Govor predsjednika HBK zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića papi Ivanu Pavlu II. u Vatikanu, 13. ožujka 1999.

“Sveti Oče!- Nepoštivanja prava na imovinu kao “svetog prava” svakoga građanina u pravno uređenoj državi;
– Sporoj obnovi porušenih domova uz puno razumijevanje stanja u kojem se našla hrvatska privreda i budžet, trebalo bi u kriterijima raspodjele više pravednosti;
– Ostvarivanju pune ustavne ravnopravnosti kod ostvarivanja ljudskih prava, te participacija u političkom i javnom životu bez ikakve nacionalne diskriminacije. Tu prvenstveno mislim na pravo glasa svih državljana Republike Hrvatske srpske nacionalnosti, raseljenim po prostorima bivše Jugoslavije;
– Potpunoj izgradnji srpskih institucija u srpskoj etničkoj zajednici kao nosiocima i čuvarima nacionalnog identiteta, koji je u prošlom sistemu zatomljen. Hrvatska vlast morat će imati još više razumijevanja za njihov rad jer je to uvjet daljeg opstanka i razvoja naše zajednice.
Braćo i sestre,
Vi ste autohtoni narod, vjekovima prisutan na ovoj zemlji, riješen da na njoj živi, ostane i opstane. Učestvujte u njenoj izgradnji, izgrađujući sebe, podareći svakom dobronamjernom čovjeku ljubav, povjerenje i poštenje.
Veliko zlo je u ovom ratu zadesilo Hrvatski narod, ali i Srpski.
Mnogi naši sunarodnjaci su u njemu učestvovali. Individua za zločine mora odgovarati, ali kolektivitet ne. Žrtava je bilo s jedne i druge strane.
Nema ništa tajno što neće biti javno, ni sakriveno što se neće otkriti. Vrijeme i historija će poslagati mozaik zla i dobra aktere na svoje mjesto. Zato vas molim za strpljenje.
Na kraju, uvjeravam vas da ćete uz Božji blagoslov, pravdu Božju, razum vlasti i vječitu nadu koja vas ne smije napustiti, pobijediti nastale muke.
Neka vam Bog bude na pomoći.

Pozdravljam Vas u ime Episkopata Hrvatske, u ime ovdje prisutnih 18 biskupa Hrvatske biskupske konferencije, u ime uzoritog kardinala Franje Kuharića i 6 umirovljenih biskupa. Pozdravljam Vas u ime svećenika, redovnika, redovnica i svih Kristovih vjernika – laika naših biskupija.
Na jesen 1992. godine hrvatski su biskupi bili u pohodu “Ad limina Apostolorum”. Naša je domovina tada krvarila. Bila je razarana ratom čije posljedice još danas osjećamo. Na našem putu prema slobodi i miru, trajno smo, Sveti Oče osjećali Vašu blizinu i Vašu zauzetost, Vašu Ljubav i supatnju.
Od posljednjeg “Ad limina Apostolorum”, Vi ste nas Sveti Oče obdarili s dva pastoralna pohoda Hrvatskoj. Usred rata godine 1994. godine u Vašem smo milosnom dolasku prepoznali glasnika mira, a u listopadu prošle godine, proglašenjem blaženim Alojzija Stepinca, pružili ste nam svojevrsni kompas da bi se naša Crkva mogla orijentirati u hodu prema Velikom jubileju.
Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj darovali ste dvije nove biskupije: Požešku i Varaždinsku, te uspostavili Vojni ordinarijat za vjernike katolike, pripadnike vojske i policije. Potvrdom četiri ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske, dali ste nam pravni okvir za djelovanje Katoličke Crkve u našoj državi.
Kako da Vam, Sveti Oče, izrazimo našu zahvalnost? Kako pred Vas iznijeti sve osjećaje ljubavi, poštovanja i nade naših vjernika? Mi se, Sveti Oče, za Vas usrdno molimo. I ovom prigodom, mi biskupi Hrvatske biskupske konferencije, potvrđujemo Vam našu sinovsku odanost i vjernost.
