Split, (IKA) – Crkveni mješoviti zbor sa Škrapa iz Splita hodočastio je od 27. do 30. travnja u Boku kotorsku ili zaljev hrvatskih svetaca, kako se ona često naziva zbog velikog broja hrvatskih velikana vjere koji su potekli iz nje – bl. Ozana Kotorska, bl. Gracija iz Mula, sv. Leopold Mandić.
Prigoda zbog koje se za hodočašće odabrao baš Kotor je navršavanje 80 godina od proglašenja blaženom Ozane Kotorske prve hrvatske blaženice i dominikanske trećoredice. Veliki mješoviti zbor župe Gospe Fatimske iz Splita ima oko 50 članova, a sastav zbora je raznolik. Zbor izvodi jednoglasne, višeglasne, koralne mise i skladbe na hrvatskom, latinskom i staroslavenskom jeziku domaćih i stranih autora. Osim župskih dužnosti zbor sudjeluje na svim većim slavljima na području Splitsko-makarske nadbiskupije, a imao je i posebnu čast pjevati na misi koju je na splitskom Žnjanu predvodio papa Ivan Pavao II.

Prvo mjesto koje su hodočasnici posjetili bilo je Herceg Novi i svetište sv. Leopolda Mandića u kojem se nalazi i njegova relikvija – dio ruke. Nakon razgledavanja Herceg Novog krenulo se prema Perastu koji se nalazi 12 kilometara zapadno od Kotora. U Perastu je hodočasnike dočekao župnik koji je zajedno s hodočasnicima krenuo na otočić Gospe od Škrpjela. Perast svoj uspon doživljava u 17. i 18. st. usporedo s jačanjem svoje mornarice, a u to vrijeme u Perastu nastaju i najljepše barokne palače čuvenih pomorskih kapetana.
U Perastu je osnovana i jedna od prvih pomorskih škola u Europi. Osim snažnom pomorskom tradicijom, Perast se može podičiti sa čak 18 crkava i kapela, a u povijesti je dao čak i nekoliko biskupa i nadbiskupa. Najveći spomenik vjere i ljubavi Peraštana je glasovita crkva Gospe od Škrpjela, koja se nalazi na otočiću nasuprot Perastu. To najvažnije Gospino svetište u Boki zasnovano je, prema narodnoj predaji, 22. VII. 1452. kada su na jednoj hridi ( tj. škripu – i otuda naziv Gospa od Škrpjela) braća Mortešići pronašla Gospinu sliku. Jedan od braće se teško razbolio i tada se sjetio pronađene slike, nad njom se pomolio i čudesno ozdravio. Glas o tome pronio se cijelim krajem pa su se uskoro žitelji u raznim potrebama dolazili pomoliti pred pronađenom Gospinom slikom.
Kako su doživjeli mnogobrojna uslišanja, nastala je i ideja da se na mjestu gdje je slika pronađena sagradi i svetište posvećeno Gospi. Već 1484. spominje se na tom mjestu mala kapelica, ali kako je ta hrid bila nedovoljno velika za izgradnju veće crkve, Peraštani su počeli s nasipavanjem otoka. Na tom mjestu more je bilo duboko 20 metara i trebalo im je oko 250 godina da sagrade i formiraju otok na kojem će moći sagraditi crkvu dostatne veličine. Današnja crkva sa zvonikom građena je 1630., a kapela s kupolom podignuta je 1722. I danas je običaj da se Peraštani svakog 22. srpnja barkama nakrcanim kamenjem upućuju do svetišta. Barke okite cvijećem i međusobno se povežu jedna za drugu te veslajući dolaze do otoka. Kad ga okruže čineći prsten, svaki iz svoje barke daruje kamen Gospi od Škrpjela. Unutrašnjost crkve je bogato ukrašena brojnim slikama i freskama najpoznatijeg hrvatskog baroknog slikara, rođenog Peraštanina, Tripa Kokolje.
Uz slike se nalaze i srebrne i zlatne zavjetne pločice koje su vjernici darovali Gospi nakon mnogih uslišanja njihovih molitvi. Najčešće su to izrazi zahvalnosti bokokotorskih mornara koji su se sretno vraćali kući s dalekih mora i plovidbi koje bi znale trajati i po nekoliko godina.

