Poznati zagrebački liturgičar dr. Vladimir Zagorac uredio je, dijelom nanovo preveo i prema smislu ispravio himne Časoslova rimskog obreda. Himni su jedan od najstarijih kršćanskih molitvenih oblika koji uglavnom u stihu i pjevno izražavaju hvalu i zahvalu, a katkad i prošnju, Bogu. Himnička je predaja starija od kršćanstva, a ono ju je prihvatilo i dalje razvijalo kao molitveni oblik. U dugoj su se kršćanskoj povijesti osobito istakli ranokršćanski autori himana poput sv. Efrema, sv. Grgura Nazijanskog, sv. Hilarija i posebice sv. Ambrozija, ali i oni srednjovjekovni poput Prudentiusa, Seduliusa, Ennodiusa i Venancija Fortunata. Širenju himana na Zapadu osobito su pridonijeli redovi, posebice benediktinci i sam sv. Benedikt. Isprva Rimska Crkva nije prihvaćala himne no i to se primijenilo od 13. st. nadalje.
U uvodu Zagorac donosi pregled nastanka himana u kršćanskoj liturgiji, osvrće se na obnovu himnarija poslije Drugoga vatikanskog sabora koja, među ostalim, zahtijeva da se himni uspostave u prvotnom obliku, da se izbaci sve što podsjeća na mitologiju te da se uzmu i drugi himni iz bogate riznice himana. Himnarij kojega je prihvatila naša Biskupska konferencija, kako navodi urednik, ima ozbiljnih manjkavosti koje je on ovim priređivanjem želio ispraviti. Tako on donosi prijevode do sada neprevedenih himana i približava prijevode smislu latinskih originala. Knjigu je objavila Kršćanska sadašnjost. (ika-aš/kj)