Hvar, (IKA) – Godišnji susret svećenika Hvarsko-bračko-viške biskupije održan je u dominikanskom samostanu u Bolu na otoku Braču 16. rujna, na blagdan mučenika biskupa sv. Ciprijana i pape sv. Kornelija. Tema susreta bila je župna kateheza.
Koncelebrirano euharistijsko slavlje u samostanskoj Crkvi Gospe od milosti predvodio je hvarsko-bračko-viški biskup Slobodan Štambuk. Koncelebriralo je više od dvadeset svećenika. Biskup Štambuk u homiliji je potaknuo svoje svećenike na ono na što je biskup Ciprijan poticao papu Kornelija, a to su bdjenje, post i molitva. “Živimo u slozi i jednodušnosti, sjećajmo se jedni drugih i molimo jedni za druge, kako bi smo jedni drugima olakšali brige i patnje”, rekao je biskup Štambuk.
Radni dio susreta počeo je pjevanim zazivom Duha Svetoga. Susret je predvodio predstojnik Katehetskog ureda Hvarske biskupije i hvarski župnik don Mili Plenković, koji je na temelju pristiglih odgovora na njegov upitnik o katehezi u župama Hvarske biskupije zaključio da župna kateheza načelno postoji, a tamo gdje je nemaju razlog su objektivne teškoće. Župnici su prilično angažirani u katehizaciji. Gdje je moguće ostvaruje se suradnja s redovnicama i laicima. Preopterećenost nekih župnika katehizacijom prigoda je za poziv vjeroučiteljima-laicima da im pomognu. Skoro da nas zabrinjavaju nekakve silne “slobodne aktivnosti” djece i mladih, rekao je. Trebalo bi mnogo aktivnije i zauzetije govoriti o smislu kateheze u okviru Crkve i o oba vjeronauka kao komplementarna. Također bi trebalo više koristiti institut “roditeljskih sastanaka.” Svaki odnos s roditeljima trebalo bi koristiti kao prigodu za katehezu odraslih. Župna kateheza srednjoškolaca usko je vezana s problematikom podjele sakramenta krizme kao gordijskog čvora koji sami ne možemo riješiti, rekao je župnik Plenković i spomenuo da je jedan župnik napisao kako bi krizmu trebalo dijeliti isključivo odraslim vjernicima na njihov izričiti zahtjev, zato što je sada krizma za mnoge “oproštaj od Crkve”. Prisiljavamo ljude na krizmu tako što je ona preduvjet za vjenčanje. To je prisilna kateheza. Trebalo bi krenuti predloženim putem. Tad bismo imali “malo stado” ali ipak kvalitetno i osposobljeno da i samo evangelizira sredinu u kojoj živi. Drugi župnik je napisao: “Uspješan nisam, frustriran jesam. Na iskustvu ove župe tako bistro se može vidjeti da se naš sustav totalno raspao. I da definitivno treba krenuti drugim putem.”
Potom je dr. Denis Barić, profesor na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, održao predavanje “Važnost župne kateheze unutar pastoralnog djelovanja”. Prepoznatljivi su napori Crkve da svakom čovjeku omogući susret s vjerom, uvede ga u otajstvo vjere i prati na putu rasta u vjeri. Nasuprot tomu, nažalost, svjedočimo skoro pa “pomahnitalim” ponudama koje pod velom opipljivoga, vidljivoga, provjerenoga i učinkovitoga, obećaju rješenje životnih problema, nutarnji mir, zadovoljstvo i sreću. Stoga sve više postajemo svjesni da, koliko god činili, uvijek smo pozvani činiti još više, ne štedeći svoje napore, umore i sredstva u odgoju vjere. Nesavršenosti ne smiju biti razlogom za apatiju, umor, žalost ili pak odustajanje, rekao je predavač.