Nakon razgledavanja otočića krenulo se prema franjevačkom samostanu sv. Antuna, gdje su hodočasnici odsjeli. Sutradan, na nedjelju Dobrog pastira u kotorskoj katedrali Sv. Tripuna mješoviti zbor župe Gospe Fatimske pjevao je za vrijeme prijepodnevne mise. Zborom je ravnala dominikanka s. Pavla Negovec, a svirala je Ida Bilić, studentica posljednje godine glazbene akademije u Splitu. Poslije mise zbor je izveo pet prigodnih pjesma. Stolna kotorska crkva potječe iz XII. st. i oduševljava romaničkom arhitekturom i raskošno ukrašenom unutrašnjošću.

Nakon razgledavanja katedrale i riznice hodočasnici su se uputili prema crkvi Marije Colegate, sagrađene na temeljima najstarije katoličke crkve u Kotoru. U njoj je smješteno tijelo blažene Ozane Kotorske dominikanke trećoredice i prve hrvatske blaženice. Hodočasnici su pjesmom pozdravili kotorsku blaženicu. Nakon razgledavanja grada splitski hodočasnici su krenuli put Mua, starog i jedinog ribarskog naselje u srcu Boke, rodnom mjestu blaženog Gracija Kotorskog. Župna crkva sagrađena je 1864. i posvećena Pomoćnici kršćana. Prva je crkva na obali Jadrana koja je upravo njoj posvećena i to još u vrijeme kad je don Bosco, koji je pokrenuo pobožnost i kult štovanja Pomoćnice kršćana, tek skupljao novac za izgradnju njene bazilike u Torinu. U svetištu na pokrajnjem oltaru nasuprot Gospine ikone “izuzetne nježnosti”, štovanju je izloženo neraspadnuto tijelo bl. Gracija koji se rodio u Mulu 1438., a umro u Mlecima na glasu svetosti 1508. Njegovo tijelo je preneseno u Muo 1810. nakon pada Venecije.

Naselje poslije Mua zove se Prčanj s crkvom Rođenja Marijina (Bogorodičin hram). Glavni je oltar izrađen od skupocjenog raznobojnog mramora sa starinskom slikom Majke Božje naslikanoj na dasci. To je najveća, najljepša i najmlađa crkva Boke kotorske, čija je gradnja trajala 116 godina, izvana i iznutra građena u baroknom stilu od bijelog korčulanskog kamena. Do crkve se stiže prekrasnim prilaznim stubištem. I ova je crkva, kao i mnoge druge u Boki, primjer ustrajnog rada i požrtvovanja, naročito pomoraca koji su, u vrijeme dok je crkva građena, besplatno prevozili kamen iz Korčule u Prčanj. Kako je 29. travnja bila nedjelja duhovnih zvanja hodočasnici su prisustvovali i prigodnom koncertu koji je u večernjim satima u katedrali Sv. Tripuna održao zagrebački bogoslovni oktet pod umjetničkim vodstvom prof. Nevena Kraljića. U ponedjeljak 30. travnja krenulo se put Cetinja, stare crnogorske prijestolnice serpentinama preko Lovćena. Prva stanica bila je samostan sestara franjevki od Bezgrešnog začeća. Franjevke su 1946. došle iz Slovenije (gdje im je bio zabranjen rad) u Crnu Goru zalaganjem dr. Cvjetka Popovića. Mladi crnogorski liječnik koji se nalazio u Sloveniji na specijalizaciji želio je pomoći rodnom kraju i tražio je od Crkve u Sloveniji da odredi deset redovnica koje bi radile u sanatoriju za plućne bolesti na Cetinju. Danas u samostanu živi petnaestak sestara, a njih šest radi u bolnici Danilo I.
Nakon razgledavanja gradskog središta i znamenitosti crnogorske prijestolnice nastavili su svoje hodočašće put Budve. Budva je jedan od turističkih simbola crnogorskog primorja i posljednja destinacija na tom putovanju po znamenitostima bokokotorskog zaljeva.