Blaženičinih moći, ovdje gdje povijest njezine svete duše šutke korača među nama, ne mogu ne zapitati koliko smo kao vjernici i kao članovi hrvatskoga naroda upoznali njezin lik? Jesmo li u ovih pet godina, otkako je s punim pravom smijemo javno častiti i utjecati se njezinu nebeskom zagovoru, shvatili veličinu djela što ga je naša Blaženica već do 60-ih godina prošlog stoljeća učinila za najpotrebnije u Blatu, Subotici, Zagrebu, Zadru, Vodnjanu, Puli, Smokvici, Kragujevcu, Opuzenu, Velesu, Preku, Šestinama, Zemuniku, Ugljanu, Splitu, Odri, Vinagori, Tabor Gradu, Ivanić Gradu, Lopudu, Cavtatu, Valpovu i brojnim drugim mjestima? Jesmo li dovoljno ponosni s njezina djelovanja u 12 europskih i prekooceanskih zemalja sve do Latinske Amerike, u kojima je zajedno s Družbom Kćeri Milosrđa činila brojna djela ljubavi te tako bila uzorna veleposlanica Crkve i hrvatskoga naroda? Skrivamo li nju i danas negdje straga, ostavljajući je po strani da stoji u svojoj ozbiljnoj zamišljenosti? A njezine su poruke toliko aktualne i za nas.

4. Božja Providnost htjela je da su i papi Ivanu Pavlu II. koji je našu Mariju Propetoga Isusa proglasio blaženom, danas vrata zajedništva blaženih i svetih već odškrinuta. Tada, u Dubrovniku, kao i tijekom čitavog trećeg pastirskog pohoda Hrvatskoj, Ivana Pavla II. smo opet doživjeli kao “papu hrvatske nade”. Danas, kad je prošlo tek nešto više od pet godina nakon velebnoga slavlja u luci Gružu, u luci Blaženičina proglašenja, odjekuju riječi dragoga nam glasnika nade, izrečene 6. lipnja 2003.:

“Mislim na tebe, ženo, jer svojom osjetljivošću velikodušnošću i jakošću ‘obogaćuješ poimanje svijeta i pridonosiš punini istine o međuljudskim odnosima’ (Pismo ženama, 2). Tebi je Bog povjerio na poseban način stvorenja te si pozvana postati nezamjenjiva potpora postojanju svake osobe, posebno pak u krugu obitelji”. Potom je zavapio: “Možda je našemu dobu kao ni jednom drugom razdoblju u povijesti potrebna “ona ‘umnost’ žene, koja će jamčiti osjetljivost za čovjeka u svakoj prigodi” (Mulieris dignitatem, 30)”.

Papina je sljedeća misao posebno bila usmjerena na žene koje žive posvećenim životom, poput Marije Petković, i koje su prihvatile poziv na nasljedovanje Krista nepodijeljena srca, u čistoći, siromaštvu i poslušnosti. Vama, drage redovnice, Papa je na dan proglašenja blaženom Marije Propetoga Isusa poručio: “Nemojte se umoriti vjerno odgovarajući na jedinu Ljubav vašega života. Naime, posvećeni život nije samo velikodušno zalaganje ljudskoga bića, nego je navlastito odgovor na dar, koji dolazi s Neba i koji traži da ga se prihvati nepodijeljena srca”.

Blažena Marija Propetoga Isusa Petković preispitujući svoje djelovanje i svrhu Družbe godine 1923., boraveći kraće u Zagrebu, za očinski je savjet tražila zagrebačkog pomoćnog biskupa Josipa Langa, glasovitoga po svoj brizi za siromahe. Kao nadbiskup Crkve zagrebačke, u kojoj je djelovao sluga Božji biskup Lang, zadivljen vašim djelovanjem, drage Kćeri Milosrđa, odajem vam priznanje za vaše nasljedovanje i svjedočenje karizme kojom je Bog obdario blaženu Mariju Petković. Svojim životom i riječju pomozite kako bi što više ljudi upoznalo lik naše Blaženice. Danas radosno ponavljam riječi koje je prije 85 godina izrekao sluga Božji biskup Lang: “Gospodin mi je dao upoznati da je ova Vaša Družba djelo Božje i da nikada više ne posumnjate u opstanak ovoga njegovog djela” (Marija Propetog Isusa Petković: Sve za Isusa, autobiografija i duhovni zapisi, Verbum, Split 2003, str. 169).

