Zagreb, (IKA) – Crkvica Svetoga Duha u zapadnom dijelu Zagreba kroz stoljeća je poznata kao „Zagrebački Emaus” u koji se tradicionalno hodočasti na Uskrsni i Duhovski ponedjeljak. Središnje slavlje 2. travnja predvodio je gvardijan samostana Svetoga Duha franjevaca konventualaca o. Tomislav Glavnik. Na početku homilije naglasio je kako su i Uskrsni i Duhovski ponedjeljak vezani uz velike događaje naše vjere. Također je podsjetio, kako je ova crkvica na svetoduškom brežuljku kad je izgrađena bila jedina crkva posvećena Svetome Duhu u cijeloj tadašnjoj Zagrebačkoj nadbiskupiji. „Vjernici su ovdje hodočastili na današnji dan, te je to bilo prvo zagrebačko proštenje u kalendarskoj godini”.
Osvrćući pak se na misna čitanja, rekao je: „Stavimo li današnje evanđelje u kontekst našeg vlastitog života, mislim da nema ovdje nikoga od nas koji ne bi mogao priznati da je barem jednom želio pobjeći od nekog problema koji ga je snašao u životu. Vi u obiteljima znate koliko je kompleksno živjeti cijeli život sa supružnikom, s djecom koja nisu onakva kakva bi željeli da su. Čovjek se nada, ali i postavlja granice do kojih će izdržati. No, uvijek se vraćamo na početak”. Ukazujući na retke Lukina evanđelja koje pomno bilježi Kleofa pred neznancem ispovijeda što je njega u njegovu životu snažno, posebno je naglasio ključne riječi „mi se nadasmo”, jer „nada čovjeka tjera, ona čovjeku daje život, optimizam, ali kad nestane nade onda ostanu samo riječi ‘mi se nadasmo'”. Tako njih dvojica razočarani odlaze iz Jeruzalema, a Jeruzalem je bio sveto mjesto, ali se nakon susreta vraćaju. „I mi imamo naš Jeruzalem, kud se vraćamo. Imamo našu obitelj, daj Bože da je tako. Zato bih vas ohrabrio kad se i vama dogodi ‘suhoća’ u životu, kad se počnemo udaljivati da se vratimo na početak i da kažemo zašto smo mi Bogu uzvjerovali, da ispočetka iščitavamo svoj život. Tako će biti lakše vratiti se u naš Jeruzalem, sveto mjesto, ali mjesto križa i muke, no s jednim ohrabrenjem koje nama daje današnja liturgija riječi i to posebno nama katolicima koji spajamo ispovijedanje vjere s blagovanjem euharistijskoga kruha”. Pojasnio je kako je misa bez pričesti kao bogato spremljen stol bez onih koji će blagovati. Stoga, u euharistiji se „događa trenutak istine, nama se otvaraju oči, ne zbog toga što smo blagovali, nego zato što smo u stanju milosti, bez teškoga grijeha, te smo u stanju uviđati prave stvarnosti i vrijednosti: susreli smo Boga života, dobili smo snagu za hod u nepoznato. Dao Bog da na putovima kojima ćemo ići susretnemo Gospodina kao našeg trajnog pratitelja koji ne napušta one koji mu se preporučuju”.
Nakon popričesne molitve, o. Glavnik vjernicima je prenio svoje svjedočanstvo ove crkvice u životu franjevaca konventualaca koji žive u svetoduškom samostanu, te je podsjetio kako su ovdje mnogi započeli svoju formaciju, a u kripti crkvice nalazi se i grobnica. U tom vidu pozvao je vjernike da se u molitvama sjete onih fratara koji su tu pastoralno djelovali. Zajedno s vjernicima izmolio je Oče naš za jedanaestoricu franjevaca konventualaca čiji se posmrtni ostaci nalaze u kripti, a posebno za o. Zvonimira Zlodija koji je preminuo na Veliku subotu, a čije će tijelo biti položeno u kriptu u utorak 3. travnja.
Euharistijsko slavlje pjevanjem je uveličao župni zbor „Tomisav Talan” uz orguljsku pratnju mo Milana Hibšera.
Crkvica Svetoga Duha na istoimenom brežuljku spominje se godine 1492. Drvenu crkvicu je od propasti oko 1622. spasio isusovac Ljudevit i od tada je crkvica zidana. Tu je 1625. osnovana bratovština sv. Izidora, zaštitnika seljaka, da bi se klonili kletve, zaklinjanja, psovke, otimačine i lihve. Prema kazivanjima, njihova živa vjera bila je nagrađena: oživjelo je mrtvorođeno dijete jednoga seljaka jer su se roditelji zavjetovali Duhu Svetome, a crkvica Svetog Duha od tada se smatra čudotvornom. Svečano posvećenje crkvice bilo je u nedjelju nakon Presvetog Trojstva 1705. Po ukidanju Isusovačkog reda crkvica je ponovno zapuštena, a po odredbi cara Franje I., vojska je u njoj 14. listopada 1809. uskladištila barut. No, nekoliko mjeseci nakon toga, 30. lipnja 1810., u crkvicu je udarila munja, pa je uslijed eksplozije ista do temelja srušena. Župnik Petar Horvatić podigao je sadašnju crkvicu Svetoga Duha 1832., sakristija je dograđena 1841., a godine 1876. postavljene su i orgulje. U tijeku kolovoza 1893. godine crkvica se ponovno obnavlja te su dograđene i dvije kapelice: na istočnoj strani s oltarom Svetog Trojstva, a na zapadnoj s oltarom Navještenja Blažene Djevice Marije. Obnovljenu crkvicu 13. svibnja 1894. blagoslovio je tadašnji župnik dr. Stjepan Boroša. Franjevci konventualci protjerani s Cresa došli su u Zagreb, te im je 1922. nadbiskup Bauer dodijelio župu na Svetoduškom brijegu, danas župa sv. Antuna Padovanskoga. Crkvica je dvije godine služila kao župna crkva, dok nije pokraj nje sagrađena crkva Sv. Antuna. Ulica koja prolazi pokraj crkve dobila je ime Sveti Duh godine 1913., a ime joj je ponovno vraćeno početkom devedesetih godina. U kripti crkve Svetoga Duha danas se nalazi grobnica franjevaca konventualaca. Osim hodočasničkih misa na Uskrsni i Duhovski ponedjeljak, crkvica je tijekom godine otvorena svake srijede kada se tu održava cjelodnevno klanjanje.