Banja Luka, (IKA) – Po završetku svečanoga euharistijskog slavlja u banjalučkoj katedrali Sv. Bonaventure u subotu, 2. travnja uslijedio je prigodni program uz proslavu Dana Klanjateljica Krvi Kristove. U uvodnom dijelu ukazano je na povijesne činjenice o dolasku prvih Klanjateljica na ove prostore u kontekstu onoga vremena. Potom su Klanjateljice iz raznih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u riječi i pjesmi podsjetile na početke same Družbe, te na nastojanja Marije De Mattias da svi upoznaju Božju ljubav koja se u punini objavila u Kristu Raspetom, u Kristu koji je dao svu svoju krv. U prikazu nisu zaboravljeni ni počeci Družbe na obali rijeke Vrbas. Dok se prisjećalo prvih sestara koje su stigle u Banja Luku 7. listopada 1879. na poziv trapista o. Franza Pfannera, na oltar je regionalna poglavarica Družbe Regije Zagreb s. Ana Marija Antolović u pratnji dviju sestara donijela tri upaljene svijeće. Zahvalila je sestrama koje su došle na ovo hodočašće, te pozvale svoje suradnike i prijatelje. Posebno pak je zahvalila vjernicima iz Banja Luke i okolnih župa na zajedništvu. „Želimo i dalje osluškivati vapaj Krvi i potrebe svojih bližnjih u današnjem svijetu. Zato vas molimo, da molite za nas, da i ovo naše današnje slavlje bude sjeme novih duhovnih zvanja, a naš život i nastojanje izraz i svjedočenje Božje milosrdne ljubavi prema ljudima našega vremena. Vjera u uskrslog Gospodina nas je danas ovdje okupila, zato poželimo jedni drugima radost koju samo On daje da ju onda možemo prenositi svima”, rekla je s. Antolović. Po završetku programa, hodočasnici su s domaćim vjernicima nastavili druženje u prostoru oko katedrale i u biskupskom dvoru, a mnogi su se vratili u katedralu na molitvu pred Presvetim i u spomen kapelu bl. Ivana Merza. U kraćoj izjavi za Informativnu katoličku agenciju s. Ana Marija Antolović ponovila je želju sestara da upravo ovdje, u mjestu svojih početaka djelovanja na ovim prostorima proslave svoj Dan. Podsjetila je, kako su sestre od samih početaka razvile veliku apostolsku aktivnost, posebice na području školstva koja se odvijala do kraja Drugog svjetskog rata. Spomenula je, i kako je početkom Drugog svjetskog rata broj članica narastao na oko 300.
No, po završetku rata kad su zabranjene sve vjerske škole, sestrama su oduzete sve zgrade, ali budući da su uz zgrade škola bili i naši samostani gdje su sestre stanovale, ostali smo i bez mnogih kuća. Tako je bilo teško razdoblje od desetak godina tijekom kojega sestre nisu primale ni nove članice, a mnoge sestre su morale otići, vratiti se u svoje obitelji, a one koje nisu imale bližu rodbinu otišle po župama, i nastavile apostolski raditi apostolski na način kako su mogle: držeći vjeronauk, vodeći liturgijsko pjevanje, rekla je s. Antolović, te dodala kako su u samostanima u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli sestre bavile ručnim radom, privatnim satovima glazbe i stranih jezika kako bi si zaradile za život. Nakon tog razdoblja, Družba se na ovim prostorima opet obnovila, a sestre su se ponovno počele baviti glavnom djelatnošću, tj. radom na poseban način na promicanju dostojanstva ljudske osobe, radom s djevojkama i ženama. Naglasila je, kako 90-tih godina dolazi novi progon za Katoličku Crkvu na ovim prostorima, isto tako i za sestre kojima su oduzeti neki samostani. Kad su im vraćeni samostani 2000., rodila se ideja da u Bosanskom Aleksandrovcu otvore zajednicu za odvikavanje od ovisnosti, koja i dan danas djeluje, a u Novoj Topoli sestre se bave proizvodnjom ljekovitog bilja. S. Ana Marija je naglasila, kako je i to jedna od tradicionalnih aktivnost naših sestara, jer su pored djelovanja u školstvu, uvijek bile otvorene za slušanje ljudi i liječile ih bilo duhovno, bilo tjelesno.
Govoreći pak o značenju dolaska u Banja Luku, s. Ana Marija je rekla: „Za nas je svaki povratak u Banja Luku vezan uz puno emocija. Sve mi sestre koje smo položile zavjete prije 1990., sve smo u ovim krajevima prošle našu redovničku formaciju i odavde krenule u naš redovnički, posvećeni život. To je kao kada odete iz obiteljske kuće, a onda se vraćate u roditeljsku kuću koja je sad izmijenjana. To sa sobom nosi jako puno emocija, pogotovo jer dolazimo u ove krajeve gdje više gotovo nema katolika, a znamo koliko je ovo bio živi kraj. Ali svejedno, u našem poslanju mi uvijek radimo za ljude, bez obzira kojoj vjeri ili naciji pripadaju, jer su svi otkupljeni Krvlju Kristovom. To je ono što nas Klanjateljice uvijek drži. Koliko god ovi progoni mogu biti teški, s druge strane su i milosni Božji zahvat u naš život, jer od nas traži da uvijek ponovno preispitujemo i vrednujemo svoj apostolat i pronalazimo nove načine kako odgovoriti na potrebe ljudi današnjeg vremena. Danas smo svi radosni jer smo ispunili ovu katedralu, koja rijetko vidi ovoliko mnoštvo ljudi. Željele smo da naši prijatelji, naši suradnici i oni koji s nama dijele duhovnost Krvi Kristove dođu na ovo hodočašće u Godini milosrđa. Nismo se nadale ovakvom odazivu. Ostale smo ugodno iznenađene”. U popodnevnom dijelu, hodočasnici su posjetili crkvu i župu Sv. Antuna Padovanskoga na Petričevcu, gdje su imali prilike upoznati se s dovršenjem crkve koja će na godišnjicu pohoda pape Ivana Pavla II., 22. lipnja biti posvećena. Također je to bila prigoda posjetiti i trapističku opatiju Marija Zvijezda, te se upoznati s bogatom tradicijom nekad najveće trapističke opatije, koja danas broji svega tri monaha.
Hodočasnici su posjetili i Bosanski Aleksandrovac, te se na tamošnjem groblju pomolili za preminule Klanjateljice, te Novu Topolu s „crvenom crkvom” koja je u potpunosti obnovljena zahvaljujući darovima Nijemaca koji su nekada živjeli na ovim prostorima.