Bol, (IKA) – U organizaciji Prezbiterijalnog vijeća u dominikanskom samostanu i crkvi Gospe od milosti u Bolu na Braču u utorak 27. rujna, na blagdan sv. Vinka Paulskoga, održan je godišnji susret svećenika Hvarsko-bračko-viške biskupije. U ovoj Godini milosrđa tema susreta bio je sakrament ispovijedi. Koncelebrirano euharistijsko slavlje predvodio je hvarsko-bračko-viški biskup Slobodan Štambuk, koncelebriralo je dvadesetak, a na susretu je sudjelovalo 25 svećenika, među kojima su bili generalni vikar don Stanko Jerčić te hvarski, brački i viški dekani don Emil Pavišić, don Toni Plenković i don Paulin Bjažević. Biskup Štambuk u homiliji je istaknuo kako bi se tema susreta trebala uvući u biće, u život i razmišljanje svećenika. Citirao je misne i biblijske tekstove o grijehu i pokušao posvijestiti svećenicima da oni ne smiju biti samo ispovjednici nego i oni koji se trebaju ispovijedati i o svojoj grešnosti ozbiljno razmišljati te s onima koje ispovijedaju, u skladu s Božjim milosrđem, na Isusov način, milosrdno postupati.
Radni dio susreta, koji je predvodio dekan Plenković, počeo je pjevanim zazivom Duha Svetoga. Prvo izlaganje, prema dokumentu Kongregacije za kler “Svećenik – služitelj Božjeg milosrđa”, održao je profesor na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu dr. don Ante Mateljan pod naslovom “Svećenik – ispovjednik”. Pomoću projektora prikazao je sadržaj prvih dvaju dijelova spomenutog dokumenta: stanje i službu pokore i pomirenja. Dokument je inače namijenjen kao pomoć ispovjednicima i duhovnim vođama. U prvom dijelu dokumenta govori se o poteškoćama u službi sakramenta pomirenja te o putu prema svetosti vjernika i svećenika. Navedeno je opće neshvaćanje i odbijanje sakramenta ispovijedi, ali i potreba ponovnog otkrivanja i oživljavanja tog sakramenta prema riječima pape Benedikta XVI. “Nužno je vratiti se ispovjedaonici” u njegovoj “Svećeničkoj godini”. Dr. Mateljan je, između ostaloga, istaknuo važnost svijesti kako je grijeh povreda neizmjernog Milosrđa i Ljubavi. Ta svijest izaziva bol i kajanje te odvratnost i gađenje prema grijehu. Kad se to dubinski dogodi u čovjeku, tada prestaju problemi i pitanja oko sakramenta ispovijedi. Tada čovjek počinje svoj život usmjeravati ka posvećenju, pokristovljenju; Krist postaje mjera njegova života.
Svećeničko je poslanje privesti ljude riječju i primjerom Kristu. U tom smislu svećenici trebaju ozbiljno shvatiti sakrament ispovijedi. Budući da je prema Tridentinskom koncilu svaki teški grijeh “excomunicatio – isključenje” veze s Bogom, svećenik treba pomoći pokorniku da dođe do veze s Bogom. To je smisao ispovijedi. Ispovjednik se ne rađa nego postaje. Stoga je potrebno da se svećenici pripremaju za ispovijedanje i proučavanjem liturgijskih i obrednih tekstova i uputa o ispovijedi. Zbog kritičnog stanja ispovjedne prakse dr. Mateljan smatra da će, ako dođe do novog crkvenog sabora, koncila, riječ biti baš o sakramentu ispovijedi.
