Govor mons. Batelje na predstavljanju knjige Bojana Ivešića

Dragi slušatelji, gledatelji i prijatelji istine!

Bogu hvala da se ovaj mladi sarajevski svećenik Bojan Ivešić, student Crkvene povijesti na Gregorijani u Rimu, odlučio stupiti na put istine. Dok mu čestitam što se odvažio napisati ovu studiju, zahvaljujem mu na uloženu trudu u traganju za istinom i za njezino predstavljanje javnosti. U prosudbi povijesti, kako nas je učio sluga Božji Franjo Kuharić, neka bude uvijek istinit, objektivan i pravedan.

Autor je uvažio prethodne istraživače, suočio se s njihovim tvrdnjama te primjenjujući metodologiju znanstvenog rada i zaključivanja, ostvario djelo kojim ozbiljno kuca na vrata iskonskog istraživača i predstavljača povijesne istine. Drago mi je da je od studentskih dana svjestan da će se suočavati s lažima, falsifikatima, sijačima neistina koji su stvarali i danas stvaraju krivotvorine u svrhu ideološke borbe i političkih ciljeva. Prozvat će ga i revizionistom. Neka mu to bude i poziv na raskrinkavanje silom nametnute komunističke ideologije i mržnjom izmanipulirane povijesne istine.

Bojane, drago mi je da si, istražujući tajne Vatikanske arhive, uočio važnost raskrinkavanja laži osobito onih protiv bl. Alojzija Stepinca. Jedna od takvih laži ona je da je on Svetoj Stolici poslao pismo 18. svibnja 1943. Nakon što je nadbiskup Stepinac 2. listopada 1946. na suđenju zanijekao autentičnost toga pisma, vlč. Donald Dailey, tajnik nuncijature u Beogradu, a po nalogu pronuncija Josepha Patricka Hurleyja, poslao je 3. listopada u Državno tajništvo Svete Stolice (kard. Domenico Tardini) šifrirani telegram s posebnom naznakom »Urgente« (hitno). U telegramu on informira Svetu Stolicu da javni tužitelj na temelju toga pisma Nadbiskupu predbacuje »nasilne vjerske prijelaze pravoslavnih Srba« i da je »zamolio Svetu Stolicu da učini sve kako bi se spasila Nezavisna Država Hrvatska kao nužni preduvjet za opstanak katoličke vjere na Balkanu«. Pronuncij je proniknuo da će sud inzistirati na tim dvjema optužbama. Stoga je zamolio da se istraži Arhiv Svete Stolice i pronađe to pismo.

Činjenica je da je Sveta Stolica primila jedno pismo datirano u Zagrebu 18. svibnja 1943. To pismo postoji u više verzija. Javni tužitelj služio se verzijom pronađenoj u Arhivu Ministarstva vanjskih poslova NDH. Svakoj verziji je na kraju pisma strojopisom upisano ime i prezime te služba zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, ali nijedno nema Nadbiskupova potpisa.[1]

Nakon višestruke požurne prepiske između Nuncijature u Beogradu i Državnog tajništva, djelatnik tajništva Pietro Sigismondi ustvrdio je da se pismo koje se nalazi u Arhivu Svete Stolice i pismo koje je predočeno nadbiskupu Stepincu na sudu sadržajno »tek djelomično slažu«, ali se, analizom pisma, »slobodno može potvrditi kako se radi o falsificiranom dokumentu«.

Dakle, riječ je o pismu koje zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac nije pisao, čiji sadržaj nije ni vidio ni odobrio, koje on nije potpisao niti poslao Svetoj Stolici, odnosno papi Piju XII., a Vrhovni sud NRH to je pismo, po direktivi Komunističke partije »izmanipulirao«, a srpska propaganda, uključujući i Srpsku pravoslavnu Crkvu, i komunistička promidžba do dana današnjega nisu uspjeli dokazati njegovu autentičnost. O tome govori i svjedoči ova knjiga. Ona je krik za istinom i osudom zlouporabe ovoga pisma od 16 stranica na temelju kojega je javni tužitelj i zastupnik komunističke vlasti nadbiskupu Stepincu priskrbio 16 godina robije s prisilnim radom i potom pet godina gubitak građanskih prava.

