Draga braćo i sestre u Gospodinu!

1. U gradu Troadi, u Maloj Aziji, apostol Pavao je za svog drugog putovanja imao noću viđenje: “Makedonac neki stajaše i zaklinjaše ga: #!Prijeđi u Makedoniju i pomozi nam!” (Dj 16,9). Pavao je to viđenje protumačio kao poziv Božji da se odmah uputi u Europu da tamo naviješta Radosnu vijest Gospodnju: “Nakon viđenja nastojasmo odmah otputovati u Makedoniju, uvjereni da nas Bog zove navješćivati im Evanđelje” (Dj 16,1O). Ta je činjenica važan događaj u povijesti Europe: sam je Duh pokazao Evanđelju put prema Europi.

2. Iz tijeka povijesti poznato nam je kakvom je neumornom zauzetošću Pavao, zajedno sa svojim suradnicima, odgovorio na poziv Božji. Osnivanjem prve zajednice postavio je temelje na kojima je svaka slijedeća misija mogla djelovati. Zauzeti se za evangelizaciju ni tada nije bio lagan pothvat. To je već apostol Pavao morao iskusiti u doba naviještanja Evanđelja u Ateni, u Korintu i u Rimu. Na sličan način iskusili su to oni koji su u nasljednim stoljećima donosili Evanđelje novim narodima: sveti Patricije, sveti Bonifacije, sveti Kilijan, sveti Vilibrand, sveti Emeran, sveta braća Ćiril i Metod. U našem su stoljeću isto iskusili oni evangelički, katolički i pravoslavni kršćani koji su, pred totalitarnim diktaturama, hrabro i neustrašivo svjedočili evanđeosku istinu: Edith Stein, Alfred Delp, Bernhard Lichtenberg, Karl Leisner i Berhard Letterhaus, Dietrich Bonhoeffer i Helmut Graf Moltka.
3. “Prijeđi ovamo i pomozi nam!” Taj poziv na svjedočenje evanđeoske istine danas je upućen nama. Mnogo ovisi o činjenici da se Evanđelje naviješta i živi vjerodostojno. Od mog posljednjeg posjeta Njemačkoj 1987. g. politička se slika Europe gotovo nezamislivo promijenila. Zid je pao; nakon 40 godina komunističke diktature, ljudi koji se nalaze s druge strane željezne zavjese primili su dar dragocjene slobode. Sada svi zajedno moramo oblikovati tu slobodu. Javljaju se nove mogućnosti i novi zadaci kako na Istoku tako i na Zapadu.
Na Istoku su bezbožni režimi ostavili u srcima mnogih, a osobito mladih, duhovne pustinje, dok se na Zapadu utvrđuje opasnost pretjerane usmjerenosti prema potrošačkom mentalitetu, koji prijeti gušenjem duhovnih vrijednosti društva. Nova evangelizacija je stoga zapovijed trenutka. Nije riječ o “obnovi” već prošlog razdoblja. Treba se radije odvažiti na nove korake. Zajedno moramo europskim narodima iznova navijestiti radosnu i oslobađajuću poruku Evanđelja. Također moramo istodobno otkriti kršćanske korijene Europe, da stvorimo civilizaciju u kojoj vrijednosti prave čovječnosti, koje prenosi kršćanska vjera, zauzmu vrst položaj.

4. Srdačno pozdravljam sve sudionike u Danu Crkve u Eislebenu, u čijoj su pripravi surađivali i katolički i evangelički kršćani. Oni su se sjedinili u povodu 450. obljetnice smrti Martina Luthera. Neka bi njihovo zajedničko razmišljanje pridonijelo međusobnom zbližavanju!

“Prijeđi ovamo i pomozi nam!” Danas ne smijemo oklijevati sučeliti se sa žurnom obvezom nove evangelizacije. Njezina je središnja poruka: “Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3,16). U Isusu Kristu mi imamo dioništvo u njegovoj pobjedi nad grijehom i nad smrću; u Isusu Kristu obećani su nam uskrsnuće i život vječni. Ta svijest o grijehu i smrti, o uskrsnuću i životu vječnom relativizira sile i mogućnike ovoga svijeta i daje nam snagu surađivati i oblikovati Europu u svijetu koji sve više postaje samo jedan, kako bi moralne snage koje proizlaze iz vjere mogle u njoj nanovo postati djelotvorne.

5. Zadaća evangelizacije odnosi se podjednako na sve kršćane: bili oni katolici, pravoslavni ili protestanti. Moramo složno unositi u svijet svjedočanstvo Isusa Krista, Sina Boga živoga, koji je uskrsnuo od mrtvih i koji je otkrio svim ljudima lice jedinoga Boga. Svi su kršćani pozvani razvijati to poslanje prema svome pozivu. Zadaća evangelizacije obuhvaća napredovanje jednih prema drugima i zajedničko napredovanje kršćana, koje treba proizlaziti iznutra; evangelizacija i jedinstvo, evangelizacija i ekumenizam su međusobno nedjeljivo povezani. Kao što sam istaknuo u enciklici o ekumenskom nastojanju Da svi budu jedno: “Očito je, stoga, da je podjela kršćana u suprotnosti s Istinom koju imaju poslanje širiti, te podjela stoga teško ranjava njihovo svjedočanstvo” (br. 98). Zbog toga, navodeći riječi mog prethodnika pape Pavla VI. “sudbina evangelizacije nedvojbeno je povezana sa svjedočanstvom jedinstva koje Crkva daje” (Evangelii nuntiandi, 77). Pošto mi je pitanje evangelizacije na srcu, kao rimski biskup smatram nadvladavanje podjele kršćanstva “jednom od pastoralnih prioriteta”. “Kako je uistinu moguće naviještati Evanđelje pomirenja a da se istodobno ne zalaže za pomirenje među kršćanima?” (Da svi budu jedno, 98).

