Gorući toranj vinkovačke crkve bio je orijentir braniteljima pri povlačenju iz Vukovara

Izravnim projektilima ispaljenim iz Mirkovaca pogođena je gornja kupola tornja, a razrušena je i središnja lađa crkve. U kasnim poslijepodnevnim satima toranj je pogođen zapaljivim projektilom nakon čega je izbio veliki plamen. Toga 20. studenoga 1991. godine izgorjela je župna crkva, srušen toranj i uništena zvona.

Vinkovačka crkva Sv. Euzebija i Poliona nakon granatiranja

„Dana 20. studenoga 1991. godine, kada su nažalost, ubijeni ranjenici, i dio medicinskoga osoblja vukovarske bolnice, u poslijepodnevnim satima počeo je stravičan artiljerijski napad na Vinkovce. Između 17.30 i 18.00 sati bio je pogođen toranj, i crkva je počela gorjeti. Po mene su došli vatrogasci, a ispred Gimnazije je bila skupina hrvatskih vojnika. Vatrogasci i vojnici su počeli gasiti vatru. Stajao sam ispred crkve uz kesten i pred mojim očima se srušio toranj. To je ona slika koja je obišla svijet. Pred mojim očima srušio se toranj u stravičnom plamenu koji se vidio na desetke kilometara od Vinkovaca. Jedan dio zapaljenih greda odletio je na tadašnju Ekonomsku školu, a drugi dio na župni ured koji je već davno bio spaljen, i na Kalvariju. Došao sam u Krizni štab. Sa mnom su došli i gosp. Josip Peći i tadašnji predsjednik Kriznoga štaba, sada preminuli Ivan Treber, dok su vojnici i vatrogasci cijelu noć gasili požar“, svjedoči župnik župe sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima i tadašnji dekan Vinkovačkoga dekanata mons. Tadija Pranjić.

„Oko 23.30 sati nazvao me biskup Kos i pitao: ‘Tadija, gdje si? Kako si?’ Biskup je nazvao jer su pojedine propagandne srpske radiopostaje javljale da tzv. JNA i četnici ulaze u Vinkovce, i da se vode ulične borbe, a već je navečer na televiziji vidio da gori ‘velika crkva’. Istovremeno, tu noć, čula se i pjesma iz Mirkovaca gdje su bili položaji četnika i zloglasne JNA. Slavili su i radovali se zbog toga što je zapaljena velika župna crkva u Vinkovcima koja je već davno ušla u treće stoljeće svoga postojanja. Neshvatljiva je mržnja tih ljudi koja se tada na svakom koraku očitovala prema svemu što je hrvatsko i katoličko. To je zločin koji ne zastarijeva. To je kulturocid. Dušan Vukotić koji je zapovijedao haubicama i tenkovima s Jankovačke Dubrave onima koji su razorili župnu crkvu tada je bio unaprijeđen u čin majora. Imam informaciju da živi u tzv. Republici Srpskoj. Prije je živio u Mitrovici. Bio je kapetan prve klase tzv. JNA i kada je zapalio našu crkvu, srušio toranj i uništio zvona, nosili su ga kroz Mirkovce na rukama do središta grada i pjevali, radovali se, misleći da je gotovo, i kako će ujutro u Vinkovcima biti na kavi. Tako su jedni druge pozdravljali. U Kriznom štabu u kojem sam čekao da lokaliziraju požar bila je izaslanica predsjednika RH dr. Franje Tuđmana sada preminula gđa Vera Stanić. Naime, bio je dogovor između vlada da će ranjenici vukovarske bolnice preko Nuštra i Vinkovaca biti prebačeni na teritorij izvan vojnoga djelovanja. Gđa Stanić je plakala. Ranjenici nikada nisu došli. Ubijeni su na najpodmukliji način. Oni koji su ostali živi, razmijenjeni su u Bosni. Ovčara je najveći ratni zločin nakon II. svjetskoga rata od Urala do La Manshea jer se radi o bolnici i trebalo je poštovati Ženevsku konvenciju. Za Ovčaru nitko nije odgovarao. Srbi nisu ništa poštovali, samo su ubijali. Imam moralno pravo to reći jer ni jedan dan nisam otišao iz Vinkovaca. Bio sam i na svim vukovarskim ispraćajima naših hrvatskih branitelja. Ponosan sam na Hrvatsku vojsku i policiju koja je bila u temeljima stvaranja hrvatske države. U tim najtežim trenucima žurno su se pratila kretanja agresorskih trupa koje su došle 300 metara blizu vinkovačke bolnice. Znate dobro što bi se dogodilo da su ušli u bolnicu!? Inače, policija mora slušati režim, međutim, naša je policija u to doba otkazala poslušnost SUP-u i pridružila se hrvatskom narodu i pomogla stvaranju Zbora narodne garde. To je neizmjerna zasluga hrvatske policije. Ona je bila jedina oružana snaga koja je bila u to doba u temeljima obrane države“, svjedoči mons. Tadija Pranjić, kojemu i danas preživjeli hrvatski branitelji svjedoče da im je prigodom povlačenja iz Vukovara, toga 20. studenoga 1991. godine, crkveni toranj, koji je gorio, bio i orijentir kako bi izbjegli četničke položaje i došli do položaja Hrvatske vojske.

