Zagreb, (IKA) – Nekoliko stotina vjernika s područja Dubrovačke biskupije kao i onih koji privremeno ili stalno žive u Zagrebu i okolici hodočastilo je u subotu 17. ožujka na grob blaženog kardinala Alojzija Stepinca povodom 20. obljetnice njegova proglašenja blaženim. S vjernicima, svećenicima, redovnicima i redovnicama s krajnjeg juga Hrvatske u zagrebačku prvostolnicu stigao je i dubrovački biskup Mate Uzinić koji je u podne u katedrali predvodio euharistijsko slavlje. Koncelebrirali su zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško, generalni vikar Dubrovačke biskupije don Hrvoje Katušić, kancelar don Ivica Pervan te ostali svećenici i redovnici.
U propovijedi je biskup Uzinić istaknuo tri značajke koje se vežu uz bl. Alojzija Stepinca, a to su „kontroverzan”, hrabar i dosljedan te je o njima više govorio.
Objašnjavajući što misli pod oznakom „kontraverzan” biskup je kazao da je kardinal to bio za života, osobito u vremenu sudskog progona i osude, ali i da je takav ostao do danas iako je povijest o svemu rekla svoj sud. To je vidljivo iz svega ono što se o njemu govori i piše, pa i raspravlja na najvišim, crkvenim, znanstvenim, pa čak i političkim razinama, kazao je biskup Uzinić ne ulazeći u razloge za to, koji su, kako onda tako i danas, „manje pravne, a više političke naravi”. „Iako nas to zbunjuje, to, zapravo, nije ništa neobično. To je sudbina svetaca. Bl. Alojzije Stepinac se svojom ‘kontroverznošću’ jednostavno uklapa u profil sveca”, istaknuo je dubrovački biskup. Povezao je to s liturgijskim čitanjima u kojima se može prepoznati ono što se dogodilo Isusu, bl. Alojziju i drugim pravednicima koji su, „odustajući od osobne osvete i parnice, svoju osvetu i parnicu, prepustili Bogu”.
„Zato se ne trebamo bojati ‘kontroverznosti’ bl. Alojzija, nego njegovu ‘kontroverznost’, koja je ‘kontroverznost’ proroka i svetaca, dapače samog Isusa Krista, trebamo shvatiti kao pouku i poticaj”, kazao je dalje biskup. To je pouka o načinu na koji Bog djeluje u ljudskoj povijesti odnosno pouka „da Bog ne djeluje u sili nego u slabosti, da on ne nalaže nego predlaže ostavljajući ljudima mogućnost da ga mogu i odbaciti”. Moći biti odbačen, ali i moći biti prihvaćen je „kontroverzna” sudbina Boga u ljudskoj povijesti, pa i sudbina onih koji su njegovi, kazao je biskup i dodao: „Istovremeno je to poticaj nama samima da i mi budemo ‘kontroverzni’, ne odustajući od zalaganja za istinu u ljubavi za svakog čovjeka, osobito za one koji su odbačeni, za jedinstvo Kristove Crkve i predlažući, po cijenu da budemo odbačeni, ali nikad ne namećući, evanđelje koje nam je Bog kao Crkvi i kršćanima povjerio da ga navješćujemo”.
Govoreći u prilog tome da je Stepinac bio hrabar, dubrovački biskup je skrenuo pozornost na primjer Nikodema iz Evanđelja koji je pripadao svećeničkoj i farizejskoj eliti koja nije prihvaćala Isusa. Nikodem se ipak hrabro zauzeo za Isusovo temeljno pravo, pravo na obranu te je postao „glas Isusa, koji u toj skupini ljudi nije imao pravo glasa”. U njemu se može prepoznati hrabrost kojom se bl. Alojzije Stepinac „na različite načine zalagao za ugrožene totalitarnih sustava svoga vremena”. Biskup Uzinić je potom naveo nekoliko rečenica Stepinčevog branitelja po službenoj dužnosti dr. Iva Politea, koje pokazuju Stepinčevu hrabrost: „Oni isti koji se sada smiju, ako su tada bili u Zagrebu, šutjeli su, prolazili mirno i bez prosvjeda na ulici mimo okupatorskih vojnika i ustaša i – da se poslužim riječima druga predsjednika suda – držali figu u džepu. Ali tko nije šutio, tko je javno prosvjedovao – bio je nadbiskup Stepinac! Htio bih vidjeti onoga, tko je na okupiranom području – ne izvan ovoga! – neposredno pred okupatorom i pred ustaškom vlasti onako otvoreno, energično i često prosvjedovao protiv svih nasilja okupatora i ustaša! Neka se, dakle, danas ne hvale i ne podsmjehuju onome, koji se na djelu pokazao daleko junačkijim od njih!” Također je spomenuo i mnoge ugledne Židove i zagrebačke Srbe kojima valja odati priznanje jer su „pokušali dati glas onome koji nije imao glasa, svjesni da je on njima, kao njihov Nikodem, davao glas onda kad ga nisu imali”. Zaključio je da je sve to poziv vjernicima da budu hrabri Nikodemi obespravljenih svoga vremena na što jasno potiče i papa Franjo, dajući hrabro svoj glas svima onima koji nemaju glasa.
