Bol, (IKA) – Godišnja skupština ili Studijski dan svećenika Hvarsko-bračko-viške biskupije u Godini vjere održana je 18. rujna u dominikanskom samostanu u Bolu na otoku Braču. Sudjelovalo je tridesetak svećenika. Nakon jutarnjeg euharistijskog slavlja i molitve Trećeg časa koje je predvodio biskup Slobodan Štambuk počeo je radni dio skupa kojemu je predsjedao biskup izrekavši uvodne riječi i pozdrave. Tema susreta bila je vjera o kojoj su govorila tri ugledna profesora teologije.
Profesor dogmatike na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu prof. dr. Nikola Bižaca održao je predavanje ” Na putu prema sinodalnoj budućnosti Crkve” u kojem je istaknuo potrebu izgradnja istinske sinodalne Crkve u kojoj vjernici mogu doživjeti svoju pripadnost katoličkoj zajednici kao nešto što odgovara dubokim iščekivanjima njihova vjerskog opredjeljenja, u kojoj se uvažava njihovo dostojanstvo i kreativnost i u kojoj im je zbog toga višestruko vrlo zanimljivo i inspirativno te ih čini duhovno zadovoljnim. Sinodalnost je bitni preduvjet svakog značajnijeg pokušaja jačanja vjerničkog poistovjećivanja s crkvenom zajednicom. Bez razvijanja sinodalnosti ne mogu se zaustaviti nemili trendovi slabljenja vjere i rast pritajenoga i snažnog vjerničkog nezadovoljstva u vlastitoj zajednici, crkvena i vjerska nezainteresiranost i izričito napuštanje zajednice. Sinodalnost je proces koji iziskuje napuštanje mnogih naslijeđenih i uhodanih obrazaca mišljenja i ponašanja, zahtjeva dekonstrukciju do sada neupitnih mentaliteta. Treba biti spreman stvarati nove mentalitete, mijenjati pojam svećenika i laika i u konačnici imati vjerničke odvažnosti upustiti se u reformiranje određenih institucija “tridentske crkvene paradigme” i stvaranje nekih novih primjerenijih institucija, a to je zahtjevan i dugotrajan psihološki, teološki i pravni proces, rekao je dr. Bižaca.

Drugo predavanje na temu Vjera u službi života održao je profesor moralne teologije i rektor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dr. Tonči Matulić. Naveo je kako Pseudo-Dionizije Areopagita u djelu “O Božjim Imenima” život predstavlja kao jedno od uzvišenih Božjih imena. Život je Božji atribut par excellence. Bog je Počelo, Uzrok i jedini Izvor života. Samo je Bog Život. Sve drugo što živi, živi zahvaljujući sudjelovanju božanskoga Života u njemu. Svako živo biće živi snagom mjere i načina odnosa prema Počelu, Uzroku i Izvoru života. Objava je očitovanje Života kakav doista jest i izlijevanje Života na svako stvorenje, na blagoslov i spasenje svih ljudi. Najosnovnija istina starozavjetne i novozavjetne objave je: Bog je izvor svega i svakog života. Samo je u Bogu punina i savršenstvo Života. Bog objavljuje čovjeku izvornu istinu: Izričito je zabranjeno ubijanje nedužnih i pravednih ljudskih bića. Tajna ljudskog života obasjana je svjetlom vjere. Po riječima sv. Ireneja već ovdje na zemlji čovjekov život je gledanje Boga. Sadašnji čovjekov život samo je prolazna stanica, jedan odsjaj pravoga i istinskoga života u Bogu, jer čovjek je predodređen za gledanje Boga licem u lice kakav uistinu jest. Ima li za čovjeka veće radosti od ove? No, ako čovjeku ponestaje ove radosti, zapravo mu ponestaje nade. Ako mu ponestaje nade, zapravo mu nedostaje vjere. Nedostatak vjere vodi život u tamu, vraća život u stari jaram ropstva, budući da je samo vjera svjetlo istinsko koje rasvjetljuje istinu sadašnjega i budućega života. Transcendentnu kvalitetu ljudskoga života kristalno jasno vidimo upravo svjetlom vjere, jer svjetlo vjere u nama je Bog koji osposobljava čovjekov duh da vidi život kako ga vidi sam Bog. Svjetlo vjere nam obasjava, makar samo u zagonetki, i drugu obalu života na kojoj nas