Zloporabom ovoga pisma javni tužitelj je izgovorio klevetničke optužbe protiv nevinog i svetoga našeg Nadbiskupa. Proglasio ga je zavjerenikom i izdajnikom svoga naroda, zločincem, osloncem ustaških izdajnika, lašcem, podupirateljem talijanskog imperijalizma i papinske ekspanzije. Ova nam knjiga otkriva zašto su mržnja i izvrtanje činjenica javnog tužitelja odvele sud u slijepe smjerove i prouzročile nevine žrtve!

Dr. Žarko Vimpulšek, sudac Vrhovnoga suda NRH i predsjednik sudskog vijeća koje je vodilo sudsku raspravu protiv nadbiskupa Stepinca, odabrao je dr. Ivu Politea za branitelja nadbiskupu Stepincu po službenoj dužnosti jer je Nadbiskup odbio branitelja uz obrazloženje: »Na sudu, koji ima zadaću, da izvrši nalog jedne partije, ja se neću braniti.«

Piše dr. Vimpulšek: »Onda smo mu imenovali dva branitelja. I to zaista dva odlična branitelja − ljude koje ja mogu i danas, nakon tolikih godina, ocijeniti kao najsavjesnije, najpoštenije branioce − dra Ivu Politea i dra Natka Katičića. Dr. Ivo Politeo je inače poznat po svom intransigentno korektnom shvaćanju pojma branioca-advokata (…). Ja sam iz ličnog poznavanja znao da Politeo nije bio religiozan, štoviše da je bio protivnik klerikalaca i da je svojedobno izdavao časopis ‘Slobodna misao’, uperen protiv popova (…).«

Velečasni Bojane, ti si dokazao, a to je dokazao i mons. Ratko Perić, da bl. Stepinac nije autor spomenutog pisma. Neka nam je svima na čast da je to ustvrdio i »protivnik klerikalaca« dr. Politeo. On je 8. listopada 1946. neosporivim dokazima pobio tvrdnje javnog tužitelja da je nadbiskup Stepinac autor spomenutog pisma i rekao da je to pismo običan falsifikat. Unatoč tome, javni tužitelj ga je kao corpus delicti, bacio pred optuženog Nadbiskupa. To je nahuškana publika popratila frenetičnim pljeskom, a članovi suda, provodeći naloge Komunističke Partije, odbili su dokaze i odbacili istinu.

A dr. Politeo, za kojega su komunisti tvrdili da je »intransigentno (nepopustljivo) korektan branilac-advokat«, ustvrdio je u obrani nadbiskupa Stepinca: »Ja bih htio naći onoga u bivšoj NDH za vrijeme okupacije koji se tako otvoreno oborio na svemogućeg Hitlera, na manje moćnog Mussolinija, i najmanje moćnog Pavelića, nego što se nadbiskup Stepinac obarao u svojim propovijedima (…). Ja ne znam da ima biskupa u bilo kojoj okupiranoj zemlji, koji bi se usudio tako govoriti [protiv Hitlera – da je umišljena veličina; o potrebi milosti prema bližnjemu, da ne gleda u čovjeku zvjer, diže glavu kao da ne postoji Bog!]. Dizao je glas protiv rasne teorije, protiv rasizma, protiv ugnjetavanja naroda, protiv deportacija.