Na pragu trećeg tisućljeća, pred Katoličkom Crkvom u Hrvatskoj, stoji kao neodložni zadatak nova evangelizacija, na koju nas svojim djelovanjem, providonosno potičete. Odgoj mladeži, formacija katoličkog laikata, pastoral obitelji, a napose zauzetost za duhovna zvanja, kao i neumorno promicanje ekumenizma, stoje pred nama kao posebno važni zadaci. Unošenje načela socijalnog nauka Crkve u javni život, kako bi se doprinijelo uzdizanju društvenoga morala, hitni je zahtjev našeg pastorala.
Ta smo, i druga pitanja, prošlih dana osobno iznosili pred Vas, o njima razgovarali u Kongregacijama kao i u drugim tijelima Svete Stolice. Ona traže svu zauzetost, ali i nadilaze naše snage. Stoga, naše pouzdanje stavljamo u Boga i povjeravamo se zagovoru Marije, Majke Crkve, “Fidelissimae Advocatae Croatiae”.
Sveti Oče, u ime nazočnih biskupa zahvaljujem Vam na riječima poticaja i ohrabrenja. Blagoslovite nas, povjerene nam vjernike i sav hrvatski narod. Sveti Oče, hvala Vam”.

PAPIN GOVOR ČLANOVIMA HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE U VATIKANU 13. OŽUJKA 1999.

Časna braćo u biskupstvu!
1. “Onomu, koji snagom u nama djelatnom može učiniti mnogo izobilnije nego li mi moliti ili zamisliti, Njemu slava u Crkvi i u Kristu Isusu za sva pokoljenja vijeka vjekovječnoga!” (Ef 3, 20-21).
Dragi pastiri Crkve koja je u Hrvatskoj, rado vas pozdravljam ovim riječima Apostola narodâ i očitujem vam svoju bratsku dobrodošlicu. Stigli ste u pohod apostolskim pragovima da bi potvrdili svoje zajedništvo s Petrovim nasljednikom, “trajnim i vidljivim počelom i temeljem jedinstva kako biskupâ tako i mnoštva vjernikâ” (Lumen gentium, 23).
Susreti s vama ovih dana u Rimu dozivlju mi u pamet nezaboravne uspomene s dvaju pastirskih pohoda koje sam Božjom pomoću ostvario u vašoj dragoj Domovini u rujnu 1994. i u listopadu prošle godine. Bile su to providonosne prigode za vrijeme kojih sam s radošću mogao uočiti vjeru hrvatskoga puka. Ispunjajući nalog, koji mi je povjerio Gospodin, utvrdio sam braću i sestre u vjeri i ohrabrio ih u nadi da njihova ljubav bude jača i življa. Ovim se današnjim susretom na određeni način zaključuju ta apostolska putovanja, koja sam ostvario kao “hodočasnik Evanđelja”.
Zahvaljujem zagrebačkom nadbiskupu metropolitu mons. Josipu Bozaniću na srdačnim riječima, koje mi je kao predsjednik vaše Biskupske konferencije uputio u ime svih, tumačeći očekivanja i nade što prožimlju mjesne Crkve kojima ste postavljeni za prave i istinske učitelje i svećenike (usp. Lumen gentium, 20; Christus Dominus, 2) i djelitelje milosti (usp. Lumen gentium, 26).
Također mi je posebno drago što mogu pozdraviti pastire nedavno osnovane Požeške i Varaždinske biskupije, te vojnoga ordinarija, koji po prvi put dolaze u pohod apostolskim pragovima. Rječit je to znak rasta Crkve u Hrvatskoj te njezine apostolske i misionarske životnosti.
U ovome se trenutku prisjećam i časnoga kardinala Franje Kuharića, umirovljenoga zagrebačkog nadbiskupa, te mu zahvaljujem za sve što je učinio za Crkvu u Hrvatskoj i što nastavlja činiti da bi novim naraštajima prikazao veliki lik svojega prethodnika, blaženoga Alojzija Stepinca.
2. Susreti, koje sam ovih dana imao sa svakim od vas, omogućili su mi upoznati naume i očekivanja, teškoće i mogućnosti, radosti i zabrinutosti kojima je obilježena vaša svakodnevna služba. Zahvaljujem Gospodinu za dobro koje činite u svojim biskupijama te vam ujedno jamčim svoju stalnu duhovnu potporu. Predraga i časna braćo u biskupstvu, nastavite ići dosadašnjim putem u izgradnji kraljevstva Božjega u vašoj Domovini, koja sada, nakon onih tako teških vremena, poznaje novo i nadom prožeto proljeće vjere.
