U novom broju mjesečnika Porečko-pulske biskupije “Ladonja” dr. Josip Grbac se u tekstu s naslovom “Pitanje granice ili dvije lignje?” osvrće na višegodišnji problem morske granice u Savudrijskom ili kako se običava sa slovenske strane reći Piranskom zaljevu, a koji se osobito tiče Istrana.

Postavljajući se u položaj promatrača, člankopisac se pita kako to da komisija za granice koja je sa Slovencima pregovarala “nije imala nikakvih rezultata”. Još mu je manje jasno kako i na koji način je postignut dogovor sa Slovencima oko granice na moru, koja sasvim drukčije izgleda od one koja je postojala za vrijeme Jugoslavije, dok su se oko granica na kopnu uglavnom poštivale bivše republičke granice. Nije mu pogotovo jasno radi li se tu o definiranju državne granice na moru, ili se tu samo ribari “svađaju oko dvije lignje”, kako je to nedavno izjavio visoki Vladin dužnosnik. Ističući kako su tamošnji ljudi ogorčeni zbog svih tih nejasnoća, Grbac tvrdi kako je pitanje definiranja državne granice daleko ozbiljnije nego pitanje davanja raznih koncesija za ribolov ili dogovora oko izlova ribe izvan državnoga teritorijalnog mora. “Drugim riječima, granica bi trebala ostati tamo gdje je uvijek i bila, i to valja zapisati i ozakoniti”, tvrdi Grbac. Po njegovu mišljenju, kad se prišlo razgovoru o toj problematici s hrvatske je strane bilo “dosta naivnosti”.
“Naime, sasvim je drukčije da li mi nekome poklanjamo dio mora, kao da to nikada nije bilo naše, ili mu dobrohotno dozvoljavamo da u našemu moru lovi ribu ili brodovima tuda prolazi. Barem se nama u Istri i u Hrvatskoj ne može prigovarati da smo u tom davanju raznoraznih dozvola bili cjepidlake, iako je povijest dokazala da smo prečesto bili preširokogrudni. Čini se da smo u istu zamku i sada upali. Ono što smo bili spremni dati ili dozvoliti zbog naše širokogrudnosti i osjećaja miroljubivosti, to sada naši susjedi interpretiraju kao svoje pravo. I s naše strane, barem od strane vodećih političara, nitko da tu čudnu tezu ospori”.

Dotičući se problema Joška Jorasa, Grbac zamjera Komisiji “Iustitia et pax” Slovenske biskupske konferencije “koja do dana današnjega nije smatrala shodnim oglasiti se zbog duga koji Ljubljanska banka već godinama ne želi platiti zakonitim vlasnicima, koja nije reagirala zbog pitanja Svete Gere, nuklearke Krško, itd. Umjesto da nam odaju priznanje zbog tolike strpljivosti koju smo iskazali, oni nam prigovaraju zbog povrede ljudskih prava”, kaže Grbac i iznosi tvrdnju kako i slovenski biskupi pušu u isti rog s političarima. On kaže kako Crkvi u Istri nije svejedno kako će se riješiti spor u Savudrijskoj vali, budući da pitanje granice “nije samo stvar političkog nadmudrivanja. Ono, kako nas povijest uči, zahvaća u ljudske sudbine”, a olako ophođenje s granicom “u ljudima izaziva osjećaj povrijeđenog ponosa, izaziva apatiju i osjećaj nemoći. Ono itekako postaje i etičko pitanje. Na kraju krajeva, Crkva je na ovim prostorima duže od bilo koje druge institucije. Ona je velikim dijelom i zaslužna što su nakon rata ispravljene nepravde te su granice na hrvatskom zapadu jasno definirane. Da su pokojni mons. Milanović i mnogi drugi tada razmišljali o granici kao o pitanju koje odlučuje samo o tome čije će biti dvije lignje ili dvije smokve, kao što to čine neki današnji političari, mi danas vjerojatno na ovim prostorima ne bismo imali niti jedne vlastite lignje ni smokve. Jer ih ne bismo imali gdje loviti ili zasaditi. Morali bismo ih kupovati od naših susjeda ili nekih gospodara. To mi moramo znati i dati na znanje kada razgovaramo s našim susjedima, kako političarima tako ljudima iz slovenske Crkve”.
Zaključujući svoj napis tajnik hrvatske Komisije “Iustitia et pax” ističe kako bi očekivao više dobronamjernosti i “igranja otvorenim kartama”, “a s obzirom da se radi o prostorima na kojima smo se rodili i odrasli, dozvolite da se ne složimo s pričom o dvije lignje oko kojih se navodno svađamo kao obijesna i nerazumna djeca”. (ika-tš)