5. Draga braćo i sestre, večeras stojimo pred likom bl. Marije Propetoga Isusa koja je svojim poslanjem i “umnošću” neprijeporno potvrdila svoju osjetljivost za čovjeka u svakoj prigodi. Ona je upravo time mnogo doprinijela promicanju i učvršćivanju dostojanstva žene u Crkvi i društvu. U Hrvatskoj i zemljama Latinske Amerike naša je blaženica okupljala žene, osobito siromašne, školovala ih, učila raznim vještinama te kamo god bi došla na službu poticala osnivanje katoličkih ženskih udruga. Jasno je davala do znanja da žena ima važno mjesto u društvu i da može utjecati na velike i složene procese.

Slika o ženi kakvu su je u ljepoti njezina poziva i dostojanstva u Crkvi i društvu promicali sluga Božji papa Ivan Pavao II. i bl. Marija Propetoga Isusa Petković danas kao da stoji usamljena u Hrvatskoj. Naša predraga Blaženica kamo god bi došla obnavljala je svijet oko sebe. Blato, Korčula, Hrvatska i zemlje Latinske Amerike danas zasigurno ne bi bile takve da ih svojim poslanjem nije oplemenila bl. Marija Petković. Ona je istinska obnoviteljica. O njezinu djelovanju svjedoče stotine imena djece što ih je njezina Družba zaštitila od siromaštva i koje je školovala. O tragu bl. Marije Propetoga Isusa svjedoče brojne žene koje je s ljubavlju odgajala za uzorne kršćanske supruge i majke, ali i redovnice. Brojna svjedočanstva i zapisi, pisma i bilješke, i nakon 42 godine od njezine smrti otkrivaju nam Mariju Petković – uzor ženu, divnu redovnicu.
Kad bi za 42 godine kakav istraživač htio otkriti sliku današnjih najeksponiranijih žena u Hrvatskoj na temelju medija – kakvu li bi sliku mogao otkriti? Tko su današnje žene uzori, žene ideali, žene heroji? Ne promiče li često suvremeno društvo u ideološkoj sprezi interesnih skupina i medija takvu sliku žene koja svojim životom i djelovanjem ruši trajne vrijednosti i negira Božju prisutnost? Ne nagrađuju li se bogatom medijskom promidžbom, prvenstveno žene koje “eksperimentiraju” ne samo s vlastitim životom nego i s ljudima oko sebe? Nije li i u predstavljanju žene ponovno riječ o ideološkom forsiranju i urezivanju u hrvatsku nacionalnu svijest poruke preglasne manjine nasuprot šutljive većine?

Znam da vas, poštovane hrvatske žene, takvo postupanje vrijeđa kao Božju djecu, supruge, sestre, majke, bake, redovnice, radnice i intelektualke. Iako vas ne promiču mediji, iako ste ignorirane, u vama dostojanstvene i ponosne hrvatske žene, Crkva vidi golemu snagu hrvatskoga društva. Znam da vas je danas u našoj Domovini tisuće i tisuće koje svojom umnošću, plemenitošću, inteligencijom, kreativnošću, nježnošću, pobožnošću i dobrotom, pouzdajući se u Božju pomoć, obnavljate svijet oko sebe. Ovdje posebno mislim i na hrabre majke naši pokojnih branitelja. Zato vama, hrvatske žene, danas odajem priznanje i molim za vas zagovor i nebesku pomoć bl. Marije Propetoga Isusa Petković koja je znala u zgodno i nezgodno vrijeme uz Božju pomoć otkriti put istine i izboriti se za mjesto žene u društvu koje vama po istini pripada.

6. Treba reći i sljedeće. Kroz autobiografske zapise bl. Marije Propetoga Isusa na mnogim mjestima prikazana je unutarnja borba između njezine intimne želje i zadaće koju joj je Bog namijenio; između želje da se povuče u osamu u neki samostan i ondje za ovaj svijet potpuno anonimno, zagledana u Isusov lik, u klauzuri moli i radi, i zadaće da započne javno društveno djelovati s novom Družbom i tako pomogne najpotrebnijima u svijetu. Te njezine unutarnje borbe nisu prestajale ni nakon što je Družba utemeljena, jer i poslije se naša Blaženica u svojoj skromnosti osjećala nedostojnom da vodi Družbu te je ponekad razmišljala o pripajanju zajednice kakvoj drugoj družbi.