6. Naša današnja zadaća zajedničkog svjedočenja ne može ne baviti se Martinom Lutherom. Danas, 450 godina nakon njegove smrti, vrijeme koje je proteklo dopušta bolje shvatiti osobu i djelo njemačkog reformatora i biti s njime pravedniji. Nisu bila samo istraživanja revnih evangelika i katolika koja su pridonijela stvaranju potpunije i drugačije slike osobnosti Martina Luthera. Također i dijalog između luterana i katolika dao je važan doprinos nadvladavanju starih polemika i približavanju zajedničkom gledanju.
Lutherova misao bila je označena jakim isticanjem pojedinca što je slabilo svijest o zahtjevu zajednice. Zahtjev crkvene reforme po Lutheru, u svojoj izvornoj namjeri, bio je poziv na pokoru i obnovu koji moraju započeti u životu svakoga pojedinca. Mnogi su razlozi koji su od samoga početka doveli do ovog rascjepa. Među njima je i nerazumijevanje sa strane Katoličke Crkve, zbog čega se već potresnim riječima bio ražalostio papa Hadrijan VI, uplitanje političkih i ekonomskih interesa, kao i sam Lutherov žar koji ga je odvukao dalje od njegovih prvotnih namjera, do korjenite kritike Katoličke Crkve, njezina ustrojstva i njezina nauka. Svi smo krivi. Zbog toga smo svi potaknuti na pokoru i sve nas Gospodin treba uvijek iznova pročišćavati.

7. “Prijeđi ovamo i pomozi nam!” Danas je važnije nego ikada da svi kršćani donesu u duhovni život Europe svoje darove i posebne karizme, tako da bi svatko mogao učiti iz bogatstva drugoga. Protestantsko je kršćanstvo obogatilo cijelo kršćanstvo svojim religioznim pjesmama, svojom veličanstvenom religioznom glazbom i svojim trajnim teološkim razmišljanjima. Božanska liturgija, monaštvo i mistična pobožnost pravoslavlja, kao i njegova postojana misao hranjena Ocima, blago su koje koristi svima nama. Katolika Crkva posjeduje, zahvaljujući množini redovničkih redova koji vrše misionarsku i socijalnu djelatnost, euharistijskoj pobožnosti, ljubavi prema Mariji koju dijeli s pravoslavljem, snazi svog Učiteljstva, a osobito u glasu papa koje se čuje u cijelome svijetu, vlastite darove bez kojih se ne bi moglo misliti o kršćanskom svjedočenju u današnjem svijetu.
Ono što svi priznaju jest da se kršćane u novoj Europi čuje nadasve kad zajedno svjedoče evanđeosku istinu i odgovornost pred svijetom. Stoga je neophodno ojačati to zajedničko svjedočenje.

8. U Njemačkoj već postoji dobar običaj tijesne suradnje na moralno-društvenom polju među različitim vjeroispovijestima: počevši od zauzetosti za sučeljavanje s izazovima i zadaćama koje se odnose na zaštitu ljudskog života pa do pripremanja zajedničkih planova glede ekonomskih i društvenih odgovornosti.

Želimo zahvaliti Gospodinu što je danas moguće da protestanti, pravoslavni i katolici jednoglasno govore o mnogim središnjim pitanjima. To nije drugo doli plod dugogodišnje obveze preispitivanja, u ekumenskom dijalogu, postojeće doktrinarne razlike. Istaknuti njemački teolozi pružili su znatan doprinos tome djelu, kako na narodnoj tako na međunarodnoj razini. Nakon mojeg prvog posjeta Njemačkoj skupina stručnjaka zauzela se povijesno i sustavno sučeliti, u ekumenskom dijalogu, s doktrinarnim osudama iz 16. stoljeća. Upravo nedavno, u doba mog susreta s predsjednikom Vijeća evangeličkih Crkava (EKD), govorio sam najtemeljitije o rezultatima tog proučavanja zahvaljujući kojemu se mnoga nekadašnja razilaženja danas javljaju u novom svjetlu.
Zasuti su rovovi koje su prijašnji naraštaji smatrali nezajažljivima. Rezultati obrađeni u Njemačkoj, po svom značenju u zbližavanju između katolika i protestanata, idu iznad nacionalnih granica i ulijevaju nadu na pragu trećeg tisućljeća kršćanske povijesti.

9. Samo nas malo godina dijeli od 2000. To vrijeme predstavlja za sve kršćane izvanrednu mogućnost za naviještanje Evanđelja. Istodobno “približavanje kraja drugog tisućljeća sve nas potiče na ispit savjesti i primjerene ekumenske inicijative, tako da se za Veliki jubilej možemo predstaviti, ako ne potpuno ujedinjeni, barem puno bliže nadilaženju podjela drugog tisućljeća” (Nadolaskom trećeg tisućljeća, 34). Skorašnji prijelaz u novo tisućljeće morao bi nas sve potaknuti na veće svjedočenje središnjih istina naše vjere “da svijet uzvjeruje” (Iv 17,21).

“Prijeđi ovamo i pomozi nam!” To je prošnja koju u ovom trenutku upravljam Gospodinu, jer sam svjestan da evangelizacija može uspjeti samo ako nam on pomogne. “Prijeđi ovamo i pomozi nam!” Ta prošnja zahtijeva, međutim, da svi mi ozbiljno shvatimo taj poziv i zaputimo se kao svjedoci Gospodinovi. U pitanju je budućnost svijeta. Neka jednodušna molitva svih kršćana (usp. Dj 1,14) bude takva da što prije dođe dan u kojem će Gospodin pred očima sviju, dovršiti dobro djelo koje započe u nama (usp. Fil 1,6). Amen!