Marija Bistrica, (IKA) – U Hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke u utorak 9. kolovoza održano je XX. hodočašće udruga invalida. Euharistijsko slavlje predvodio je rektor Svetišta Zlatko Koren, a homiliju izrekao đakon Renato Belčić. Na hodočašću, održanom u organizaciji Udruge invalida Donja Stubica, okupilo se oko 400 članova iz 22 udruge invalida iz Hrvatske i jedne udruge iz susjedne Slovenije. U uvodu u misno slavlje predsjedatelj slavlja pozdravio je sve prisutne, organizatorima čestitao ovaj mali jubilej, zahvalio prisutnim invalidima na njihovom svjedočanstvu vjere te sve prisutne pozvao da budu obazrivi prema osobama s posebnim potrebama.
U svojoj homiliji đakon Belčić istaknuo je kako ono što je u ljudskim očima maleno u Božjim je veliko, ono što čovjek gleda kao korisno, snažno i produktivno za Boga je glupost. Ono što čovjek sudi kao nepotrebno i besmisleno u Božjim je očima od primarne važnosti. Sam se Bog brine da ono što ljudi odbacuju kao maleno i nepotrebno bude zaštićeno. Kao djeca, koja su malena, koja ne privređuju, koja ne služe povećanju bogatstva društva, koja nemaju pravo glasa u političkim i društvenim raspravama, a ipak Isus kaže da njihovi anđeli na nebu gledaju lice Očevo. To znači da ti maleni imaju svoje zastupnike pred samim Bogom, neizmjerno moćnim Kraljem svemira koji se posebno interesira za te malene, u očima svijeta beznačajne, a pred Bogom dragocjene. On sam ustaje u njihovu obranu i osvećuje gaženje njihovih prava. I zato je i pažnja Crkve kroz stoljeća uvijek bila usmjerena upravo na malene, na siročad, na bolesne, na nepokretne, na društveno marginalizirane, na siromašne, na sve one koji su potrebni posebne skrbi ili pažnje. Oni su pravo bogatstvo Crkve i njezina unutarnja snaga. Kada Crkva ne bi bila na strani onih koji su u očima svijeta slabi tada bi izdala svoju misiju, tada bi izdala Božju volju, tada ne bi služila Božjoj providnosti i Njegovom projektu koji ima za ovaj svijet. Tada bi na ovoj Zemlji zaista zavladala velika tama, a bolesna sebičnost bi se kao zaraza proširila čovječanstvom donoseći otvrdnuće srca, duhovnu sljepoću i kulturu smrti. Ulazak u kraljevstvo nebesko ovisi upravo o ovom izboru: odbaciti veličine ovoga svijeta i svoj život potrošiti za one koji u očima ovoga svijeta vrijede malo ili ništa. To je Božji izbor koji nam je i više nego jasno prikazan u životu Isusa Krista, Boga koji se toliko ponizio da je uzeo obličje čovjeka, ljudsko tijelo da bi s nama podijelio svaku našu bijedu i pokazao nam pravi smisao života, blaženog i ispunjenog života, sretnog života, života kakvog je za nas zamislio i želio naš Stvoritelj, naš dobri Bog. Takav život je moguć svima, jer on ne ovisi toliko o vanjskim uvjetima života koliko o stanju našega duha i srca, rekao je propovjednik.
Samo pravo iskustvo Boga može na prekrasan način otvoriti nove horizonte, pomoći da se na pravi način vrednuje stvarnost. I ona velika, cjelokupna stvarnost svega što me okružuje, i ona moja stvarnost, stvarnost u kojoj ja živim i koju možda drugi ne razumiju, ali je Bogu isto tako od neprocjenjive važnosti. Bog želi ući u moju stvarnost, važan mu je svaki detalj mog života. On je dobri Otac koji se raduje sa mnom i tuguje sa mnom, koji želi podijeliti moje teškoće i brige, koji želi biti uz mene i onda kada drugi odustaju, koji želi preuzeti na sebe moju životnu situaciju onda kada mi ona postaje neizdrživom. I uistinu ju je preuzeo. U Kristovom križu sadržane su sve moguće boli, patnje i tjeskobe čitavog svijeta i mene osobno. I zato propovijedati kršćanstvo bez žrtve i križa je lažno. To čine lažni proroci koji govore ono što netko želi čuti, a ne ono što je istina. Ali srce vapi za istinom. Krist je jedini odgovor na pitanja našeg srca. Zato ga treba poznavati, prijateljevati s Njime kroz molitvu, primanje sakramenata, kroz služenje malenima, rekao je u svojoj homiliji đakon Belčić.
Slavlje je bilo prožeto molitvom i zanosnom pjesmom, a nakon mise okupljeni su se uputili u Zabok gdje su hodočašće nastavili druženjem, sportskim igrama i blagovanjem.