Knin, 18. 9. 1995. (IKA) – Godičnje hodo~ačđe Gospinom svetičtu u Biskupiji kod Knina, održano je prvi puta nakon ~etiri godine, u nedjelju, 17. rujna u 11 sati. Koncelebrirano misno slavlje, zajedno sa gvardijanom i župnikom Knina fra Lukom Deliđem i veđim brojem sveđenika, u nazo~nosti viče od 2.000 hodo~asnika, predvodio je čibenski biskup Sređko Badurina, koji je u pismu u povodu toga hodo~ačđa napisao: “Napokon smo do~ekali moguđnost sabrati se oko Gospina svetičta u Biskupiji kod Knina. Nakon hodo~ačđa, premda skromnog, u rujnu 1990. nije nam bilo moguđe približiti se tom načem svetičtu. Ono je sada tečko očteđeno iznutra pa mu prilazimo s tugom, ali i zahvalni čto nam opet otvara svoja vrata. Ne o~ekujemo ove godine mnogo hodo~asnika na samom mjestu. Glavno nam je zapo~eti iznova. Sjedinimo se u duhu svi, da bi zahvalnost nebeskoj Majci kao dar načeg srca i nače vjere bio dostojan njezine pomođi koju smo svi osjetili u godinama načeg stradanja i progonstva.”
Spomen-crkva Nače Gospe, podignuta g. 1937-38, po nacrtu Ivana Mečtroviđa, na sređu nije sručena, ali je unutračnjost crkve devastirana, pa su tako zidne freske Joze Kljakoviđa očteđene, a Mečtroviđeva kipa Marije s Djetetom, nema. U propovijedi kojom se obratio hodo~asnicima, biskup Badurina je rekao: “Obnavljajuđi sveti zavjet, obnavljajuđi godičnje hodo~ačđe načoj Gospi u Biskupiji nalazimo zlo, koje je tako obes~astilo sveto mjesto. Ono čto je davno ovdje utemeljeno da bude mjesto pobožnosti poručeno je kroz stoljeđa koja nisu bila milostiva prema nama. A onda se pred nečto viče od 50 godina obnovilo svetičte, makar ne na istim temeljima, ali pokraj njih, da bi se odužio dug načim praocima u vjeri, da bi se na starom deblu odgojila nova mladica. Ali, ona je bila pogošena i u pročlom ratu, u 2. svjetskom ratu. Ta mladica bila je takošer pogošena i ranjena i sada, ovih posljednjih godina. Da li možemo odustati? Da li smijemo odustati? Da li smijemo pomiriti sami sebe sa zlom koje napada ono čto je Božje i ono čto je ljudsko u najplemenitijem smislu? Neđemo li upravo u patnji i u stradanju tražiti nadu, nadu povratnika, nadu onih koji se obnavljaju, nadu onih koji pouzdanjem u Boga sami svojim snagama, Božjim darovima u sebi iz temelja, iz ničta, iz pepela grade novi svijet, novi Božji svijet, novi svijet Božje djece? I zato smo sabrani da tugujemo nad ručevinama, kao ono prorok nad Jeruzalemom. Ali smo isto tako sabrani da zahvaljujemo na povratku.
Sabrani smo i zato da skupimo snage, duhovne snage, da se obnovi mladost, mladost srca i mladost duha, da se obnovi duhovna mladost Crkve i naroda i da se taj otvoreni put ispuni Božjim sadržajem, evanšeoskim sadržajem, moralnočđu i duhovnočđu koju bačtinimo, koja nas obavezuje i koja je nače obeđanje za stvaranje boljeg, ljudskijeg i krčđanskijeg dručtva.
Stoga se i kajemo. Kajemo se za svoje grijehe, kajemo se za nepravde koje smo sami po~inili, kajemo se za zlo koje smo sami prouzro~ili. I ne možemo pred Bogom ne priznati istinu. Ne možemo pred Bogom ne biti ponizni i skručeni. Ne možemo pred Bogom ne okajavati i ne izraziti spremnost da se sve nepravde isprave. To je Božji put. To je Božji poziv. Ali to je i Božja snaga i Božja moguđnost, koja po križu i Mariji pod križem kroz patnju Crkve ~isti, uzdiže, oplemenjuje, oslobaša nače duče.” Zazivajuđi Božji blagoslov, osobito na patnju i stradanja, “na križ ~itave jedne nacije”, biskup Sređko Badurina joč je jednom istaknuo molbu da s majkom Marijom, koja odgaja naračtaje načeg naroda, križ bude zaista blagoslovljen i spasonosan, te da bude otvoren put prema ljudskoj i krčđanskoj buduđnosti načega naroda.