Vatikan, Varšava, 9. 4. 1998. (IKA) – Prema pisanju austrijske katoličke agencije “Kathpress” od 8. travnja, apostolski nuncij u Poljskoj nadbiskup Jozef Kowalczyk proslijedio je obojici ukrajinskih katoličkih biskupa u Poljskoj, Ivanu Martyniaku i Teodoru Maykovicu naputak koji je dobio od državnog tajnika kardinala Sodana glede tamošnjih grkokatoličkih svećenika koji žive u zakonitim brakovima što su ih sklopili prije ređenja. Rimski naputak, navodno, zahtijeva da se ti svećenici udalje iz Poljske. Vijest je izazvala znatno uznemirenje u katoličkoj javnosti kako Poljske, tako i Ukrajine. Prema drevnom i nedavno od Pape svečano potvrđenom zakoniku za crkvene zajednice istočnih obreda, u njima je dopušteno svećeničko ređenje također oženjenih vjernika. Prema tom naputku državnog tajnika, ta bi odredba crkvenog zakonika bila na snazi samo u zemljama drevnog katolištva istočnih obreda, a ne u zemljama gdje su grkokatolici poslije doselili. Značilo bi da ne dolazi u pitanje djelovanje takvih svećenika u Ukrajini, Rumunjskoj, Madžarskoj, Slovačkoj, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Srbiji i Makedoniji. Naputak bi se, dakle, odnosio samo na Poljsku. No, već se čuju pitanja kako odrediti o kojemu je području riječ, jer su se državne granice između Poljske i Ukrajine u tijeku posljednjih stoljeća, uvelike mijenjale. Tako je i Lavov, današnji centar ukrajinskog grkokatolištva i sjedište grkokatoličkog kardinala Miroslava Lubačivskog, velikoga nadbiskupa, nekoć bio u granicama Poljske, dok su znatni dijelovi današnje Poljske bile u sastavu Ukrajine. Vikar kardinala Lubačivskoga biskup Ljubomir Husar izjavio je novinarima da je dotični naputak “sasvim neobičan”. Sve dosad nije bilo dovođeno u pitanje djelovanje zakonito oženjenih i zakonito zaređenih katoličkih svećenika istočnih obreda i u drugim državama. Promatrači ističu da bi provođenje takva naputka Svete Stolice vrlo neugodno djelovalo na ugled Katoličke Crkve pred pravoslavljem koje i inače tvrdi da su grkokatolici u sklopu Katoličke Crkve podvrgnuti više ili manje prisilnoj latinizaciji, odricanju od izvornih istočnih tradicija. Službeno se ništa ne spominje o pravim razlozima toga naputka. Na širokim prostorima katoličkog Zapada djeluju brojne pravoslavne biskupije, a nitko od onih koji se zauzimaju za jedinstvo kršćana ne spominje da bi u slučaju sjedinjenja došlo u pitanje djelovanje njihovih oženjenih svećenika. Spominje se i sasvim drugačija praksa Svete Stolice u neposrednoj blizini, u Češkoj. Ondje su u doba komunističke strahovlade dozvolom Svete Stolice zaređeni za rimokatoličke svećenike brojni oženjeni svećenici koji su preuzeli rizik djelovanja u tajnosti protivno ondašnjim češkim zakonima. Nakon oslobođenja od komunizma za te je svećenike u Češkoj ustanovljena posebna grkokatolička biskupija, odnosno egzerhat, kako bi se na njih moglo primijeniti istočno crkveno pravo te kako bi i dalje mogli svećenički djelovati. Sada se, pak, iz Poljske čuje da bi za potrebe tamošnjih grkokatolika, rimokatolički svećenici mogli od Rima dobiti ovlast da vrše bogoslužja i na istočnom obredu.