Na mjestu gdje je bilo raspeće Kristovo, na Golgoti, tri stotine godina nije bilo ništa, ali se od usta do usta, od uha do uha, od čovjeka do čovjeka, od djeteta do djeteta, od djeda do unuka govorilo i prenosilo gdje je raspet, gdje je sahranjen, gdje je uskrsnuo, gdje se uzašao na nebesa. I kada je došla carica Jelena, majka cara Konstantina, u Jeruzalem, odjednom su se sva ta sveta mjesta, mjesta stradanja, mjesta uskrsenja, mjesta koja cijelo čovječanstvo obuhvaćaju svojom ljubavlju, i ovim riječima: „Oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine!“, odjednom su sva ta mjesta zablistala, a na njima se podigli hramovi, čije je jedino geslo upravo ovo: „Oprosti im Oče jer ne znaju što čine!“

Tako i ovdje, ovo mjesto stradanja prvo je porodilo ovaj betonski cvijet, pa je onda na jedvite muke i uz mnoge zabrane porodilo hram ovdje u odsjaju Jeruzalema, u Jasenovcu, pa je porodilo manastir i tko zna šta će Bog silni spustiti ovdje na zemlju među nas, da označi ovu žrtvu ovdje u Jasenovcu, koja je sve-čovječanska, sve-ujedinjujuća – kao što vidimo evo ovdje među nama – žrtva koja je ovdje znak Božjeg praštanja. Kao što Gospod kada dođe da sudi svijetu, kada dođe Mesija – za neki po prvi, za neke po drugi put – zajedno govorimo da će ući na vrata Jeruzalema koja se zove „Ša’ar Rahamim“, što će reći „vrata milosrđa“ i milosrđem će suditi svijetu. Sigurno je da će pred tim vratima stati i ovo mjesto, i da će s trona s kojeg će Mesija suditi svijetu, sigurno prepoznati i jasenovačke vode i kule, a iznad svega jasenovačko milosrđe. U njemu (Mesiji) će se prepoznati jasenovačko milosrđe kojim će Bog da sudi svima.