Još od srednjega vijeka, grbovi su ušli u opću upotrebu kod ratnika i plemstva, te se razvio dobro razrađeni jezik koji uređuje i opisuje civilnu heraldiku (znanost o grbovima). Istodobno se i kod svećenstva razvila crkvena heraldika. Ona prati pravila civilne heraldike s obzirom na kompoziciju i oblik štita, no uokolo stavlja simbole i oznake crkvenoga i vjerskoga karaktera, prema stupnjevima svetoga reda, jurisdikcije i dostojanstva. Gotovo osam stoljeća stara tradicija predviđa da i pape imaju svoj osobni grb, uz simbole vlastite Apostolskoj stolici. Posebice se za renesanse i kroz kasnija stoljeća ustalio običaj ukrašavanja svih važnijih građevina grbom aktualnoga Vrhovnoga svećenika koji ih je gradio. Papinski se grbovi doista mogu naći na arhitektonskim djelima, na knjigama, na ukazima i dokumentima različitoga karaktera.

Često su pape preuzimali štit grba koji je pripadao njihovoj vlastitoj obitelji, ako ga je imala, ili su pak sastavljali grb koristeći znakovlje koje je ukazivalo na njihove životne ideale ili podsjećalo na njihova prošla iskustva ili na elemente povezane s vlastitim programom pontifikata. Ponekad su donekle izmijenili štit što su ga imali kao biskupi. I kardinal Joseph Ratzinger, nakon što je izabran za papu i uzeo ime Benedikt XVI., izabrao je grb bogat simbolizmom i značenjima, kako bi u povijesti označio svoju osobnost i svoj pontifikat.

Grb se, kako je poznato, sastoji od štita, koji nosi neke značajne simbole, a ovaj je okružen elementima koji označuju dostojanstvo, stupanj, naslov, jurisdikciju, itd. Štit koji je preuzeo papa Benedikt XVI. ima vrlo jednostavan sastav: ima oblik “kaleža”, što je najčešće rabljeni oblik u crkvenoj heraldici (drugi oblik je “konjska glava”, kojega je primjerice imao Pavao VI.). Unutar štita, mijenjajući raspored elemenata svoga kardinalskoga štita, grb pape Benedikta XVI. je crven sa zlatnim “plaštem”. Glavno, crveno, polje nadsvođeno je dvama pokrajnjim poljima u gornjim kutovima štita u obliku “plašta” zlatne boje. “Plašt” je religijska oznaka, koja upućuje na ideale nadahnute monaškom duhovnošću, posebice onom benediktinskom. Razni redovi ili redovničke družbe imaju u svome grbu “plašt”, poput primjerice karmelićana i dominikanaca, premda su ga ovi posljednji imali samo u svome prvotnome znakovlju. Benedikt XIII., Pietro Francesco Orsini (1724-1730), iz Reda propovjednika, imao je u grbu “dominikanski plašt”, bijelo polje s crnim “plaštem”.

Štit pape Benedikta XVI. sadrži znakovlje što ga je on već bio uveo u svoj grb kao nadbiskup Muenchena i Freisinga, a onda i kao kardinal. Međutim, ono je sada drugačije raspoređeno. Glavno polje grba je ono središnje u crvenoj boji. U tom najplemenitijem dijelu štita nalazi se velika zlatna školjka, koja ima trostruku simboliku. Ponajprije ima teološko značenje: želi podsjetiti na legendu o sv. Augustinu koji je na plaži susreo dječaka koji je uz pomoć školjke pokušavao uliti svu vodu mora u jednu rupu u pijesku, pa ga je upitao što radi. Dječak mu je objasnio svoje uzaludne napore, a Augustin je shvatio da se tu radi o njegovu bezuspješnu naporu da obuhvati beskonačnost Boga ograničenim ljudskim umom. Ta legenda ima očito duhovno značenje: poziva na poznavanje Boga, premda u poniznosti neprikladnih ljudskih mogućnosti, zahvaćajući od neiscrpivosti teološkoga nauka. Školjka je, usto, stoljećima korištena kao znak hodočasnika: to je simbolika koju i Benedikt XVI. želi zadržati, nastavljajući tragovima Ivana Pavla II., velikoga hodočasnika u sve dijelove svijeta. Misnica što ju je nosio za svečane liturgije na početku svoga pontifikata, u nedjelju 24. travnja, imala je na vidljivu mjestu lik velike školjke. Ona je i znak prisutan u grbu drevnoga schottenskoga samostana kod Regensburga u Bavarskoj, uz koji je Joseph Ratzinger duhovno snažno vezan.

