UVODNA RIJEČ BISKUPA JOSIPA BOZANIĆA,
PREDSJEDNIKA VIJEĆA ZA LAIKE HBK

Vjernik mora postaviti pitanje o kvaliteti demokracije – “Upisati Božji zakon u zemaljski grad” – Za obnovu društvenoga morala, u službi pravde, zakonitosti i napretka države Hrvatske

Prošlo je nešto viče od dvije godine od Zbora hrvatskih vjernika laika što se je u organizaciji Vijeća za laike naše Biskupske konferencije održao u gradu Zagrebu od 16. do 18. listopada 1992. godine. Taj Zbor pružio je priliku da se predstavnici našega katoličkog laikata našu zajedno prvi put nakon drugoga svjetskog rata i da na organiziranom susretu razmišljaju o pozivu i poslanju laika u Crkvi i u svijetu.
Sada otvaramo Studijske dane što ih priređuje Vijeće za laike Hrvatske biskupske konferencije na temu: “Crkva, demokracija, opće dobro u Hrvatskoj”
Što ima Crkva reći o demokraciji i općem dobru? Riječ demokracija kod nas se danas često spominje. I same nedavne društveno političke promjene volimo nazivati demokratske promjene. Dakako da svi koji upotrebljavaju taj pojam, ne daju mu isti sadržaj. Zbog toga je važno sa stajališta vjernika postaviti pitanje o kvaliteti demokracije koja se danas kod nas ustrojava. Demokracija po Pastoralnoj konstituciji Drugoga vatikanskog sabora o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et Spes spada u autonomiju ovozemnih stvarnosti kao oblik pravilno zasnovanoga društvenog života. Ona je stvar ljudskih slobodnih udruživanja, slobodnog izbora, javnog djelovanja, kontrole vlasti… Ona je u prvom redu i odgovornost za opće dobro slobodnih ljudskih osoba. Demokracija sama po sebi ne proizvodi antropološke i etičke vrednote. Vrednote se demokratskim putem usvajaju i po državnim i društvenim institucijama unose u zajednicu. Stoga konkretan oblik demokracije podliježe ćudorednoj prosudbi.
Kako je poznato, Drugi vatikanski sabor naglašava sudjelovanje i suodgovornost cijelog naroda Božjega u misiji Crkve. Kristovi vjernici laici sudjeluju snagom sakramenta krštenja i potvrde na Kristovom općem svećeništvu. Oni su posebno pozvani da prožimaju vremeniti red kršćanskim duhom. Kristovi vjernici laici trebaju, kako kaže Gaudium et Spes (n. 43), upisati Božji zakon u zemaljski grad.
Ovo je u prvom redu skup Kristovih vjernika laika Crkve u Hrvata. Želimo svi mi ovdje okupljeni danas i sutra zajedno razmišljati, razgovarati, predlagati i planirati naču budućnost u svijetu, koji je za nas Hrvatska. To želimo činiti na načelima katoličkoga društvenog nauka.
Nakon prvog zamaha što su ga omogućile demokratske promjene, i ratnog iskušenja koji je slijedio te iskustva u početnim koracima demokracije, osjećamo kako su nam osobito danas potrebni oni koji će unijeti novo svjetlo u područje rada, školstva, zdravstva, kulture i znanosti, koji će etičkim vrednotama oplemenjivati i gospodarstvo i politiku.
Kristovi vjernici laici, vi ste pozvani da ovozemnim vrednotama dajete kršćansku dušu.
Željeli bismo da katolički društveni nauk bude kod nas viče efektivno produktivan.
Sada započinjemo Studijske dane. Nismo ih još nazvali socijalni tjedan, jer nam se je to učinilo preuzetnim za prvi put.
Međutim, vidimo važnost i osjećamo potrebu priređivanja socijalnih tjedana na nacionalnoj i na nižim razinama kako bi društveni nauk Crkve, a osobito socijalne enciklike zadnjih papa, postale što poznatije i korisno primjenjene u našem društvu.
Želim svima ugodan i koristan rad.

Ivan Pavao II. nedavno je govorio o potrebi obnove društvenog morala. Neka i ovi dani budu u službi pravde, zakonitosti i napretka naše države Hrvatske.

GOVOR NADBISKUPA KARDINALA FRANJE KUHARIĆA

Crkva je otajstvo – Svaki krštenik je otajstvo – Kraljevstvo je Božje uloženo u povijest – Opće dobro mora biti u službi osobe – Odnosi Crkve i države u pluralnom društvu – Čovjek ne smije druge sebi podlagati – Odgovornost građanina koji je vjernik u Saboru i na svakom radnom mjestu

Dragi oci Biskupi,
poštovani gospodine Ministre,
braćo svećenici,
sestre i braćo, gospođe i gospodo!