raširenih ruku i razdragana lica čeka naš Gospodin u zajedništvu s Ocem i Duhom Svetim i nebrojenim mnoštvom svetih. Godina vjere posvješćuje nužnost obnove svjetla vjere u Crkvi. Godina vjere – izjavljuje papa u miru Benedikt XVI. – poziv je na autentično i obnovljeno obraćenje Gospodinu. Ozbiljno treba primiti na znanje izjavu pape Franje iz enciklike Svjetlo vjere kako Crkva nikada ne pretpostavlja vjeru kao gotovu stvar, nego zna da se taj Božji dar treba hraniti i učvršćivati da bi ostao na svome putu. Nikakav raskid ne smije narušiti sklad između vjere i života. Ono što u svakodnevnici nazivamo “životom” zapravo nije život. Po vjeri smo već ovdje na zemlji postali dionici darovanog izobilja života. To je život kojeg nam Bog po Kristu daje. Isus je u ljudski život unio vječni život. Snažno svjetlo vjere obasjava put kojim se kroči u novosti života. Vjernik ne živi ni u tami niti u intimi, nego živi u Svjetlosti i na svjetlu, to jest u Isusu Kristu koji je istovremeno i Put kojim hodi u novosti života i Život kojim ga on hrani i podupire da ustraje na Putu do vječnosti. Novi život koji nam je darovan i kojim hodimo može se nazvati i drugačije, primjerice, Evanđelje života. To je konkretna i osobna stvarnost, jer se sastoji u naviještanju same Isusove osobe. U Kristu je, naime, konačno naviješteno i potpuno darovano to Evanđelje života koje, ponuđeno u objavi Staroga zavjeta, i čak na neki način zapisano u samo srce svakoga muškarca i žene, odjekuje u svakoj savjesti „od početka”, tj. od samog stvaranja. Svjetlo Evanđelja života obasjava cijelog čovjeka, čitav ljudski život i sve dimenzije ljudskoga života. Ono obasjava čovjeka u svim njegovim bitnim odnosima, obasjava i svaku ljudsku aktivnost i svako ljudsko stanje, svaku osmišljenu ljudsku djelatnost. Svjetlu Evanđelja života ništa ne izmiče. Jedino Evanđelje života ili Isus Krist otkriva čovjeku cjelovitu istinu o ljudskome životu.
U čovjeku je jedinstvo tijela, duše i duha. Evanđelje života odnosi se na sve tri vrste života koje se upravo u ljudskome biću susreću, čudesno isprepliću, ali nažalost i sukobljavaju. Ljudski život je u svim svojim bitnim dimenzijama, dakle i tjelesnoj i duševnoj i duhovnoj stvoren na sliku Božju. Cjelovita istina o ljudskome životu sadržana je u intimnom zajedništvu Boga i čovjeka. Stoga sav stvoreni život i svaki život u živim bićima, u smislu svakog oblika i na svakoj razini organizacije i postojanja, nužno stoji u odnosu prema izvoru, tvorcu i darovatelju života – Bogu.
Danas kulturne dinamike zastiru svjetlo vjere. U kulturi je došlo do lomova i iščašenja, bolnih razdvajanja i suprotstavljanja. Neke lomove je već davno uočio Drugi vatikanski koncil, kao što je raslojavanje tradicionalnih stilova života i pojava masovne nevjere, a papa Pavao VI. je sada već davne 1975. godine izjavio: „Nema dvojbe da je rascjep između Evanđelja i kulture drama našeg vremena kao što je bio slučaj i u drugim razdobljima.” Tešku ranu prirodnom životu zadaje sveprisutna ekološka kriza. Rascjep Evanđelja života i suvremene kulture golim je rukama opipljiv. Rascjep kaže da kultura, ako već nije posve odlomljena, onda se iščašila iz svoga tradicionalnog kućišta, a to je Crkva koja je svojim djelovanjem sijala dragocjeno sjeme Evanđelja života. Treba, ipak, reći da rascjep između Evanđelja života i kulture nije uzrok današnje sveprisutne krize, nego je samo simptom. Uzrok tog rascjepa je definiran u ovoj izjavi Koncila: „No, ako se pod autonomijom vremenitih stvari smatra da stvorene stvari ne ovise o Bogu i da njima čovjek može raspolagati bez odnosa prema Stvoritelju, svatko tko vjeruje u Boga uviđa neispravnost takvog stava. Stvorenje naime bez Stvoritelja iščezava”.