Kao treću Stepinčevu značajku biskup Uzinić je izdvojio dosljednost. Povezavši to s primjerima nedosljednosti u pročitanom evanđelju poput primjera „svjetine” dubrovački biskup je kazao kako se i sam Stepinac susretao s prevrtljivim ljudima, ali on sam nije bio takav, on je bio dosljedan. „Prihvaćajući i priznajući legitimitet pojedinih vlasti, on ne prihvaća režime i ideologije koje ih nadahnjuju, nego se protiv njih bori sredstvima koje kao nadbiskup ima na raspolaganju, osuđujući jednako odlučno ‘rasne zakone’, kao i kasniju likvidaciju nevino pobijenih ‘klasnih neprijatelja’. Zato je bio promatran s nepovjerenjem, a kasnije i osuđen”, istaknuo je biskup dodavši da je „svjetina” u njegovom vremenu u početku šutjela, a onda se smijala i rugala.
Potom je potaknuo okupljene vjernike na promišljanje o sličnosti vjernika ovog vremena s jeruzalemskom svjetinom, što je uobičajen način propitivanja vjerničke savjesti u korizmenom vremenu, a tome je dodao preispitivanje o (ne)dosljednosti u odnosu prema kanonizaciji bl. Stepinca: „Htio bih se ovdje zapitati nismo li ponekad i mi slični toj jeruzalemskoj svjetini, čak i u našem navodnom zauzimanju za bl. Alojzija Stepinca i njegovu kanonizaciju. Kažem navodnom, jer je to naše zalaganje puno puta čista politika i nacionalni, a ne vjernički i crkveni interes.” To je bilo osobito aktualno u posljednje četiri godine od kad je kardinal Amato najavio Stepinčevu kanonizaciju, a papa Franjo je odgodio zbog dijaloga sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom, primijetio je biskup. Slični smo jeruzalemskoj svjetini ako nismo dosljedni, primjerice ako „svojim zalaganjem za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca narušavamo jedinstvo Katoličke Crkve i svoju katoličku povezanost s Petrom naših dana, papom Franjo, za koju je u svom vremenu bl. Alojzije Stepinac dao svoj život”, istaknuo je dubrovački biskup. Slična nedosljednost se može pripisati i onima koji se politički i diplomatski zalažu za njegovu kanonizaciju, nastavio je biskup Uzinić, a „istovremeno kalkuliraju kad je u pitanju odlučna osuda zločinačkih totalitarizama i ideologija prošlih sustava, kao i jasan stav prema novim ideologijama koje, htjeli mi to priznati ili ne, snažno kucaju na naša vrata i ponovo, kao i sve druge ideologije koje su im prethodile, nasrću na čovjeka i njegovo dostojanstvo”. Dodao je tome i nedosljednost onih koji se zalažu za svetost Stepinca koji je na sudu, odgovarajući na optužbe protiv sebe, kao glavni argument svoje obrane stavio vlastitu savjest govoreći: „moja (je) savjest mirna”, a „istovremeno sami olako prelaze preko suda vlastite savjesti i, možda, čak i druge na to prisiljavaju”. Nedosljednost se može pripisati „i svima nama koji se zalažemo za njegovu kanonizaciju, a u svojoj se kršćanskoj i crkvenoj svakodnevici zaustavljamo samo na osudi različitih ideologija – starih ili novih svejedno jer one dođu, naprave svoje i prođu, povijest najbolje ocijeni njihov rad – a zaboravljamo da je od toga puno važnije ono što mi kršćani govorimo i činimo”. Bl. Alojzije je, više nego li na osudi ideologija, u svom svakodnevnom nadbiskupskom djelovanju „upozoravao na probleme koje je uočavao u Crkvi svoga vremena, zalažući se za to da Crkva bude bolje organizirana i da bolje odgovori svom poslanju i potrebama ljudi, ali i propitujući vjerničku savjest i potičući buđenje mlake i slabe vjere u hrvatskom narodu te oštro prokazujući i osuđujući neke pojave, koje su i danas stvarnost naše Crkve i naroda, a koje prijete i Crkvi i narodu”, kazao je dubrovački biskup.
U zaključku propovijedi biskup Uzinić je ustvrdio: „Nije dovoljno da se samo prepoznamo kao oni koji su nedosljedni, potrebno je, u svim situacijama i u svim odlukama, i postati dosljedni. I biti hrabri bez obzira na cijenu, pa ako je to i cijena da budemo ‘kontroverzni’ zato što smo vjerni Isusu Kristu i Crkvi, kao što je to bio i bl. Alojzije. I naravno, zato što volimo svoj narod i Domovinu, kao što ih je on volio.” Poželjevši da bl. Alojzije sve potiče svojim primjerom i zagovara svojim zagovorom, biskup je propovijed završio riječima: „A njemu će, uvjeren sam, to biti puno draže od toga kad će i hoće li ili neće biti proglašen svetim. Uostalom, ovo prvo dijelom ovisi o nama, a ovo drugo je, kako kaza kardinal Parolin tijekom svog pohoda našoj Domovini, pitanje Boga i njegovog vremena.”
Na kraju mise biskup Uzinić predmolio je molitvu na Stepinčevu grobu, a vjernici su kasnije također osobno dolazili i ostajali u molitvi pred grobom blaženika zahvaljujući za uslišanja i moleći za svoje potrebe, potrebe biskupije, naroda i cijele Crkve. Dubrovački hodočasnici su iz svojih mjesta prema Zagrebu krenuli dan ranije te su različitim hodočasničkim rutama stigli u zagrebačku katedralu, a na tom putu pri dolasku ili na povratku obišli su i neka druga hodočasnička mjesta poput Krašića, rodnog blaženikovog mjesta u kojem je on bio i u kućnom pritvoru, ili Ludbrega, gdje se posebno časti Krv Kristova.