Kad sam prošle godine zakoračio na tlo vaše zemlje, na svojemu sam prvome susretu želio podsjetiti da je “životno važno da hrvatski narod ostane vjeran svojim kršćanskim korjenima te da istodobno bude otvoren zahtjevima sadašnjega trenutka koji, iako nosi ne male teškoće, ipak omogućuje nazrijeti utješne razloge nade”. Posebno sam dodao: “Želio bih da kršćani znaju dati odlučan zamah novoj evangelizaciji velikodušno svjedočeći za Krista Gospodina, Otkupitelja čovjeka” (L#!Osservatore Romano, 8. listopada 1998., dodatak, str. II). Ponavljam i danas taj snažni poticaj. Neka vam evangelizacija bude prvi i žurni dušobrižnički zadatak! Obnovljena s obzirom na oblike i prilagođena novim zahtjevima, nova evangelizacija međutim mora i dalje, bez ikakvih nagodbi, izlagati istinsku i nepromjenjivu evanđeosku poruku. Neka ni jedno područje života pojedinca, obitelji i društva ne bude isključeno iz propovijedanja Evanđelja, jer je prijeko potrebno da “radosna vijest” dopre i prožme postojanje svake pojedine osobe upravo tamo gdje ona živi i radi, gdje pati i gdje se raduje.
Propovijedanje je Evanđelja dužnost svih članova naroda Božjega. Potrebno je zbog toga, kao što sam istaknuo prošle godine u Splitu, “da Crkva koja je u Hrvatskoj učvrsti zajedništvo svih svojih različitih snaga kako bi postignula ciljeve koji su pred njom u današnjemu ozračju slobode i demokracije” (L#!Osservatore Romano, 8. listopada 1998., dodatak, str. VI). Ona će jedino na taj način pred svima moći uvjerljivo svjedočiti jedinstvo u Kristu te biti u stanju nositi se sa starim i novim izazovima i odgovarati na očekivanja onih koji, poticani Duhom Svetim, traže istinu i žele dati potpuni smisao svojemu postojanju.
Neka vaša glavna skrb, časna braćo, bude pružanje pomoći svakomu vjerniku da se odazove sveopćemu pozivu na svetost. Pri tom sve koji su povjereni vašoj apostolskoj skrbi neumorno upućujte na neiscrpiva i bistra vrela milosti: na sakramente, i to posebno na euharistiju i pokoru ili ispovijed. Neka svaka kršćanska zajednica, ojačana darovima milosti i u jedinstvu sa svojim pastirima, znade očitovati svoje lice radosne Božje obitelji u kojoj svećenici, redovnici, redovnice i vjernici svjetovnjaci zajedno rastu u vjernosti i ljubavi prema Kristu i braći.
3. Postoji i jedan drugi razlog koji naviještanje Evanđelja našim suvremenicima čini još žurnijim. Riječ je o pripravi na skorašnji Veliki jubilej 2000. Potrebno je s tim u svezi nalaziti nove putove i tražiti nove mogućnosti propovijedanja evanđeoske poruke i kršćanskoga svjedočenja te se na najbolji mogući način koristiti vjerskim, duhovnim, ljudskim i kulturnim blagom naroda Božjega. Jedino će na taj način vjernici biti u stanju pružiti svoj poseban doprinos istinskomu i skladnomu, materijalnomu i duhovnomu razvoju društva.
Raznovrsni će oblici dušobrižničke djelatnosti na župnoj i biskupijskoj razini, jednako kao i na razini crkvenih pokrajina i Biskupske konferencije, pružati obnovljeni polet novoj evangelizaciji. Kao rječit primjer za to mogu poslužiti i slavlja priređivana prigodom proslave spomena trinaest stoljeća kršćanstva u hrvatskomu narodu, koja su počela 1975. u Solinu i završila se 1984. u Mariji Bistrici. Kako ovdje ne spomenuti sretnu zamisao svakodnevne molitve, nastalu u tome razdoblju, koja u večernjim satima sabire hrvatske katolike na skupno zajedništvo hvale i zahvaljivanja za dar vjere i prošnje za potrebe u sadašnjosti i budućnosti? Revnost, dosjetljivost i dalekovidnost pastira onoga doba nisu bili bez nadahnuća i poticaja Duha Svetoga. Uvjeren sam da ćete i vi nastaviti ići tim putem osluškujući što Duh danas govori Crkvama, koje vam je Gospodin povjerio (usp. Otk 2, 7).