O trećem dijelu dokumenta “Pastoralna praksa” govorio je splitski katedralni župnik don Tomislav Ćubelić u izlaganju “Pastoralna problematika u svezi sa sakramentom ispovijedi”. Istaknuo je kako su se oko Isusa, koji u sakramentu ispovijedi ima glavnu ulogu, premda su i drugi važni, okupljali “carinici i grešnici”. Isus je poslan od Oca ne da sudi ljudima, nego da ih spasi i svoj život dadne za njihove grijehe. Naša suvremenost ispunjena je grijesima. Griješi onaj koji se u svom životu više pouzdaje u sebe nego u Boga. Grijehom se Bog zaboravlja i omalovažava. Na njega se prestaje računati. Ispovijed je povratak Ocu, Bogu. Uvjet za to je dolazak k sebi, svijest o povredi neizmjernog Milosrđa i Ljubavi. A i taj dolazak se događa po Božjem milosrđu i vodstvu. Ispovijed uspostavlja narušenu vezu i prijateljstvo s Bogom i ljudima. Ispovijed je danas u krizi. Slave se svi sakramenti osim sakramenta ispovijedi. To je znak da tu nešto nije uredu. A kod Krista od slavlja tog sakramenta sve se treslo; Zakej – gozba, Matej – gozba, rasipni sin – gozba, izgubljena ovca – slavlje, gozba, radost te izgubljena drahma – gozba. Evanđelja svjedoče da su obraćenja bila osobna, a ne masovna. “Čini mi se i strah me da danas ljudi kod sakramenta ispovijedi slave obred bez vjere”, rekao je Ćubelić. Ljudi jednostavno nisu ni spremni ni sposobni priznati se grešnima. Stoga papa Franjo govori da je potrebno oživjeti sakrament ispovijedi, a svećenici u pristupanju osobnoj ispovijedi drugima trebaju biti primjer i nastojati staviti se ljudima na raspolaganje za ispovijed. Za ispovijed je potrebna dobra priprava onoga tko se ispovijeda, ali i onoga tko ispovijeda te vjera da je Isus na sebe preuzeo naše grijehe koje nam Bog oprašta. Kajanje je jedini jasni odnos prema vlastitom grijehu. Ono traži drukčije ponašanje nego prije. Čitav obred ispovijedi nema nikakvog značenja, smisla, ako nema pokajanja i nutarnjeg obraćenja. Ono uključuje svijest da smo povrijedili Božju Ljubav. Uvrijedio sam i povrijedio nekoga tko me ljubi. Pokajanje pretpostavlja vjeru. Ono uključuje nadu u oproštenje, svijest o Božjem Milosrđu. Ako nakon ispovijedi i odrješenja nema stvarnog olakšanja duše, radosti i slavlja, onda je ispovijed bila samo površno obavljeni obred, rekao je Ćubelić.
U popodnevnim satima svećenici su pred biskupom Štambukom istaknuli raširenost neispovijedanja te “klasiku”, površnosti u ispovijedanju, ispovijedanju kao običaju, a ne istinskom osobnom činu. Spomenuto je kako vjernici pristupaju sakramentima bez osobne vjere, pa tako i vrlo olako, bez ispovijedanja, idu na pričest. Rečeno je da je tu u pitanju ispravnost oblikovane savjesti. Većina je istaknula da je kriza vjere ono što stvara probleme i poteškoće sa sakramentima uopće, pa tako i s ispovijedanjem. Jer, nijekanje Boga dovodi do nijekanja grijeha. Tamo gdje ima istinske vjere u Boga tamo nema problema. Ljudi mogu naučiti Božje zapovijedi, ali ništa od toga nema ako ih ne poštuju. Stariji se češće ispovijedaju, a mladi kvalitetnije. Pohvaljena su temeljita izlaganja na tom susretu te ozbiljna promišljanja i razgovor o ispovijedi. Neki su isticali potrebu hodočašća koja su uvijek bila i ostala prava pokora. Pri postavljanju pitanja adekvatne pokore spomenuto je kako je Isus molio za grešnike, a nije im davao pokoru.
Na kraju susreta biskup Štambuk istaknuo je važnost i potrebu svećeničke ljubavi prema ljudima koja se ogleda i u spremnosti za ispovijedanje. Potaknuo ih je da se i oni što češće ispovijedaju i mole za one koje ispovijedaju. Novim župnicima u Hvarskoj biskupiji fra Luki Norcu Kevi, fra Jakovu Prceli i fra Mirku Jagnjiću zaželio je dobrodošlicu i uspješan rad. Zahvalio je dominikancima na gostoprimstvu te im čestitao 800. obljetnicu njihova “dičnog reda koji je svojim duhovnim bogatstvom obogatio Crkvu i svijet”.