Draga braćo i sestre, dobro jutro, dobrodošli!

Pozdravljam kardinala Semerara s ostalim čelnicima Dikasterija, službenicima, konzultorima, postulatorima i svima vama koji ste sudjelovali na Konferenciji s temom mučeništva i dara života. Ona je kao nit vodilju imala Isusove riječi preuzete iz Evanđelja po Ivanu: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15,13). Tako za beatifikaciju mučenika ne treba čudo. Mučeništvo je dovoljno… tako uštedimo i malo vremena, ali i papira i novaca [smijeh]. Ovaj dar života za svoje prijatelje je Riječ koja uvijek ulijeva utjehu i nadu. Zapravo, u večer Posljednje večere Gospodin govori o daru koji će biti upotpunjen na križu. Samo ljubav može objasniti križ: ljubav tako velika da uzima svaki grijeh i oprašta ga, ulazi u našu patnju i daje nam snage da je nosimo, ulazi i u smrt da je pobijedi i spasi nas. U Kristovu križu je sva ljubav Božja, tu je njegovo neizmjerno milosrđe.

Biti svet ne zahtijeva samo ljudski napor ili osobno opredjeljenje za žrtvu i odricanje. Prije svega moramo dopustiti da nas preobrazi snaga Božje ljubavi, koja je veća od nas i čini nas sposobnima ljubiti i više od onoga što smo mislili da smo sposobni učiniti. Nije slučajno što Drugi vatikanski koncil, u pogledu sveopćeg poziva na svetost, progovara o “punini kršćanskog života” i “savršenstvu ljubavi” kojom se “promiče čovječniji način života” (Dogm. konst. Lumen gentium, 40). Ova perspektiva osvjetljava i vaš rad u kauzama, dragocjenu službu koju Crkva nudi, tako da znak življene i uvijek prisutne svetosti nikada ne izostane.

Tijekom konferencije razmišljali ste o dva oblika kanonizacije: mučeništvu i daru života. Od davnina su Isusovi vjernici visoko cijenili one koji su osobno, svojim životom, platili svoju ljubav prema Kristu i Crkvi. Oni su od njihovih grobova napravili mjesta čašćenja i molitve. Nalaze se zajedno na dan njihova rođenja za nebo kako bi učvrstili veze bratstva koje u uskrslom Kristu nadilazi granice smrti, koliko god krvava i bolna bila.

U mučeniku nalazimo crte savršenog učenika, koji je nasljedovao Krista u odricanju samoga sebe i uzimanju svoga križa; preobražen Kristovom ljubavlju, svima je pokazao spasonosnu snagu križa. Pada mi na pamet mučeništvo tih dobrih pravoslavnih Libijaca: umrli su govoreći: “Isuse”. “Ali oče, oni su bili pravoslavci!” Bili su kršćani. Oni su mučenici i Crkva ih časti kao svoje mučenike… S mučeništvom je jednakost. Isto se događa u Ugandi s anglikanskim mučenicima. Oni su mučenici! Pa i za Crkvu.

U kontekstu kauza svetaca, zajednički osjećaj Crkve definirao je tri temeljna elementa mučeništva, koji uvijek ostaju valjani. Mučenik je kršćanin koji – prvo – kako ne bi zanijekao svoju vjeru, svjesno trpi nasilnu i preranu smrt. Čak i nekršteni kršćanin, koji je kršćanin u srcu, ispovijeda Isusa Krista krštenjem krvlju. Drugo: ubojstvo je počinio progonitelj, potaknut mržnjom protiv vjere ili protiv druge vrline koja je povezana s vjerom; i treće: onaj koji je žrtva zauzima neočekivani stav milosrđa, strpljivosti, krotkosti, po uzoru na raspetog Isusa. Ono što se mijenja, u različitim razdobljima, nije pojam mučeništva, nego konkretni načini na koje se ono, u određenom povijesnom kontekstu, događa.

I danas u mnogim dijelovima svijeta postoje brojni mučenici koji daruju svoje živote za Krista. U mnogim slučajevima kršćanstvo je progonjeno jer, vođeno svojom vjerom u Boga, brani pravdu, istinu, mir i dostojanstvo ljudi. To znači, za one koji proučavaju razne događaje mučeništva, da – kako je učio časni Pio XII. – “ponekad moralna sigurnost ne proizlazi samo iz količine tragova i dokaza koji, uzeti pojedinačno, nisu u stanju uspostaviti istinsku sigurnost, a samo kada se uzmu zajedno, oni više ne dopuštaju da se pojavi bilo kakva razumna sumnja za čovjeka zdravog rasuđivanja.” (Govor Rimskoj Roti, 1. listopada 1942.). To je harmonija znanja.

U Buli koja najavljuje sljedeći jubilej odredio sam mučenike kao najuvjerljivije svjedoke nade. Zato sam unutar Dikasterija za kauze svetaca želio osnovati Povjerenstvo novomučenika – Svjedoka vjere, koje bi, za razliku od rasprave o uzrocima mučeništva, prikupljalo sjećanja na one, čak i unutar drugih kršćanskih zajednica, koji su se mogli odreći života kako ne bi izdali Gospodina. I postoje u mnogim, mnogim drugim denominacijama mučenici.

Iskustvo kauza svetaca i kontinuirana usporedba s konkretnim iskustvom vjernika potaknuli su me da 11. srpnja 2017. potpišem motuproprij “Maiorem hac dilectionem“, kojim sam namjeravao izraziti logični stav vjernog naroda Božjeg glede svjedočanstva svetosti onih koji su, potaknuti Kristovim milosrđem, dragovoljno prinijeli svoje živote, prihvativši sigurnu i brzu smrt. Budući da se radilo o definiranju novoga puta u kauzama za beatifikaciju i kanonizaciju, utvrdio sam da mora postojati veza između dara života i prerane smrti, da je Sluga Božji prakticirao kršćanske kreposti barem u redovitom stupnju i da je, osobito nakon smrti, bio praćen glasom svetosti i znakova.

Ono što razlikuje dar života, u kojem nedostaje osoba progonitelja, jest postojanje vanjskog stanja, objektivno procjenjivog, u koje se Kristov učenik slobodno stavio i koje vodi u smrt. I u izvanrednom svjedočanstvu ove vrste svetosti svijetli ljepota kršćanskog života, koji se zna darovati kao dar bez mjere, poput Isusa na križu.

Draga braćo i sestre, zahvaljujem vam, potičem vas da sa strašću i velikodušnošću nastavite svoj rad za svete stvari. Povjeravam vas zagovoru Djevice Marije i svih Kristovih svjedoka, čija se imena nalaze u Knjizi života. Blagoslivljam vas od srca i molim vas da molite za mene. Hvala.

© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.

Kardinal Semeraro o mučeništvu i daru života

“Veće ljubavi nema od ove”. Mučeništvo i dar života

“Veće ljubavi nema od ove”. Mučeništvo i dar života