Godinu dana pred osnivanje Družbe Kćeri Milosrđa te su borbe bile intenzivne, posebno nakon što je napuštala svoju premilu Babinu na Korčuli koja je bila uvod u sve njezino kasnije apostolsko djelovanja u brizi za siromašne. Ovako je zapisala: “Budući da se približavalo vrijeme da se odijelim od svega i pođem za Božjim pozivom (…) trebalo je da ostavim Babinu, milu samoću i tu dragu siromašnu djecu. Plač toga naroda i djece i taj rastanak se ne može opisati. Plakala sam i ja što se moram rastaviti od te svete samoće i nezaboravnih kolokvija – razgovora s Isusom – te poći u javnost raditi i baviti se tim svijetom. Jer sam razumjela što me čeka: svi ti poslovi s vlastima i svijetom, sva izloženost i borbe za uzdržavanje te buduće Družbe; jer na taj način poći u samostan i osnovati novu Družbu – to znači zaći u svijet i javnost, a ne poći u samostan i samoću.” (Marija Propetog Isusa Petković: Sve za Isusa, autobiografija i duhovni zapisi, Verbum, Split 2003, str. 131).

Tim se riječima naša blaženica otkrila kao ona koja intenzivno osjeća i trpi s Crkvom koja u svijetu ima misijsko poslanje. Mnogi danas Crkvi zamjeraju što se njezin glas u javnosti čuje, što glasno reagira na nepravde koje šibaju malog čovjeka a ožiljci kojih imaju trajne posljedice na opće dobro naroda. Kao da Crkvi ne bi bilo lakše zatvoriti se u sebe, zaglušiti svoj glas u društvu i zažmiriti na društvene nepravde. Tada bi se pomirila sa svijetom koji želi zatomiti njezin glas, osigurala bi se od napada i progona koji su bili prisutni u svim vremenima te si uskratila brojne patnje i žrtve koje su ljudi Crkve stoljećima podnosili. Takva Crkva prestala bi slijediti Krista koji je u svijetu znak osporavan.

No, znala je bl. Marija Propetoga Isusa, kao i njezin suvremenik kardinal Alojzije Stepinac kojega je naša Blaženica neizmjerno poštivala nazivajući ga svecem od dana njegova biskupskog ređenja na kojemu je osobno sudjelovala (usp. S. M. Ksenija Režić, Odsjaj nade, Zagreb 1999.), da Crkva na ovome svijetu od Isusa Krista nije ustanovljena sama radi sebe, da nije sama sebi svrhom. Crkvu nam je Krist u nasljeđe ostavio radi čovjeka. To je njezino poslanje koje je kao zadaću od Krista Raspetog osjetila naša Blaženica provodeći ga u djelo “od Blata do Paragvaja”.

Danas se toj Crkvi u Hrvatskoj zamjera što glasno govori da društvo treba biti utemeljeno na istini o čovjeku, oslanjajući se pritom na načelo prava svakog čovjeka na život od začeća do naravne smrti; na priznavanje duhovne dimenzije čovjeka u kojoj je ukorijenjeno njegovo neotuđivo dostojanstvo; na poštivanje vjerskoga izbora svakoga pojedinca, u kojemu se očituje neprijeporna ljudska otvorenost transcendentnome, na poštivanje i promicanje braka i obitelji kao stabilne zajednice muškarca i žene koja je otvorena djeci. Crkva smatra da je o tim, i drugim otvorenim pitanjima našega društva, moguće postići konsenzus i s onima koji, makar ne pristaju uz Katoličku Crkvu, prihvaćaju glas razuma koji je osjetljiv za norme naravnoga zakona.

Bl. Marija Propetoga znala je da kad su Božje stvari u pitanju nema kompromisa. Ona, opredijelivši se za javno djelovanje svagdje je dolazila kao vjernica, kao kršćanka, kao Kristova zaručnica. Kršćansko svjedočenje nije stvar nekog drugog tko živi negdje drugdje. Zato ovdje, pred likom i moćnikom predrage nam Blaženice još jedanput svjedočim: Glas ove Crkve i moj glas u njoj ni za kakvu cijenu neće utihnuti kad god se u ovome društvu, u ovoj našoj Hrvatskoj, radi protiv čovjeka, kad se ugrožava opće dobro, kad se ide protiv Boga.

7. Marija od Propetoga nikad nije politički djelovala, ali je mnogo dobra za bolesne i siromašne činila zahvaljujući i pomoći koju je dobivala od vlasti kako u Hrvatskoj tako i u drugim zemljama svijeta – jer znala je da smije očekivati pomoć, jer radi za opće dobro društva. Brinući se za siromašne i bolesne odlazila je tamo gdje država često nije mogla i nije htjela dolaziti. No, kao vjernica nikad nije zanijekala Krista i svoju katoličku vjeru u zamjenu za neko materijalno dobro. Godine 1922., usred teške krize i gladi koja je pogodila Dalmaciju (djeca u sirotištu u Blatu posebno su trpjela glad), pošla je u Slavoniju skupljati pomoć. Nakon što nije skupila dovoljno krenula je i dalje. U Beogradu joj je u ministarstvima tadašnje države obećano 100.000 kruna pomoći do kojih ju je dijelio samo potpis predsjednika tadašnje vlade Nikole Pašića.

