GOVOR BISKUPA RATKA PERIĆA NA BISKUPSKOJ SINODI

Vatikan, 12. 10. 1994. (IKA) – Na XIII. općoj sjednici Biskupske sinode u Vatikanu održanoj u utorak, 11. listopada prije podne, govorio je mostarsko-duvanjski biskup i stalni apostolski upravitelj trbinjsko-mrkanski dr. Ratko Perić, kojega je članom Sinode imenovao sam papa Ivan Pavao II. Počinjujući svoje izlaganje, biskup je Perić istaknuo: “Govorim u vlastito ime, ali s obzirom na sadašnje stanje, govorim u skladu sa svojom braćom u biskupstvu u Republici Bosni i Hercegovini.” U središtu pozornosti njegova izlaganja bilo je teško stanje u kojemu se Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini našla zbog rata, te unutrašnja crkvena pitanja koja, zajedno s ratnim strahotama, ozbiljno potresaju katolike na bosanskohercegovačkim prostorima. Tri su bolne točke njegova sinodalnog izlaganja: Katolička Crkva i redovnici u Bosni i Hercegovini tijekom povijesti i danas, takozvani “hercegovački slučaj” i Međugorje. Navodeći podatak da je na području Bosne i Hercegovine u XV. stoljeću, prije dolaska Turaka, 80% stanovništva bilo katoličko, a krajem prošlog stoljeća, kada su Turci otišli s pozornice (1878.), tek 20%, posjetivši da su s dolaskom Osmalija u Bosnu i Hercegovinu (1463.) počela i doseljavanja pravoslavnih Srba iz Srbije, biskup Ratko Perić je iznio podatak o stanju Katoličke Crkve na bosanskohercegovačkom području pred sadašnji rat. Naime, godine 1991. od 4.250.000 stanovnika bilo je oko 830.000 katolika u četri biskupije s 276 župa, 360 biskupskih svećenika, od kojih je trećina radila u dušobrizništvu u u inozemstvu, te oko 630 svećenika franjevaca okupljeno u dvije svije redovničke provincije, a od kojih su također mnogi radili kao dušobrižnici u inizemstvu. Jednako tako, u Bosni i Hercegovini su četiri ženske redovničke zajednice imale svoja provincijalna sjedišta, te ukupno 690 redovnica, od kojih je također dobar dio radio u inozemstvu. Postojale su i druge redovničke zajednice, kao na primjer trapisti u Banja Luci i klarise ublizini Sarajeva. Nastavljajući svoje izlaganje, biskup Perić je rekao : “Bosna i Hercegovina je bila rudnik svećenika i redovničkih zvanja. Duhovno, bogoslužno, dušobrižničko i vjeronaučno djelo redovnika i redovnica u našoj Crkvi ostaje neprocjenjivo kako jučer tako i danas.”
Navodeći sadašnje stanje i teške posljedice rata, biskup dr. Ratko Perić je spomenuo da je preko 400 katolika prognano iz svojih domovai župa, da ih je na tisuće ubijeno ili osakaćeno, da je 150 župa postalo nedostupno redovitim putevima, te da je preko 200 raznih crkvenih zgrada uništeno ili oštečeno, i da su se tri biskupska sjedišta našla na područjima koja nadziru tri različite etničke vlasti. “Svjesni smo da u ovom trenutku moramo piti gorak kalež koji nam Gospodin daje, pridonoseći svojim patnjama izgradnji otajstvenoga Tijela Kristova, jer #!potrebno je proći kroz mnoge nevolje da bi se ušlo u Kraljevstvo Božje#! (Dj 14, 22)”, rekao je biskup Ratko Perić. U svezi s tim je istaknuo: “Žalosti nas činjenica da se ovom ratu ne vidi kraj. Zahvalni smo cijeloj Katoličkoj Crkvi, poglavito pak Svetoj Stolici i Svetom Ocu zbog njihova zauzimanja. Sam je Papa osobno preko 100 puta progovorio da bi se promaknuo istinski mir, ali, nažalost, politički i vojni čelnici ne prihvaćaju ni mir ni najvećega glasnika mira u svijetu. Mnogo nam braće i sestara u svijetu, poput Šimuna Cirenca, olakšava naš križni put.” U nastavku svojeg izlaganja biskup Ratko Perić se osvrnuo na “bolnu točku”, kako se sm izrazio, i to poglavito s obzirom na Papine odluke o župama Mostarsko-duvanjske biskupije. “Kad se radi o predaji župe, zavjetovana je poslušnost stavljena na kušnju: nedostaje prava suradnja, vapi se za zajedništvom, ne dijeli se ista ekleziologija”, rekao je biskup, te napomenuo: “Uistinu nam je žao da ta zajednica, koju je jednoć Sveta Stolica za njezina apostolata obasipala povlasticama, danas od te Svete Stolice mora slušati opomene zbog vlastite krutosti.”
U izlaganju mostarsko-duvanjskog i trebinjsko-mrkanskoga apostolata upravitelja dr. Ratka Perića nije izostao ni osvrt na Međugorje. Spomenuo je i službeni stav Biskupske konferencije od 10. travnja 1991. koji razlikuje dušobrižnički rad koji se tiče biskupa i zaduženih svećenika i koji o navodnom ukazanjima veli: “Na temelju dosadašnjih istraživanja nije moguće ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama.” U svezi s tim je istaknuo da “navodna međugorska ukazanja stvaraju ne malu smutnju i podjele, i to ne samo u mjesnoj Crkvi” te je rekao: “Očekujemo da Sveta Stolica nađe svoje puteve za uspostavu potpunog i čvrstog jedinstva u našoj Crkvi”. Završavajući svoje izlaganje, biskup Perić je podsjetio: “Sva tri navedena pitanja (rat, zatim odnos hercegovačkih franjevaca prema biskupu i biskupiji, te međugorski slučaj) prelaze granice Mostarsko-duvanjske biskupije i Bosne i Hercegovine, dodiruju pojedine bitne čimbenike redovničkog života, s obzirom na suradnju, poslušnost i zajedništvo.”