U dijelu štita koji se naziva “plašt”, nalaze se dva znaka koja su pristigla iz bavarske tradicije, što ih je Joseph Ratzinger, kad je 1977. postao nadbiskupom Muenchena i Freisinga, uveo u svoj nadbiskupski grb. U desnom kutu grba (slijeva onoga koji je okrenut prema grbu) nalazi se glava crnca u smeđoj boji, s crvenim usnama, krunom i ogrlicom. To je stari simbol freisinške biskupije, osnovane u VIII. st., a nadbiskupije Muenchena i Freisinga od 1818., nakon konkordata između pape Pija VII. i kralja Maksimilijana Josipa Bavarskoga. Crnčeva glava nije rijetka u europskoj heraldici, te se i danas javlja na mnogim grbovima Sardinije i Korzike, kao i na oznakama plemstva. I na grbu pape Pija VII., Barnabe Gregoria Chiaramontija (1800-1823), bile su tri crnčeve glave. No, dok u talijanskoj heraldici crnac oko glave nosi bijelu traku, koja ga označava kao oslobođenoga roba, te nije okrunjen, u germanskoj heraldici on je okrunjen. U bavarskoj tradiciji vrlo se često pojavljuje crnčeva glava, a naziva se “caput ethiopicum” ili “freisinški crnac”.

U lijevom kutu “plašta” pojavljuje se smeđi medvjed koji na leđima nosi teret. Stara predaja pripovijeda kako je prvoga biskupa Freisinga sv. Korbinijana (rođen oko 680. u Chartresu u Francuskoj, umro 8. rujna 730.), dok je jahao prema Rimu, u šumi napao medvjed, koji mu je raskomadao konja. Korbinijan je međutim uspio ne samo ukrotiti medvjeda, nego na njega staviti i svoju prtljagu, prisilivši ga da ga prati do Rima. Stoga je medvjed prikazan s teretom na leđima. Jednostavno tumačenje toga simbola želi, u medvjedu pripitomljenome milošću Božjom, vidjeti samoga biskupa Freisinga, a u teretu obično vidi težinu biskupstva koju je on nosio.

Štit papinskoga grba može se tako opisati prema heraldičkome jeziku na sljedeći način: “Crveni sa zlatnim plaštem, sa školjkom u središtu; desni plašt s crnčevom glavom u prirodnoj (smeđoj) boji, s crvenom krunom i ogrlicom; lijevi plašt, s medvjedom u hodu u prirodnoj (smeđoj) boji, s crvenim teretom, povezanim u crnoj boji”.

Štit u svojoj unutrašnjosti nosi znakovlje povezano s osobom koja ga nosi, s njezinim idealima, tradicijama, njezinim programima života i načelima koja je nadahnjuju i vode. Različite oznake stupnja, dostojanstva i jurisdikcije pojedinca nalaze se, pak, oko štita. Od starine je tradicija da Vrhovni svećenik na svome grbu, oko štita, ima dva ukrižena ključa (u obliku križa sv. Andrije), jedan zlatni i jedan srebrni: različiti autori tumače ih kao oznake duhovne i vremenite vlasti. Oni se nalaze iza štita, ili ispod njega, ali uvijek dobro uočljivi. Matejevo evanđelje govori da je Krist rekao Petru: “Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima” (Mt 16,19). Ključevi su, dakle, tipičan simbol vlasti što ju je Krist dao sv. Petru i njegovim nasljednicima. Stoga se oni opravdano nalaze na svakom papinskom grbu.

U civilnoj heraldici uvijek se iznad štita nalazi neko pokrivalo, obično kruna. I u crkvenoj se heraldici obično pojavljuje neko pokrivalo, naravno crkvenoga tipa. U slučaju Vrhovnoga svećenika od najstarijih se vremena tu pojavljuje “tijara”. U početku je to bilo pokrivalo zatvoreno na vrhu. 1130. godine dodana mu je jedna kruna, oznaka prevlasti Crkve nad državama. Bonifacije VIII. 1301. godine dodaje drugu krunu, u vrijeme sukoba s francuskim kraljem Filipom Lijepim, kako bi označio svoju duhovnu vlast nad onom svjetovnom. Benedikt XII. 1342. dodaje treću krunu kako bi označio moralnu vlast pape nad svim državnim vladarima, te potvrdio posjed Avignona.
S vremenom, izgubivši svoje svjetovno značenje, srebrna tijara s tri zlatne krune počela je označavati tri vlasti Vrhovnoga svećenika: svetoga reda, jurisdikcije i učiteljstva. Kroz posljednja stoljeća pape su koristili tijaru u svečanim pontifikalnim slavljima, a osobito na dan “krunidbe”, na početku pontifikata. Pavao V. koristio je u te svrhe dragocjenu tijaru koju mu je darovala Milanska nadbiskupija, kao što je to učinila i Piju XI., no potom ju je namijenio u dobrotvorne svrhe, te počeo koristiti običnu “mitru”, premda ponekad obloženu ukrasima i dragim kamenjem. No, ostavio je tijaru, zajedno s ključevima, kao znak Apostolske stolice.