Vinkovačka crkva Sv. Euzebija i Poliona u plamenu

Te večeri i noći prije 28 godina plamen goruće „velike crkve“, kako Vinkovčani od milja zovu središnju gradsku crkvu, mogao se vidjeti na udaljenosti desetak kilometara. Bila je to „noć kada su Vinkovci plakali“.

O tome što je prethodilo, i da se nikada ne zaboravi, svjedoči mons. Pranjić: “Nakon tragedije Borova Sela vidjelo se da je počeo rat. Blagopokojni biskup Ćiril Kos odlazeći iz župnoga dvorišta nakon mise zadušnice za dvanaestoricu hrvatskih policajaca mučki ubijena u Borovu Selu, rekao je: ‘Tadija, počeo je rat’,” dobro se sjeća i prepričava mons. Pranjić. Borovo Selo bilo je početak agresije. S obzirom na to da je u Vinkovcima bila vojarna zločinačke tzv. JNA, počeli su napadi na sela, gradove. JNA je izlazila na ulice, svoju silu demonstrirala je tenkovima, oklopnim vozilima i ostalim raspoloživim sredstvima, a u rujnu je počela potpuna srbočetnička agresija.

“Zrakoplovi zločinačke JNA su 24. rujna 1991. godine raketirali Vinkovce, spalili župni ured, sud, Crveni križ, muzej, bolnicu, telefonsku centralu koju nisu uspjeli uništiti, škole i vrtiće. Sve je bilo u plamenu. JNA je 26. rujna napustila Vinkovce. Izašla je pod pratnjom. Bio sam svjedokom. U tim automobilima tzv. JNA bilo je puno civila iz Vinkovaca koje sam poznavao, dakle Srba koji su se sklonili u vojarnu i otišli na teritor Srbije. Naša je policija, uz strogu naredbu, morala ispratiti JNA do Bajakova. Bio sam nazočan kada je drugi predsjednik Vlade RH Josip Manulić rekao predsjedniku Skupštine općine Vinkovci Tihomiru Zovku da se ne smije dogoditi da netko slučajno od garde zapuca na kolonu. Otišli su u miru. Došli su u naše zaleđe i počela je potpuna agresija“, prepričava mons. Pranjić.

U Vinkovcima su rujan, listopad i studeni bili mjeseci katastrofe. „Svakodnevno sam bio u Kriznom štabu gdje sam znao i odspavati jer je župni ured bio spaljen. Preselio sam se k fratrima. Nakon što je župni ured spaljen, biskup Kos me je pitao: ‘Što ćeš Tadija sada?’ Vidjevši da je počeo totalni rat, odgovorio sam: ‘Ovo je naša država. Ako mi dozvolite, ostat ću, i brinuti se za vojsku i policiju.’ To je bio moj odgovor, iako tada Hrvatska nije bila priznata, niti je bio uspostavljen Vojni ordinarijat, međutim, vojska je bila vezana uz Crkvu, uz mene i ja uz njih. Biskup je bio sretan i rekao je: ‘Hvala ti što ćeš ostati’“, svjedoči mons. Pranjić. Kako nije bilo vjernika, škola, žena, djece župnik je služio mise na položajima Hrvatske vojske. „Družio sam se s njima. Oni su čuvali mene, ja njih. To mi je nezaboravni dio života vezan upravo za te događaje kad sam osjetio koliko im je drago što sam kao svećenik bio s njima, obilazio ih, služio mise“, govori župnik. Onda je došao mjesec studeni. Borbe oko Vukovara su bile stravične.