O tom je događaju ovako zapisala, ponovno u 3. licu: “Došavši k njemu ta gospođa ih predstavi kao njihove sestre govoreći: ‘Ovo su naše sestre’. A Marija Petković, misleći da ona hoće time reći ovo su ‘naše’ srpske sestre – brzo nadoda: ‘Ne, mi smo katoličke hrvatske sestre rođene u Dalmaciji, a podanici smo Jugoslaviji.’ Na tu izjavu, kako im reče dotična gospođa, izgubilo se ono 100.000 kruna. Upita je ista gospođa ‘Zašto ste tako izjavili?’ Marija Petković je odgovorila: ‘Prije ću izgubiti tih 100.000 nego se prodati i reći laž te zanijekati da sam katolkinja.'” (Marija Propetog Isusa Petković: Sve za Isusa, autobiografija i duhovni zapisi, Verbum, Split 2003, str. 176).

Ne samo tom rečenicom nego i sveukupnim djelovanjem Marija Propetoga Isusa Petković svrstala se na stranu na kojoj je bio i bl. Alojzije Stepinac. Na toj strani i danas svjedoče i kao znak stoje sve one kćeri i sinovi našega naroda koji svoj vjerski identitet nizašto nisu prodavali, niti danas ne prodaju. To su oni koji promiču opće ljudske i kršćanske vrjednote i u kulturi, i školstvu, i zdravstvu, i gospodarstvu, a posebno u zakonodavstvu.

Zagledani u te svijetle likove našeg naroda koji su svoju vjeru i njezin poklad držali neprocjenjivima, pitam što su i koliko danas dobili oni koji su zanijekali i koji niječu kršćanske vrjednote? Što je toliko vrijedno, što ima tako neodoljiv sjaj da se pojedini lako deklariraju kršćanima, ali kada treba štititi kršćanske vrjednote koje su univerzalne, kad treba djelovati iz pravednosti, solidarnosti i ljubavi prema bližnjem opravdavaju se globalnim trendovima “kojima se moramo prilagođavati, a u kojima eto nažalost ne prolaze kršćanske vrjednote”.

Ako se tko odriče kršćanskih vrjednote zbog moći, novca ili vlasti onda je jasno da svjesno pristaje biti pijunom u jednoj od najstarijih igara čija pravila određuju oni kojima niti je stalo do Boga, niti do čovjeka. Kršćanin, istinski vjernik, ne sudjeluje u toj igri laži i obmana u kojoj je sve tako namješteno da posljednju riječ ima – beznađe.

Našem narodu, posebno danas kad se čini da zbog globalnih kretanja prijete velike svjetske krize, napose siromaštvo, više nego ikad potreban je uzor bl. Marije Propetoga Isusa. Potrebno mu je stvarne nade u ovaj i u vječni život. Ona je djelovala prema čovjeku ovdje u Blatu, ovdje na Korčuli, u Dalmaciji, u čitavoj Hrvatskoj, Europi i u prekooceanskim zemljama uvijek imajući pred očima propetoga Isusa koji joj je u viđenju s križa govorio “Ljubi me Ćerce, žrtvuj se za mene” i koji ju je na njezinim putovima pratio i obilno nagrađivao. Ova je blaženica Božja dokazala da se Velika nada po svakome od nas može roditi mimo središta bezbožnih moći.

8. Pristupam Ti danas, blažena Marijo Propetoga Isusa Petković, usred ovoga slavlja s jednakim poštovanjem i divljenjem kao što Ti je u ovome drevnom Blatu na Korčuli prije mnogo godina prišao i ruku pružio predragi Ti biskup Marčelić. On Te zvao kćeri, ja Te Majkom redovnicom zovem. “Majko blažena Marijo Propetog Isusa, da utješen i miran odem iz mjesta ovoga molim Te u ovom svečanom Slavlju blagdana tvoga da ostaneš uz hrvatski narod i zagovaraš ga u svim njegovim teškoćama kod svoga premiloga Isusa Krista. Sve nas svojim zagovorom prati i štiti zajedno s blaženim Alojzijem Stepincem i Presvetom Bogorodicom Marijom, najvjernijom odvjetnicom Hrvatske, Zvijezdom mora i Kraljicom anđela”. Amen.