4. Neka se nikada ne smanji vaš apostolski polet i način evanđeoskoga razmišljanja i djelovanja. Pozvani ste biti učitelji vjere, glasonoše nade, svjedoci ljubavi. Vaše misli neka budu usredotočene na skrb za svećenička i redovnička zvanja te na stalni vjerski odgoj vjernikâ svjetovnjakâ.
Osobno sam, kao pastir, više puta iskusio koliko je važno da sjemenište i bogoslovija i općenito mjesta za odgoj budu “zjenice oka” svakoga biskupa. Skrb za zvanja je obveza koja se također tiče cijele kršćanske zajednice (usp. Optatam totius, 2). Zvanje se, naime, rađa u kršćanskoj zajednici i u njoj se učvršćuje. Sama će, pak, zajednica u svoje doba uživati plodove svoje skrbi za zvanjâ.
Jačanje prije svega vjerskoga smisla života najbolji je lijek koji valja upotrijebiti u društvenoj i duhovnoj krizi što je zahvatila i vašu zemlju. Valja pri tom pomagati kršćanskim obiteljima da budu mjesto gdje se vježbaju i škola u kojoj se uče i prenose trajne ljudske i evanđeoske vrijednosti. Mladeži su potrebni snažni primjeri koji će joj pomoći da ne izgubi ideale što nadilaze obične i sporedne stvari; potrebna su joj svjedočanstva života posve prožeta vjerom da bi se okrenula prema puno širim i zahtjevnijim obzorima. Koliko li je u svemu tome važno svjedočanstvo biskupâ, svećenikâ, redovnikâ i redovnicâ koji su svoj život velikodušno suobličili s Kristom Isusom te se potpuno predali nesebičnomu služenju Bogu i bližnjemu!
Pomozite, draga braćo, mladim naraštajima da vjerno slijede poziv koji svakome od njih Bog upravlja u Crkvi i društvu. Posebno pak svećeničkim pripravnicima osigurajte prikladan odgoj za službu koja će im biti povjerena. Bratski se skrbite za prezbitere, svoje najprisnije suradnike. Oni, naime, nisu dužnosnici, koji djeluju u ime Crkve, nego sluge i navjestitelji Evanđelja, služitelji milosti Božje. Postavši dionicima Kristova svećeništva i pridruženi biskupu u služenju, prezbiteri su poslani u crkvene zajednice da zajedno s biskupom skrbe za sav Božji narod. Potrebno je da život prezbiterâ, zbog prikladnoga ispunjenja njihove zadaće, bude ukorjenjen u Kristu, koji je besprijekoran uzor svetosti i molitve, te da bude prožet živim osjećajem za Crkvu. Bdijte dakle, draga braćo, da prezbiteri uvijek i posvuda zajedno s vama budu uzori stada povjerena vašoj pastirskoj skrbi (usp. 2 Tim 4, 12; 1 Pt 5, 3).
5. Crkva je uvijek gajila posebno poštovanje prema pozivu i radu redovnikâ i redovnicâ. Oni su veliko duhovno bogatstvo koje Bog daje svojemu narodu. Redovničke su karizme, osim za osobno posvećenje, dane također za rast i poslanje Crkve, jer posebni darovi, koje Duh dijeli, “izravno ili neizravno, koriste Crkvi, a imaju za svrhu njezinu izgradnju, dobro ljudi i potrebe svijeta” (Katekizam Katoličke Crkve, 799). Zbog toga je, kao što sam podsjetio jednom drugom zgodom, “biskupova zadaća isto tako pružati potporu redovnicima i redovnicama u njihovu posvemašnjemu predanju Gospodinu, potičući ih da velikodušno žive karizmu zajednice kojoj pripadaju i da uvijek rade u zajedništvu s mjesnom i općom Crkvom” (L#!Osservatore Romano, 8. listopada 1998., dodatak, str. VI).