“Crkva, demokracija, opće dobro u Hrvatskoj!”
Zahvaljujem najprije svima onima koji su ovaj susret pripremali, koji su u nj uložili svoj rad i svoj dar. Zahvaljujem vodstvu ovog susreta koje će predsjedati radu, i sve vas, sa svih strana Hrvatske sabrane, srdačno pozdravljam.
Crkva! Da bismo zaista mogli razmišljati o odnosu Crkve, što se tiče društva, općeg dobra, demokracije, države, ipak je potrebno da produbimo i osvijestimo u sebi ono što je Crkva.
Pobudnica Christifideles laici, sažimljući koncilski nauk, predstavlja Crkvu kao otajstvo, zajedništvo i poslanje: ona “je otajstvo, jer su ljubav i život Oca, Sina i Duha Svetoga posvemašnje nezasluženi dar svima koji su rođeni iz vode i Duha (usp. Iv 3,5), pozvani živjeti samo Božje zajedništvo (communio) i očitovati ga u povijesti (poslanje, missio)” (Pastores dabo vobis, br. 12).
Svaki krštenik jest otajstvo, jer je krštenjem uzdignut u suživot s Ocem i Sinom i Duhom Svetim, jer je krštenjem ušao u novu egzistenciju novoga svijeta, Božjega svijeta, kraljevstva Božjega. Jer je tako milosno posvećen, božanskim životom obogaćen, uzdignut u otajstvo, možemo reći, novog odnosa sa samim Bogom, iz tog otajstva on je uložen u odnos prema čovjeku, prema svijetu, prema zemaljskim stvarnostima. Rođeni iz vode i duha, to znači od Boga rođeni, zaista u sebi nose kraljevstvo Božje (usp. Iv 1,13).
To kraljevstvo Božje je uloženo u svijet, u narode, uloženo je u povijest. Prema tome kršćanin, krštenik ima svoj posebni odnos prema svijetu, prema stvarnostima svijeta.
Crkva je zajedništvo po modelu zajedništva samoga Presvetoga Trojstva jer je Bog u sebi zajedništvo nedokučivo, neizrecivo u toj bujnosti unutarnjega Božjeg života, Božje samospoznaje i Božje ljubavi. Zato je Crkva zajedništvo u svojoj cjelini, hijerarhijski strukturirana da kao zajedništvo bude usađena u povijest i da bude usađena u narode, ali kao svrhunaravno zajedništvo. Crkvu ne možemo shvatiti niti tumačiti kategorijama pojmova zemaljskih društava, zemaljskih udruženja, niti nacionalnih zajednica, jer ona je svrhunaravnost. Isus kaže: vi niste od ovoga svijeta (usp. Iv 15,19). “Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite…” (Iv 15,16…). Isus nas šalje u ovaj svijet. Crkva je prisutna u ovom svijetu svojom naravi, svojim zajedničtvom i svojim poslanjem. Iz tog zajedništva Crkve slijedi poslanje.
Isus reče: “… Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas” (Iv 20,21). Mi smo kao Crkva, kao zajedništvo, u svojoj cjelini poslani. Stoga je svatko od nas poslan, ne samo mi biskupi, ne samo svećenici. Svaki vjernik je dionik otajstva Crkve, dionik zajedništva Crkve i dionik poslanja Crkve. On sebe, svoj misterij, svoj život, svoj božanski život s Bogom unosi, donosi, ugrađuje i utkiva u život zajednice ovoga svijeta: u narod, u državu, u svaku zajednicu. On to čini svojom biti, onim što on jest.
Stoga i ovaj skup želi razmatrati taj svoj odnos: što je Crkva u odnosu prema demokraciji; kako ona zamišlja opće dobro i što ona može činiti i kako djelovati da služi općem dobru. U opće dobro je nužno uključena ljudska osoba, jer opće dobro mora biti u službi ljudske osobe. Opće dobro mora biti u službi one najosnovnije, najtemeljitije zajednice osoba, a to je obitelj. Opće dobro mora biti u službi šire zajednice, u službi cijelog naroda i u službi države. Dakle, opće dobro je posebni odnos prema dobru i pojedinca i obitelji i cijele zajednice koju okuplja u zajedništvo države.
Crkva na svoj način, Crkva svojim poslanjem služi općem dobru braneći dostojanstvo ljudske osobe. Zato kaže 2. vatikanski sabor koji je završio prije 30 godina:
“Veoma je važno, osobito u pluralnom društvu, da se ima ispravan pojam o odnosima između političke zajednice i Crkve, te da se jasno razlikuje ono što vjernici – bilo pojedinačno, bilo udruženi – rade u svoje ime kao građani vođeni svojom kršćanskom savješću, od onoga što oni rade u ime Crkve skupa sa svojim duhovnim pastirima.