Na sceni je zavjera protiv ljudskoga života. U našem hrvatskom društvu nije teško prepoznati mnoge znakove raspolaganja stvorenim stvarima bez odnosa prema Stvoritelju, a s obzirom na našu temu iz novijih vremena valja posebno izdvojiti Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji i neke komponente novoga Kurikuluma zdravstvenog odgoja. Što će u budućnosti sa sobom donijeti izmjene i dopune Obiteljskoga zakona možemo samo nagađati, ali je opravdana bojazan da bi se moglo dogoditi izjednačenje homoseksualne veze s heteroseksualnim brakom. Zakon o namjernome prekidu trudnoće, a Crkva ga drži ubojstvom nevinoga ljudskog bića, na snazi je još iz davne 1978. godine i malo tko ga još i spominje. Izostanak jedne iole smislene demografske politike koja bi barem usporila, ako već ne i spriječila nesmiljeno odumiranje našega hrvatskog naroda priča je opet za sebe. Nemilosrdno iskorištavanje radnika od strane mnogih poslodavaca, činjenica je koja opet vraća u novom ruhu stari problem odnosa slabih i jakih, siromašnih i bogatih, u nekim slučajevima već i kod nas, a ne samo u nerazvijenim zemljama, poprima dramatične razmjere nepravde, kršenja ljudskih prava i grubih povreda ljudskoga dostojanstva i života.
U pozadini ovih i sličnih pojava blaženi Ivan Pavao II. je snagom svjetla Evanđelja života uočio pravu zavjeru protiv ljudskoga života, navodeći i neke pojave koje otkrivaju snagu zavjere i njezine prave razmjere.
Propadanje suvremene kulture koje se uočava svjetlom Evanđelja života ne treba smatrati slučajnim. Ono je prije svega učinak ljudskih odluka. Zavjera protiv ljudskoga života nije pomno smišljena kao neki definirani plan, da bi se tu radilo o jednom totalnom kulturnom sklopu, nego je više učinak podudaranja različitih društvenih čimbenika kojima je pravi uzrok u čovjeku, dotično u njegovu načinu mišljenja, osjećanja, ponašanja i djelovanja bez odnosa prema Stvoritelju. Nastaje jedna kultura smrti koja je začeta sjemenom slobode zatvorene istini i pomračenja smisla Boga, rekao je prof. Matulić.

Treće predavanje Vjera i suvremena kultura održao je profesor filozofije, povijesti filozofije i interpretator različitih tekstova dr. Drago Šimunđža. Za njega je vjera važna potpora i sigurna suradnica svake istinske i ozbiljne kulture. Kršćanske vrijednosti i svećeničko poslanje izravno su povezani s kulturnim radom i ponašanjem. S vjerničke i svećeničke strane potrebno je paziti na uzajamne potpore i dostojanstvene suodnose vjere i kulture u svakodnevnom radu i životu i na svim razinama. Ljudski i kršćanski smo obvezni osobno i zajednički, kao Crkva, aktivno surađivati na razvoju i afirmaciji nacionalne i univerzalne kulture s naših kršćanskih stajališta i humanih gledišta u vidu razvojnih procesa i općeg dobra.