Posjeti Kvaterniku i Paveliću učinjeni su iz jedne konvencionalnosti, kojoj se nije moglo izbjeći na njegovom položaju.«

Kad je javni tužitelj to »nahoče« od pisma predočio Nadbiskupu, Nadbiskup je odlučno ustvrdio: »To nije moje!«, »Neka se dokaže da je to moje!«, »To nije moj izvještaj.« Nadbiskup Stepinac je osam puta izričito tražio da se autentičnost toga pisma dokaže njegovim osobnim potpisom. Premda javni tužitelj to nije uspio dokazati, ipak je ovo pismo uporabio kao krunski dokument i ključni dokaz protiv optuženog Nadbiskupa. Usporedba sadržaja ovoga pisma, sačuvana u arhivu Državnog tajništva Svete Stolice i kopije koja je objavljena u dokumentaciji sa suđenja, pokazuje da su komunistički manipulatori »ciljano ispustili neke dijelove koji im zasigurno nisu išli u prilog, a ti dijelovi bili su povijesne činjenice«. Dakle, dodatna manipulacija!

Hrvatski sabor je 14. veljače 1992. »osudio politički proces i presudu kardinalu dr. Alojziju Stepincu«, a Županijski sud u Zagrebu, na sjednici Vijeća održanoj 22. srpnja 2016., »poništio je presudu Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu od 11. listopada 1946. protiv nadbiskupa Stepinca« jer ona »ne samo da predstavlja presudu koja je donesena zlouporabom od strane autoritarne vlasti već i presudu koja se temelji na arbitrarnosti suda u kaznenom postupku što predstavlja apsolutno kršenje načela vladavine prava i pravne države«. U sudskoj odluci stoji da se dr. Alojzije Stepinac »ima smatrati neosuđenom i nevinom osobom«, dakle rehabilitiran je!

Unatoč svemu tomu čudi da hrvatski učenici u četvrtom razredu gimnazije iz udžbenika za povijest uče da Stepinac nije rehabilitiran! Stoga je nužno da se u Republici Hrvatskoj ne sukobljavaju sudska, zakonodavna i izvršna vlast!

Što je posljedica prianjanja uz istinu? Prema svjedočanstvu dr. Ž. Vimpulšeka, dr. Politeo umro je u krajnjoj bijedi, i »njegova udovica je morala tražiti pomoć od [Odvjetničke] Komore da bi ga imala čime sahraniti«. Zacijelo bi branitelj koji je svoju odvjetničku karijeru unaprijedio obranom Josipa Broza Tita u »bombaškom« procesu (1928.) umro u drukčijim okolnostima da je braneći nadbiskupa Stepinca, prema komunističkom očekivanju, iznevjerio načela istine i pravde.

Čestitam ti, velečasni Bojane, što si stao uz istinu i u obranu istine. Ovom studijom potvrdio si da bl. Alojzije nije iznevjerio svoje poslanje. Pokazao si i dokazao da se časno ponio pred lažnim optužbama i falsificiranim dokumentima. Svojim znanstvenim radom osvijetlio si lik mučenika Crkve Boga živoga koja je »stup i uporište istine« (1 Tim 3,15) i kojoj je ostao vjeran do mučeničke smrti.

Hvala ti što si razotkrio falsifikate i dokazao da Alojzije Stepinac nije autor spomenutog pisma od 18. svibnja 1943. Sada je red na čitateljima da se u to uvjere. Hvala.

[1] Spomenuto pismo pohranjeno je u Arhivu Druge sekcije Državnoga tajništva Svete Stolice: Fondo: AA.EE.SS., Pontificato: Pio XII, Parte I (1939−1948), Serie: Jugoslavia, Posizione: 195. Fascikl u kojem je pohranjen dokument nosi naziv: Crudele realtà dell’attuale situazione in Jugoslavia e gravi timori per le vendette future ff. 34−76. U tome se fasciklu dokument koji se ovdje predočuje nalazi na listovima označenim brojevima ff. 36r−51r, a s njime je pohranjen i dio referencijalne dokumentacije obilježene od 56r−70r. Dokument je protokoliran pod brojem 3967/43 i sadrži 16 tipkopisnih stranica, bez zaglavlja, potpisa i pečata s nadnevkom od 18. svibnja 1943.