Predavanje je to koje je “odraz dugogodišnjeg iskustva u Liječničkoj komisiji – kolegiju Dikasterija za kauze svetaca”, a ono se osobito usredotočilo na “medicinske aspekte koji prate kanonski proces povezan s navodnim čudima”. I dodaje dr. Cauda: “Mi kao medicinski stručnjaci nismo pozvani suditi o postojanju ili nepostojanju navodnog čuda, već samo o znanstvenoj neobjašnjivosti onoga što se dogodilo. Potom teolozi, kardinali i u konačnici, Sveti Otac, imaju važnu zadaću, nakon vrednovanja medicinskih i teoloških aspekata, priznati događaj kao čudo potrebno za beatifikaciju ili kanonizaciju”. Ugledni specijalist za zarazne bolesti, ali i talijanski predstavnik u Europskoj agenciji za lijekove, podsjeća i na „razliku između nemogućnosti objašnjenja oporavka od bolesti na prirodan način, kako to prikazuju medicinski stručnjaci, i njezine nadnaravne prirode, kako u njezinom sadržaju tako i u načinu.“

Čuda i postupak

“Početna faza je izuzetno delikatna. Stoga pozornost medicinskih stručnjaka, koje imenuju mjesni biskupi zaduženi za prikupljanje dokaza, mora biti na najvišoj razini i to zato kako se ne bi pokretali postupci koji bi se onda mogli pokazati nepotkrijepljenim objektivnim dokazima. Stručnjaci se moraju suzdržati od fumus miraculi. Stoga samo prate razvoj događaja i vrednuju mogu li se smatrati neobjašnjivim. Osim kliničkog materijala, neposredni svjedoci očevici igraju temeljnu ulogu u procjeni navodnih čuda.” Čak i kod takozvanih povijesnih čuda (koja se tiču ​​ozdravljenja koja su se dogodila prije više stoljeća) potrebno je imati svjedočanstva i opise događaja od neposrednih očevidaca. Ova svjedočanstva uvijek mora prikupljati nepristrano tijelo. Svjedočanstva de visu moraju se odnositi kako na medicinske, tako i na tehničke aspekte navodnog čuda. “Prisutnost medicinskog ili tehničkog stručnjaka, po mogućnosti stručnjaka u području na koji se navodno čudo odnosi, temeljna je u početnoj fazi biskupijskog procesa”, zaključuje profesor Cauda. “Njegova je uloga pomagati crkvenom sudu u specifičnim i posebnim pitanjima vezanim uz predmete koji su obično složeni i zahtijevaju posebna znanja. A jedan od temeljnih kriterija u vrednovanju čuda u vezi s ozdravljenjem od bolesti je potpuno i trajno ozdravljenje.”

Prikupljanje dokaza

“Prva ocjena je znanstvena, temelji se na dokazima prikupljenim i ispitanim prema znanstvenim metodama. Druga ocjena je teološka. Ukratko, te dvije uloge mogu se sažeti na sljedeći način: medicina ima zadatak utvrditi, a teologija ima zadatak protumačiti kako su se dogodila navodna čuda. Nema sumnje da ocjena sa srane medicine ima važnu ulogu u određivanju ne čudesnog podrijetla oporavka od bolesti, već u isključivanju mogućeg prirodnog uzroka.” Kanonski postupci kanonizacije i beatifikacije imaju svoje korijene u srednjem vijeku, s pontifikatom Grgura IX. (1227.-1241.) i oni su se mijenjali tijekom stoljeća sve do najnovijih reformi, uključujući i onu pape Benedikta XIV. De Servorum Dei beatificatione et Beatorum canonizatione, pape Pija XII. koji osniva liječničku komisiju 1948. godine, ali i pape Ivana XXIII. s konačnom definicijom liječničke komisije. Konkretno, kardinal Prospero Lambertini, papa Benedikt XIV., uspostavio je niz parametara za definiciju čudesnog ozdravljenja od bolesti koji, stoljećima kasnije, ostaju nepromijenjeni.