Prof. Šimuđža kritički se osvrnuo na kontroverzna događanja u suvremenoj kulturi, ali i s dužnim respektom prema njenim pozitivnim procesima. Po njemu suvremenu kulturu prate veliki uspjesi, ali i brojne fluktuacije i devijacije; širi se i grana u mnoge supkulture. Posebno je karakteriziraju njene novosti i osobitosti s kojima sve više preuzima nova područja, forme i sadržaje i na razne načine zapostavlja duhovne vrijednosti i moralna gledišta. Svojim kontroverznim shvaćanjima i liberalnim kretanjima svjesno otklanja osnovne norme etike i estetike. Sve kreće prema novim formama i subjektivnim usmjerenjima. Ljudske težnje i slobode su na svim razinama, pa i u kulturi, stvar individualnog stava i ukusa, u biti su pozitivističkih i relativističkih opcija koje cjelokupnu ljudsku stvarnost stavljaju pod vlast i kontrolu novog, sekularnog čovjeka, mahom jednodimenzionalnog aktera i potrošača. U javnoj sferi potiskuje se duhovna zbiljnost, gradi se novi akomodativni svijet “po mjeri čovjeka”. Ovo je kultura u kojoj je čovjek mjera svih stvari. Jedan francuski filozof kaže kako ” velike priče nisu više vjerodostojne; izgubile su svoj kredibilitet”. Znanstveni procesi i tehnološki uspjesi koliko god su po sebi neutralni, vrlo su aktivni; podižu konkretne standarde i bude u čovjeku osjećaj posebne moći i mogućnosti. Stoga se promiče homocentričnost, a s tim se potiskuju teocentrične misli i vjerske vrijednosti. To postaje usmjerenje na svim javnim razinama. A vrijeme s novom kulturom stvara nove navike.
Stoga nas mnogo toga u suvremenoj kulturi s razlogom zabrinjava, poglavito kontroverzne vizije i liberalne tendencije koje spontano nameću upitne teme i sumnjive sadržaje te tako na etičkim, vjerskim i odgojnim područjima promiču kriva gledišta i lažna vrednovanja. Nije problem što suvremena kultura na nov način prati i iznosi životne strasti i sukobe u čovjeku i društvu, problem je što zamagljuje zbilju i svjesno nudi zavodljive uzore i sadržaje, što nema jasnih kriterija i nutarnje stege da razlikuje dobro od zla te tako razvija zdrave odnose i vrijednosti. Najveća slabost današnje kulture je njezina okrenutost varljivim opcijama i homocentričnim vizijama, pri čemu se često javno potiskuju etička shvaćanja i duhovne vrijednosti te u toj nakani i sama vjera.
Ipak, nije sva suvremena kultura problematična i ateistična. Postoje u njoj i pozitivni procesi i standardi. Uz sve duhovne i društvene nedaće, u svom civilizacijskom rastu i razvoju napravila je velike pomake i iskorake. Nova su joj područja brojna i raznolika, kao i pothvati i uspjesi. Može se govoriti o golemoj ekspanziji njezinih vizija i ostvarenja u dnevnoj kreaciji i popularizaciji mnogo čega, pa i religioznih tema i poruka.
Imajući u vidu uvodne misli o suradnji vjere i kulture, potrebno je spomenuti i vrijedne doprinose religiozne svijesti i evanđeoskih poruka u našoj hrvatskoj i zapadnoj kulturi. Iako se ti doprinosi u javnosti svjesno i nesvjesno nastoje potisnuti, dovoljno su javni i uočljivi. Ustvari, mnogo je kršćanskoga i biblijskoga itekako aktivno i vidljivo. Dapače, najveći dio onoga što se pomalo umjetno zove europskom pravnom stečevinom, kad je riječ o ljudskom dostojanstvu, osobnim pravima i socijalnim pitanjima, kršćanskog je duha i nadahnuća. Vjera i danas svjesno surađuje s istinskom kulturom. Evanđeoske poruke i religiozni simboli spontano nadahnjuju autore različitih opcija i nazora, naša i opća Crkva kao zajednica, brojna vjernička društva, religiozne obitelji, pojedinci i mi svećenici danomice na tome radimo.
Kultura je po svojoj naravi pluralna. Svjesni smo da je u svojoj biti forma mentis, odgojiteljica duha i promicateljica javnog mentaliteta. U tom smislu bismo u ovim novim vremenima trebali biti ažurniji i prisutniji na svim javnim područjima na kojima se grade i potvrđuju duhovna svijest i životna zbilja, poručio je prof. Šimuđža.

U popodnevnim satima povjerenici za vjeronauk, obitelj, misije, mlade i tisak: don Mili Plenković, Stanko Jerčić, Paulin Bjažević, Ante Matulić te vjeroučitelj Jadran Bašić i fra Stipo Marčinković izvijestili o radu i planovima na području posebno povjerenog im pastoralnog djelovanja. Nakon nekoliko pastoralnih napomena i uputa biskup Štambuk srdačno se zahvalio sudionicima Skupštine, osobito predavačima i domaćinima dominikancima.

.