Dušobrižnička uprava župama spada prije svega na dijecezanski kler. Međutim, posvećene osobe imaju službu djelotvornoga svjedočenja sklada raznovrsnih karizmi koje su dane za dobro Crkve. Prave karizme izgrađuju Otajstveno Tijelo Kristovo u ljubavi, u poslušnosti, u bezuvjetnome nasljedovanju Božanskoga Učitelja. Časna braćo, redovnike i redovnice podupirite svojom molitvom i svojom ljubavlju. Pomažite im da uvijek budu vjerni svojemu pozivu. Oni će svojim darovima i u zajedništvu s vama znati dati vrijedan doprinos dušobrižničkome djelu stavljajući svoje snage u službu evangelizacije cijeloga društva.
6. Potrebno je, naime, da se zbog nove evangelizacije zajedno saberu sve snage. Pred nama na završetku ovoga stoljeća stoje materijalne i moralne ruševine što su ih izazvale razne ideologije. U ovome smo zadnjemu desetljeću vidjeli pad dugotrajnih i nasilničkih diktatura. Sada i vaša zemlja, nakon što je prošla kroz razdoblje kušnji, uživa mir i slobodu. Potrebno je ipak biti budan kako bi se išlo putem prave slobode u poštivanju svih ljudskih prava. Uloga je vas pastira, koji se uvijek skrbite za istinsko dobro svojega stada, da neumorno upućujete na trajna načela i nepromjenjive vrijednosti što ih je Stvoritelj postavio u temelje dostojanstva svake osobe i svakoga naroda.
Da bi se moglo suočavati i na pozitivan način rješavati teškoće na koje društvo i Crkva u Hrvatskoj nailaze, a kojima korjeni sežu u povijest, potrebni su duh ljubavi, postojana strpljivost i dosjetljiva dalekovidnost. Jedino će tako mlada stabla slobode i demokracije moći izrasti u čvrsta i jaka stabla. Dragi pastiri ljubljene Crkve koja je u Hrvatskoj, zajedno sa svojim svećenicima poučavajte vjernike da budu svjetlo svijeta i sol društva (usp. Mt 5, 13-14). Kršćani će tako sa svoje strane moći oblikovati “novo lice svoje Domovine” stupajući u razne javne službe, obavljajući ih kao pravi Kristovi vjernici i promičući opće dobro zajedno s pravdom i duhom solidarnosti (usp. Gaudium et spes, 43; 75). Znajte im sa svoje strane pružati stalni vjerski odgoj, koji će im pomoći da žive i rade u skladu s vjerom koju ispovijedaju.
Nadahnjujući se na prispodobi o pšenici i kukolju (usp. Mt 13, 24-30), pomažite im da tako djeluju da kritika koja razara bude uvijek nadvladana dijalogom koji gradi i ljubavlju koja izgrađuje. Uvijek je i posvuda potrebno stalno zalaganje kako bi vjera bila djelotvorna ljubavlju (usp. Gal 5, 6), a njezina dobra svima na korist, posebno siromasima i onima koji su na rubu društva.
Drugi vatikanski sabor podsjeća da kršćani, “vjerno prianjajući uz Evanđelje i služeći se njegovom snagom, te povezani sa svima koji vole i gaje pravdu, prihvaćaju golemi posao koji se ovdje na Zemlji treba obaviti, a o kojemu trebaju dati račun Onome koji će sve suditi u posljednji dan. Neće svi koji govore #!Gospodine, Gospodine!#! ući u kraljevstvo nebesko, nego oni koji vrše volju Očevu i koji se djelotvorno prihvaćaju posla” (Gaudium et spes, 93).
Crkva i politička zajednica neovisne su svaka na svojemu području, ali su obje u službi jednoga te istoga čovjeka (usp. Gaudium et spes, 76). Zdravoj i plodonosnoj suradnji Crkve i države na dobro svih građana zemlje svakako pogoduje uzajamno poštivanje i međusobno dogovaranje, koji su porasli zahvaljujući također četirima ugovorima što su ih nedavno sklopili Sveta Stolica i Republika Hrvatska.
