Hrvatska već petu godinu u nizu miroljubivim hodom daje podršku nerođenima. Ovu subotu se za zakonsku i svaku drugu zaštitu nerođenog djeteta, njegove majke, oca i cijele obitelji, hodalo u gradu na Dravi. Ove godine u Hodu život sudjeluje čak 15 gradova. Prvi put održat će se u gradovima Sinju i Opuzenu. Hod za život miroljubiva je inicijativa građana koja traži uvažavanje znanstvenih činjenica da život svakog od nas počinje začećem. Hoda se za zakonsku, ekonomsku, društvenu i svaku drugu zaštitu nerođenog djeteta, njegove majke, oca i cijele obitelji.

Koordinatorica Hoda za život u Osijeku Lidija Blagojević istaknula je kako su se na ovogodišnjem petom Hodu za život okupili jer je pravo na život – prvo od svih ljudskih prava. „Znamo da pobačaj nikad nije rješenje. Znanost je dokazala – život svakog od nas počeo je začećem. Fotografije nerođene djece govore tisuću riječi. Zato je sve većem broju ljudi po cijelom svijetu neprihvatljivo da zakoni njihovih država proglašavaju prihvatljivim usmrtiti nerođeno dijete. Ne postoji pravo na prekid života nedužnog ljudskog bića u majčinoj utrobi. Postoji pravo na život. Hod za život beskompromisno stoji na poziciji da je svaki ljudski život vrijednost sam po sebi. Svojim srcem želimo zaštiti to novo malo srce s otkucajima, zdravo i bolesno, ali i ono starije, bez snage i mogućnosti da iskaže svoju volju u tom stanju. Želimo zakonom osigurati i zaštiti taj otkucaj srca koji se javlja već 18. dan od začeća. Tražimo zakonski okvir koji se temelji na znanosti, a ne na ideologiji i kulturi smrti! I znanost i hrvatsko društvo daleko su odmakli od socijalističkog zakona o pobačaju starog 46 godina! Dajmo sami sebi priliku odlučiti na temelju činjenica jesu li veći heroji one majke i očevi koji daju priliku životu, izbore se za život bez obzira na okolnosti ili oni koji ga odluče sami prekinuti. Nema nerođenog djeteta koje nikome nije važno! Svako dijete željeno je od nekoga“, naglasila je Blagojević.

U Osijeku se moglo čuti svjedočanstvo Svjetlane Živković, majke koja je imala iskustvo pobačaja. „Pobačaj koji sam napravila, ne samo da je prekinuo život mog nerođenog djeteta, već je razorio moj život i život mog supruga te nanio ogromnu štetu mojoj drugoj djeci. Zbog teške situacije u kojoj sam se našla, odlučila sam pobaciti vlastito dijete. Fokusirala sam se na to da je pobačaj jedino rješenje i da će riješiti sve moje probleme. Jedini razlog zašto sam ja skupila hrabrost da ovo javno posvjedočim, jest taj da ostale majke, koje su najčešće iz straha, same i napuštene počinile pobačaj, također pozovem da svjedoče o tome kako im pobačaj nije donio mir, nego nemir. Nije im donio radost, nego tugu, nije im donio ispunjen život, nego prazninu. Ne želim da ijedna žena prolazi agoniju kroz koju sam prolazila godinama, uvlačeći u nju i sve one koje najviše volim. I danas ponavljam svima vama – ‘Ne zaustavljajmo otkucaje dječjih srdaca! Dajmo im ljubav… tako ćemo i sami iskusiti ljubav, a ne očaj!’ Budimo glas rođenih za život nerođenih!“, rekla je Živković.

Liječnik iz Slavonskog Broda dr. Martin Martinović istaknuo je važnost dostupnosti prave i istinite informacije. „Da bismo mogli izabrati život, moramo biti informirani i upućeni u istinu o životu. Kao liječnik i pedijatar, potvrđujem znanstvenu činjenicu kako život započinje trenutkom začeća! Dužan sam se brinuti za svu djecu i za onu djecu koja se još nisu rodila! Bez obzira jesu li ta nerođena djeca zdrava ili bolesna, dužan sam im ponuditi najbolje mogućnosti što ih medicina može pružiti. Dužan sam im ponuditi život, a na smrt! Ne smijemo šutjeti ako nas pitaju za nerođenu djecu! U svojoj obitelji, na ulici, na radnome mjestu, u javnosti. Ne smijemo šutjeti! Jer životi nerođenih ovise o tome koliko ćemo biti glasni, koliko ćemo se zauzeti za njih. Moj posao u bolnici je brinuti se za život i zdravlje djece koja se tek rode. Mnoga nerođena djeca, kada se posumnja da od nečega boluju, bivaju usmrćena prije rođenja! Prema tome, ona nemaju liječnika koji će učiniti sve da bi njih život bio što bolji, nemaju obitelj koja će ih prigrliti bez obzira na njihov problem, nemaju majku čije bi otkucaje srca slušali dok leže na njenim prsima, nemaju društvo koje će stati na njihovu stranu i zaštiti ih“, izjavio je dr. Martinović.

Jasmina Boras majka je dječaka Ante koji boluje od rijetke bolesti „staklenih kostiju“. U 31. tjednu trudnoće majci je rečeno za tu dijagnozu.

„Mi smo toliko vjerovali u njega, vjerovali u Božje čudo i nekako smo znali da će na kraju sve biti dobro. Imao je brojne prijelome. Nismo ga smjeli uzeti u ruke, nego smo ga prenosili na improviziranoj spužvi, ali najviše od svega smo ga voljeli i držali kao kap vode na dlanu. Ta velika ljubav, želja za životom i vjera dovele su nas do tolikog napretka, da je on s tri godine starosti krenuo na engleski jezik, s četiri godine u redovni vrtić s asistenticom te danas pohađa 1. razred osnovne škole i kako je sam Ante ukratko ispričao – uživa u životu.

On je smisao našeg života, nas kao roditelja, naše šire obitelji, prijatelja, zajednice u kojoj živimo… Vedar je, optimističan, hrabar… Svojim životom promijenio je naše živote na bolje, shvatili smo prave vrijednosti i naučili cijeniti svaki i najmanji trenutak sreće… Toliko toga nam se daje, a to često uzimamo zdravo za gotovo. Treba zastati i zahvaliti i za ono najosnovnije.

Ovom pričom ne želimo nikoga osuditi, jer nije lako prihvatiti izazove koje nam život donosi. Želimo ohrabriti one koji možda nekad pomisle da nešto neće moći, da uvijek ima nade. I kada sve procjene budu loše, ljubav i vjera mogu napraviti čudo. Ako spasimo i samo jedan život bebe i samo jednu dušu majke, postigli smo ono za što vjerujemo da smo tu. Kako Ante kaže – život je dar, prihvatimo taj dar!“, posvjedočila je Boras.