Neobjašnjivost

“Bolest mora biti ozbiljna i teška za liječenje”, kaže profesor Cauda. “Bolest mora biti u uznapredovanom stadiju svog prirodnog evolucijskog procesa, nakon čega ne može doći do njenog prirodnog razrješenja. U skladu s ovim, bolesna osoba ozdravlja, čak i ako nije imala izgleda da će ozdraviti s obzirom na liječenje.” Ostalih pet uvjeta koje je definirao kardinal Lambertini tiču ​​se terapije, vremena i načina na koji dolazi do ozdravljenja i njegove trajnosti. Sve te konstitutivne karakteristike čuda, čija je prethodna definicija nužna, prati i sud o znanstvenoj neobjašnjivosti ozdravljenja. “Da bi se to moglo tvrditi izvan svake razumne sumnje, analizu i ocjenu je li došlo do ozdravljenja od bolesti moraju provesti stručnjaci na najrigorozniji mogući način”, ističe profesor Cauda. “Zbog toga je važna uloga liječnika stručnjaka. Zato što su pozvani prosuđivati, unatoč svijesti o ljudskim greškama i ograničenjima, može li se neki događaj protumačiti kao znanstveno objašnjiv ili ne.”

Čuda tijekom povijesti

Medicinski stručnjaci su i tijekom prošlih stoljeća bili uključeni u vrednovanje mogućih čuda vezanih uz ozdravljenje od bolesti, što pokazuje i jedna definicija iz 13. stoljeća peritis in arte credendum est. Osim ozdravljenja od bolesti, među mogućim čudima su i neki fizički događaji, poput umnožavanja hrane ili vode ili bijeg od opasnosti nakon katastrofalnih događaja. “Međutim, ne uzimaju se u obzir ozdravljenja od psihičkih bolesti, pomirenja obitelji, obraćenja, odricanje od poroka”, precizira profesor Cauda. “Razlog je taj što se te činjenice temelje na subjektivnim elementima koje je teško, ako ne i nemoguće, znanstveno provjeriti. Čudesna ozdravljenja mogu se dogoditi u cijelom svijetu i u svakoj sredini, kako vjerskoj tako i svjetovnoj. Čudesna ozdravljenja koja se događaju u zemljama u kojima je Crkva izložena kritikama i progonima, teže je dokumentirati iz objektivnih razloga. Ključni element u procjeni čuda je potreba za konkretnim, objektivnim elementima prosuđivanja i stoga su ona podložna znanstvenoj analizi.” Prosudba stručnjaka mora biti nepristrana i temeljiti se isključivo na njegovoj kulturi i iskustvu.

Znanost i svijest

“Tako će prosudba stručnjaka, bila ona pozitivna ili negativna, biti korisna Crkvi”, primjećuje sveučilišni profesor. Odgovornost medicinskih stručnjaka je velika. I oni moraju izvršiti svoju zadaću, kao što je naglasio i prefekt Dikasterija za kauze svetaca, kardinal Marcello Semeraro, na nedavnom susretu sa stručnjacima Liječničke komisije, slijedeći dva zakona: lex scientiae i lex coscietiae“. S jedne strane ovaj pristup poštuje pobožnost Božjeg naroda koji želi vidjeti pokojne, koji su tijekom života iskazali u velikoj vjeri i ljubavi, uzdignute na časti oltara. S druge strane to je priznanje utemeljeno na čvrstim znanstvenim temeljima. Stoga, kada pristupe slučaju koji im je dodijeljen, stručnjaci moraju izbjegavati pozitivistički ili scijentistički stav, prema kojem liječnik na sve načine pokušava isključiti neobjašnjivost ozdravljenja od bolesti. Također se mora izbjegavati vjerna naivnost ili spremnost da se svako ozdravljenje a priori smatra neobjašnjivim. Zadatak medicinskih stručnjaka odvija se kroz različite faze, koje svoj vrhunac nalaze u liječničkoj konzultaciji. “Ovo je zaključak složenog procesa koji počinje prikupljanjem dokumenata (gotovo uvijek kliničkog) na biskupijskoj razini”, kaže profesor Cauda.