Župna kateheza jedan je od najvažnijih oblika pastoralnog odgoja u vjeri, a župa najznačajnije mjesto u kojem se oblikuje i očituje kršćanska zajednica. Ona je redovito područje rađanja i rasta u vjeri. Nasuprot župi kao zajednici raznolikosti darova ili karizmi stoji sve naglašeniji duhovni individualizam. Stoga, bilo koji oblik pastoralnog djelovanja, pa tako i župna kateheza, ne smije biti pitanje pojedinca nego cijele župne zajednice, rekao je dr. Barić. Kateheza je prvotna briga župne zajednice. Ona nije stvar pojedinca, nego je dužnost, briga, obveza i djelo cijele zajednice. Zadatak je to svećenika, redovnika i redovnica, vjernika laika, ali i Župnog pastoralnog vijeća, rekao je predavač, dodajući da se kateheza u župnim zajednicama neće zaustaviti samo na informativnoj, spoznajnoj razini, već će biti usmjerena na doživljajnu i djelatnu razinu, odnosno na činjenicu kako unazočiti, ostvariti naučeno i doživljeno u svakodnevnom životu, u ophođenju s ljudima, u djelovanju… Dijakonija je temeljno usmjerenje župne kateheze, a liturgija je nadahnuće kateheze, rekao je dr. Barić, istaknuvši da je za uspješnu katehezu potrebna volja, nesebični trud i priprema te neka jasna odrednica, okosnica, plan i program koji se izrađuju u zajednici.
Profesor na Teološkom fakultetu u Đakovu dr. Stanislav Šota govorio je o župnoj katehezi u Izjavama i odlukama Druge biskupske sinode. On je, između ostaloga, potvrdio kako je župna zajednica redovito mjesto rađanja i rasta vjernika u vjeri. Kateheza je odgoj u vjeri djece, mladeži i odraslih s nakanom da ih uvede u puninu kršćanskog života. Župnik je prvi kateheta u župi i prva osoba odgovorna za župnu katehezu. Župna kateheza treba produbljivati osobnu vjeru, odgajati pravoga Kristova učenika, povezivati s liturgijskim prostorom te učiti, slaviti i živjeti vjeru. Kateheza se ne odnosi samo na odgoj djece i mladih, nego ponajprije na pouku, odgoj i iskustvo vjere odraslih vjernika. Potreban je drukčiji rad s djecom, putem odraslih, ponajprije roditelja. Temeljni model, osobito u radu s djecom i mladima, nameće se “katehetsko slavlje” u kojem se vjera uči, slavi i živi. Za župnu zajednicu iznimno su važne žive vjerničke skupine. Sve uzraste vjernika dobro je u okviru župne kateheze uključiti u različite vjerničke krugove, bazične ili interesne zajednice kao što su npr. zborovi. U takvim skupinama manje je istaknuta dobna kateheza, a više se ističe glavni cilj župe: zajedništvo u vjeri, međugeneracijsko prenošenje iskustva vjere, poosobljeni odnosi u kršćanskoj zajednici. Postoje katehetske skupine župne kateheze za djecu i mlade, kao što su liturgijska, biblijska i ministrantska, a i katehetske skupine župne kateheze za odrasle, kao što su razni živi vjernički krugovi, kao što su središnji “živi vjernički krugovi”: liturgijski, biblijski, obiteljski i karitativni. Ističe se kako su odrasli prvotni naslovnici župne kateheze. Župno pastoralno vijeće trebalo bi imati odbor za naviještanje koji će sa župnikom napraviti katehetski plan, organizirati župnu katehezu i voditi brigu o prikladnoj stručnoj teološko-katehetskoj i duhovnoj formaciji suradnika u župnoj katehezi. Animatori i suradnici trebaju biti osposobljeni za katehezu u školi za župne suradnike. Njihov rad u župi i župnoj katehezi pretpostavlja volonterizam, rekao je profesor Šota.