7. “Ostanite čvrsti u Gospodinu” (Fil 4, 1). “A sam Gospodin naš Isus Krist i Bog, Otac naš, koji nas uzljubi i koji nam po milosti dade trajno ohrabrenje i dobru nadu, neka ohrabri vaša srca i neka ih učvrsti u svakom dobru djelu i riječi” (2 Sol 2, 16-17). Draga braćo, prihvatite ove Apostolove riječi kao da su upravljene vama osobno i neka vam budu potpora da ustrajete u velikodušnom ispunjenju svojega poslanja.
Neka Presveta Bogorodica, koja je toliko ljubljena i čašćena u vašim krajevima, svojim moćnim zagovorom prati vaše apostolsko zalaganje i svaki vaš pothvat u služenju Crkvi. Neka Ona vama i vašim biskupijama isprosi obilje milosti i mira u Gospodinu našemu Isusu Kristu.
Nošen tim osjećajima, ponovno vrlo rado udjeljujem apostolski blagoslov vama, vašim svećenicima, redovnicima i redovnicama te svim vjernicima svjetovnjacima u Domovini i inozemstvu.
U Vatikanu, 13. ožujka 1999.”

PORUKA NJEGOVE SVETOSTI PATRIJARHA SRPSKOG PAVLA NARODU PRAVOSLAVNO-SRPSKOM U REPUBLICI HRVATSKOJ

Draga braćo i sestre,
Došao sam vam u pohode da bi bar djelomično osjetio vaš dah života sa svim njegovim radostima i bolovima.
Susreo sam se sa narodom vjernim i njihovim pastirima predstavnicima srpskog naroda u raznim organima u Republici Hrvatskoj, odgovornim predstavnicima nam bliske Hrišćanske Katoličke Crkve i Predsjednikom Republike Hrvatske.
Kao čovjek vjere moram biti optimističan, jer u toku svih susreta prevladavala je zelja za boljim, novim, kvalitetnijim i tolerantnijim suživotom. Božja nada u srcima je prisutna.
Ožiljci rata ostali su u mnogim dušama i hramovima, posijana je sumnjivost, prisutna je isključivost i jednostranost sa onom poznatom sintagmom “da je kriv uvijek onaj drugi”.
Tragovi političkih mijena i promjena prisutni su. Posebno su na ovim vjetrometinama ostali tragovi dviju totalitarnih ideologija – fašističke i komunističke, koji su stvorili vječitu dilemu otići ili ostati, vratiti se ili ne, obnoviti ognjište ili prodati imovinu i tome slično. Svi sugovornici okrenuti su k novom poštovanju vrijednosti, duhovne, demokratske, ljudske i materijalne.
Dileme nema oko opredjeljenja za poštivanje Hrvatskog Ustava i Zakona, odnosa prema Domovini te jedne civilizirane integracije u Hrvatsko društvo, kao i doprinosa da Hrvatska zauzme svoje mjesto u evropskim i svjetskim integracijama.
Da bi kročili brže k boljem trebat će otkloniti mnogo trnja na tome putu, naoružati se sa strpljenjem, ljubiti bližnjega svoga te naučiti se praštati.
Trebat će nam mnogo duhovnog rada da se objasni kako su nastala zla na ovim prostorima, kako se ne bi nikada ponovila. Mnogo materijalnih dobara će trebati uložiti za obnovu hramova, domova, fabrika, da se ponovo zaoru njive, obnovi stočni fond i tako dalje.
Naša strepnja i naših vjernika, a i mnogih sugovornika, izražena je:
– Još uvijek sporim povratkom episkopa i svećenika, jer nisu otklonjene mnoge prepreke, kako administrativne, tako i osnovni materijalni uslovi za njihov povratak u njihove eparhije, odnosno parohije.
– Nastavku iseljenja iz istočne Slavonije, koje je dakako prouzrokovano ekonomskim, ali i u zadnje vrijeme sigurnosnim razlozima. S ovim ne umanjujemo napore koje čini Hrvatsko društvo u razrješenju nagomilanih problema, ali bi ovaj trend mogao baciti mrlju na postignute rezultate;
– Unatoč dobrim programima povratka donesenim od hrvatske Vlade, njegova usporena provedba sa puno “osmišljenih birokratskih zamki”, čini taj proces psihološki dosta teškim;

U Zagrebu, 16. ožujka 1999.