Danas se svečanost kojom Vrhovni svećenik započinje svoj pontifikat više ne zove “krunidba”, kao što se zvala u prošlosti. Puna papina jurisdikcija, zapravo, započinje od trenutka njegova prihvaćanja izbora u konklavi, a ne pri krunidbi, kako je to slučaj sa svjetovnim vladarima. Stoga se ova proslava naziva jednostavno svečani početak njegove petrovske službe, kako je to i bilo u slučaju Benedikta XVI., protekloga 24. travnja.

Sveti Otac Benedikt XVI. odlučio je ne staviti tijaru u svoj službeni grb, nego staviti jednostavnu mitru, koja stoga nije nadsvođena kuglom ili križem kako je to bio slučaj s tijarom. Papinska mitra oslikana na njegovu grbu, podsjećajući na značenje tijare, srebrne je boje i nosi tri zlatne trake (za tri spomenute vlasti reda, jurisdikcije i učiteljstva), međusobno povezane u središtu kako bi označile svoje sjedinjenje u istoj osobi.

Sasvim novi simbol u grbu pape Benedikta XVI. jest prisutnost “palija”. Nije bilo u tradiciji Vrhovnih svećenika, bar ne u skorije doba, da u svom grbu imaju palij. Ipak, palij je tipična liturgijska oznaka Vrhovnoga svećenika, te se vrlo često pojavljuje na drevnim prikazima papa. On označava službu pastira stada koje mu je Krist povjerio. U prvim stoljećima pape su koristili pravu janjeću kožu položenu na ramena. Potom se počelo rabiti bijelu vrpcu istkanu od čiste vune janjadi othranjene u tu svrhu. Na vrpci se nalazilo nekoliko križeva, koji su u početku bili crni ili ponekad crveni. Već u IV. st. palij je bio liturgijska oznaka vlastita papi. Dodjela palija nadbiskupima metropolitima započela je od VI. st. Njihova obveza da traže palij nakon imenovanja potvrđena je od IX. st. U poznatoj seriji medaljona koja u bazilici Sv. Pavla donosi likove svih papa kroz povijest (premda su oni najstariji idealizirani) mnogi su Vrhovni svećenici prikazani s palijem, posebice svi između V. i XIV. st. Palij je, dakle, oznaka ne samo papinske jurisdikcije, nego i izričiti i bratski znak podjele te jurisdikcije s nadbiskupima metropolitima, a po njima i s njihovim biskupima sufraganima. On je, dakle, vidljivi znak kolegijalnosti i subsidijarnosti. I različiti istočni patrijarsi koriste nešto vrlo slično paliju, drevni omoforion.

U općoj heraldici, kako svjetovnoj, tako i crkvenoj (osobito u nižim stupnjevima) običaj je da se ispod štita stavi traka ili ploča koja bi nosila neko geslo. Ono u samo jednoj riječi ili nekoliko riječi donosi određeni ideal, program života. Kardinal Joseph Ratzinger imao je u svom nadbiskupskom i kardinalskom grbu geslo: “Cooperatores Veritatis” (Suradnici Istine). To i nadalje ostaje njegovim nadahnućem i osobnim programom, no ne pojavljuje se na papinskom grbu, prema uobičajenoj tradiciji grbova Vrhovnih svećenika posljednjih stoljeća. Svi se spominjemo kako je Ivan Pavao II. često navodio geslo “Totus Tuus”, premda se ono nije pojavljivalo na papinskom grbu. Nedostatak gesla na papinu grbu ne znači nedostatak programa, nego označava otvorenost za sve ideale koji proizlaze iz vjere, nade i ljubavi. (Nadbiskup Andrea Cordero Lanza di Montezemolo, objavljeno na www.vatican.va) (ika-servis)