Generalni vikar i župnik Jelse i Pitava don Stanko Jerčić u svom priopćenju o katehezi u Hvarskoj biskupiji istaknuo je kako izbjegavaju sagledati stvarno stanje kad je u pitanju župna kateheza. Istaknuo je neujednačenost pastoralne prakse na otocima i župama Hvarsko-bračko-viške biskupije. Postavlja pitanje “inspekcije” pred krizmu. Zalaže se za organiziranje zajedničkih zaručničkih tečajeva. Zalaže se za pastoral malih zajednica tvrdeći da je za župe Hvarske biskupije i situacije u njoj najpogodnija mala grupa obiteljskih zajednica koje se zadnjih godina osnivaju po cijelom svijetu i diljem Lijepe Naše, napominjući da se ne trebaju opterećivati brojevima. Don Stanko zalaže se i za bračne susrete, odnosno bračne vikende. Pohvalio je rad Vijeća za obitelj HBK te njegova predsjednika biskupa Valtera Župana i tajnika Petra K. Hodžića, napominjući da bi u Hvarskoj biskupiji oko toga trebalo učiniti puno više.
U popodnevnom dijelu susreta župnik Komiže don Ivica Huljev napomenuo je da to nije dan koji može nešto riješiti, ali može potaknuti. U tom smislu održao je izlaganje na temu “(Ne) mogućnosti ostvarivanja župne kateheze” s podnaslovom “Katehetski terorizam”. Polazeći od dokumenata Biskupske konferencije iz 2000. g. ukazao je na činjenicu da, kad je riječ o dobnoj katehezi djece i mladih, nije moguće ostvarivanje katehetskog djelovanja u župama mimo suočavanja s promijenjenim načinom života i pitanjima koja se tim nameću. Rastuća sekularizacija dovodi do smanjivanja broja tradicionalnog tipa vjernika pa se među dvadesetogodišnjacima i tridesetogodišnjacima ubrzano događa tiha apostazija koja vrši nezaustavljiv utjecaj na senzibilitete u otočnim sredinama. S druge strane, tradicionalni tip vjernika i pastira nije odveć zabrinut tom činjenicom, već ga najviše zabrinjava opstanak stoljetnih običaja pa se obnova župe podsvjesno shvaća kao povratak stanju iz razdoblja između dva svjetska rata. U tom kontekstu potrebno je iščitavati encikliku “Radost evanđelja” i Papin naglasak na misionarskom obraćenju župe. Budući da njihove župe odgovaraju starom tipu pastorala, otvara se pitanje kako će stara župa polučiti katehezu koja bi trebala dovesti do obnove župne zajednice. Očito je da i ondje gdje se održava župna kateheza po godištima nema plodova o kojima govore crkveni dokumenti pa se može govoriti o svojevrsnoj ideologizaciji, odnosno katehetskom terorizmu. Naime, nalazimo se u očitom nesrazmjeru između smjernica koje dolaze “odozgor” i nezainteresiranosti koja dolazi “odozdo”, rekao je. Potom se zaustavio na dva ključna pitanja: “Što i zašto se događa s pastoralom na našim otocima?” te “Što nam je činiti? Kako dalje?” Izlaganje je izazvalo plodnu raspravu u kojoj je biskup Štambuk kazao da mu to liči kao kad liječnik otkrije rane, ali ne može ništa učiniti. Napomenuo je da nije dovoljno vidjeti ranu nego je treba vidati. Dobro je uočiti problem, ali ga treba i riješiti, a rješenja nema, rekao je biskup i pozvao na molitvu za one koje katehiziraju i kojima propovijedaju. Svećenicima, dvjema redovnicama i jednoj vjeroučiteljici-laikinji poželio je Božji blagoslov u traženju pravih putova župne kateheze. Zahvalio je dominikancima fr. Damiru Šokiću i fr. Ivi Plenkoviću, a fra Juri Marčinkoviću poželio dobrodošlicu u svoju biskupiju.