Crkva, koja se zbog svoje službe i nadležnosti, nikako ne podudara s političkom zajednicom, niti se veže uz bilo koji politički sustav, znak je ujedno i čuvar transcendentnosti ljudske osobe” (GS 76).
Prema tome, ona je iz svog otajstva svojim zajedničtvom i svojim poslanjem upućena da bude čuvar transcendentnosti ljudske osobe. Osoba je temelj, osoba je u središtu pažnje, u središtu služenja, u središtu svih čovjekovih djelatnosti da bude u prilog te čovjekove transcendencije. Zato Sabor kaže:
“Vjerna Evanđelju i vršeći svoju misiju u svijetu, Crkva, kojoj je zadatak da promiče i uzdiže što je god istinito, dobro i lijepo u ljudskoj zajednici, učvršćuje mir mešu ljudima na slavu Božju” (GS 76).
Ta transcendentnost ljudske osobe je za Crkvu bitna. Nesporazumi između Crkve i svijeta, između Crkve i civilizacije, i ove naše suvremene civilizacije, jest u poimanju čovjeka. Što je čovjek za svijet, što je čovjek za ovu civilizaciju, što je čovjek u tom društvu, što je čovjek za politiku, za gospodarstvo, za kulturu, za umjetnost, što je čovjek?
Što je čovjek za Crkvu? Čovjek je za Crkvu slika Božja. Čovjek je za Crkvu uzvišeno biće koje je od Boga stvoreno na sliku i priliku Božju, i njegov je život apsolutno položen pod zaštitu samoga Boga. Čovjek je biće apsolutne budućnosti jer je njegovo odrješenje vječnost.
Zato kaže Sabor: “Čovjek nije ograničen samo na ovozemaljski red, nego živeći u ljudskoj povijesti u cijelosti posjeduje svoj vječni poziv. Crkva pak, utemeljena u Otkupiteljevoj ljubavi, doprinosi da se unutar svake države i među svim narodima proširi pravda i ljubav…” (GS 76).
To je također opće dobro: živjeti u pravdi, živjeti u ljubavi, biti siguran u svojim pravima, biti vjeran u svojim dužnostima, biti odgovoran za ono što govorim, što radim, kako djelujem. Bilo na kojem položaju službe, svuda sam služitelj općeg dobra jer čovjek je etičko biće. Zato je odgovoran i u svojim mislima i u svojim postupcima i u svojim riječima i u čitavom svom djelovanju. On se ne može izuzeti normama dobra ili zla. On ne može bez odgovornosti raditi što hoće. On ne može sebe staviti u središte da druge sebi podloži, pokori i izrabi. On mora biti raspoložen da se daje, da se dariva u službi drugoga.
To su načela koja Crkva crpi iz Božje riječi, projicira ih u biće, egzistenciju i smisao samog čovjeka i onda govori u ime Božje čovjeku da čovjek prihvati Božji plan sa sobom, usvoji Božju misao o sebi i da bude potaknut na apsolutno poštovanje: poštovanje ljudske osobe, poštivanje života, poštivanje tih vječnih vrijednosti koje su utkane u čovjekovu narav, u njegovu najintimniju nutrinu gdje čovjek ipak priznaje: ovo je dobro i ovo je bilo dobro, a ovo je zlo i to ne smijem učiniti. Čovjek ima u dubini svoje savjesti jedan poticaj da odgovorno živi i da odgovorno služi.
Vjernik kao vjernik, bio on u Saboru, bio on ministar, bio on u laboratoriju, bio on na katedri, u tvornici, na njivi, on je otajstvo prisutnosti kraljevstva Božjega i kao takav djeluje, kao takav služi, kao takav se zauzima za ono što je pravedno, dobro, uistinu u interesu dobra i bori se za dostojanstvo ljudske osobe, jer vjeruje onome koji je za čovjeka Čovjekom postao i koji je za čovjeka na križu umro i koji je za čovjeka uskrsnuo.
Tako je Crkva kao otajstvo Kristovo, možemo reći, sakrament unešen u povijest, u svijet, u život, u narod da ozdravljuje iznutra sve odluke da zaista zajednica bude skladna, složna i da čovjek može živjeti u njoj svoje vremenito dostojanstvo na putu u apsolutnu budućnost života vječnoga i uskrsnuća.
U tom smislu vama vjernicima, vama koji ste samim svojim krštenjem otajstvo Crkve i otajstvo zajedništva i otajstvo poslanja upućujem tu riječ. Neka bude ovaj skup i njegov rad i njegova razmišljanja blagoslovljen za opće dobro! Hvala.

Franjo kard. Kuharić