Eminentissimo signor Prefetto della Congregazione per i Vescovi, Cardinale Marc Ouellet, La ringrazio sinceramente per la fiducia dimostratami offrendomi di pronunciare quest’omelia nel rito dell’Ordinazione episcopale che Ella impartirà ora al Suo collaboratore Mons. Dražen Kutleša, finora sacerdote della Diocesi di Mostar-Duvno. Nella preparazione della predica, non potevo non servirmi anche delle sagge parole che Ella ha proferito ai nuovi Vescovi in qualche occasione. (CONGREGAZIONE PER I VESCOVI, Duc in altum, Pellegrinaggio alla tomba di San Pietro. Incontro di riflessione per i nuovi vescovi, Roma, 9-17 settembre 2010, Citta del Vaticano 2010. Interventi del Card. MARC OUELLET, pp. 13, 17, 153-156.) – [Uzoriti gospodine Prefekte Kongregacije za biskupe, kardinale Marc Ouellet, iskreno Vam zahvaljujem na iskazanu povjerenju ponudivši mi da izgovorim ovu homiliju za vrijeme obreda biskupskoga ređenja koje ćete Vi sada podijeliti svomu suradniku Mons. Draženu Kutleši, dosadašnjemu svećeniku Mostarsko-duvanjske biskupije. U pripremi ove propovijedi nisam se mogao ne služiti i mudrim riječima koje ste Vi nekom prigodom izrekli novim biskupima].

BOGATSTVO EVANĐELJA. Prve riječi koje nam je Sveto Pismo zabilježilo, a koje je Gospodin Isus izgovorio – osim onih izrečenih u Hramu kao dvanaestogodišnjak: da mu je biti u kući Oca svojega – bile su ove što nam sv. Marko prenosi u početku svoje knjige, današnjega evanđeoskog odlomka: “Obratite se i vjerujte Evanđelju” (Mk 1,15). Evanđelje, blaga ili radosna vijest u spisima i ustima navjestitelja Novoga Zavjeta ima više teoloških značenja. Evanđelje je u prvom redu Riječ istine (Gal 2,5; Kol 1,5). Sve do Isusova vremena ljudi su tražili Boga, ne bi li ga kako „napipali i našli” (Dj 17,27). Bilo je sve to neko filozofsko nesigurno pogađanje. Rezultate toga traženja patnički mudrac Job sažima u vapaj: „O kad bih znao kako ću Boga naći” (23,3). To je zatim Evanđelje nade (Kol 1,23), nade u budući život, koji nam je obećan i za kojim se protežemo i dnevnu bitku vodimo. To je konačno Evanđelje spasenja (Ef 1,13). Ne samo u smislu oslobođenja od prošlih grijeha i zasluženih kazna, nego kao Božja snaga u nama da pobjedonosno živimo zauvijek.
Pa i velikani izraelskoga naroda na razne načine mole istu molitvu: „Lice tvoje, Gospodine, ja tražim!” (Ps 27,8). „To je bio treperavi uzdah tolikih i tolikih Izraelovih pravednika i molitva koja izvire iz srca svakoga vjernika: spoznati lice Božje”. (Ondje, str. 153) Ali s Isusovom pojavom nije više bilo tapkanja i nagađanja, nego je nastupila jasnoća, gledanje vlastitim očima i pameću: pojavilo se čovjekoljublje Boga našega u liku Isusa Krista (Tit 2,11), i tko vidi Isusa, vidi i Boga Oca (Iv 12,45).
Obratite se i vjerujte Evanđelju! – tako Isus poziva slušateljstvo svoga vremena i ovoga svijeta. Obratiti se znači promijeniti način svoga umovanja. Svoju ljudsku logiku uskladiti s Božjom logikom, Logosom! Vjerovati Evanđelju znači s gorušičinim zrnom vjere moći presađivati dudove u more (Lk 17,6), premještati gore (Mt 17,20) s jednoga mjesta na drugi, tj. rješavati brda poteškoća. Vjerovati znači prihvatiti misao i istinu da je Bog toliko ljubio svijet da nije žalio učiniti ni najveću žrtvu da nas privuče k sebi. Vjerujemo doista u nešto što zvuči nevjerojatno a da bi bilo istinito, a upravo je to božanska istina i dobrota! „U licu Krista Raspetoga, u njegovoj krvi prolivenoj za nas vidimo Boga i vidimo pravu svemoć, ne mit svemoći. Mi ljudi uzdižemo moć i poistovjećujemo je sa sposobnošću rušenja, nanošenja zla i svladavanja drugih. Ali ono što se ukazuje u Kristu jest posve suprotno: u njemu je prava svemoć ljubiti dotle da Bog može trpjeti: ovdje se pokazuje prava svemoć koja može segnuti do mjere ljubavi koja za nas trpi. Mi se možemo povjeriti ovoj svemoćnoj ljubavi i živjeti u ovoj sigurnosti”. (str. 154)
U SLUŽBI KRALJEVSTVA BOŽJEGA. Budući da je Isus naumio osnovati Kraljevstvo Božje na zemlji, nije to učinio bez pozvanih suradnika u čija je srca upisivao svoju božansku poruku da je oni prenose drugima, sve do krajeva zemlje. Sve je počelo s obale galilejskoga Genezareta. Kažu da je u to doba Genezaretom plovilo i do 330 čamaca s kojih se, uz veliku muku (Lk 5,5), mrežama lovila riba iz jezera. Slasno je ribu pojesti, ali je nije lako uloviti. A od ribe se živjelo. Ribar je bio zahtjevan životni zanat. Isus za svoje učenike bira upravo ribare, ljude vične čekanju, strpljivosti, vještini ribolova, neuspjehu, radosti u uspjehu, da bi oni sutra bili „ribari ljudi”, također s takvim obilježjima vodeći ljude u Kraljevstvo života i istine, Kraljevstvo pravde, ljubavi i mira.
Nigdje nije tako očita ona Isusova: Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas (Iv 15,16) kao ovdje kod Genezareta. Evo ih, dakle, na genezaretskom žalu. Isus između mnoštva koštunjavih ribara „ugleda” dvojicu braće i uputi im poziv: Šimune i Andrija! „Hajdete za mnom, i učinit ću vas ribarima ljudi”. Odgovoriše u šutnji: „Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim” (Mk 1,17-18). I drugu dvojicu braće „ugleda” i njih pozva: Jakove i Ivane, za mnom! „I oni, ostavivši svog oca Zebedeja u lađi s nadničarima, otiđoše za njim” (Mk 1,19-20). Nigdje Isusova poziva tako spontana kao ovdje, s jasnim ciljem. I nigdje tako jasna odaziva Isusu kao ovdje – bez ikakva izmotavanja: te dok pokopamo stare roditelje, te kupili smo njive, te imamo pet jarmova volova, ne daju nam žene… Niti ga novoizabrani uopće pitaju: Koji ti je, Isuse, program? Gdje su ti ministarstva? Parlament? Mediji? Infrastruktura? Nade i šanse u uspjeh? U svim duhovnim zvanjima ovaj Isusov stil poziva apostolima Crkva je zadržala samo u izboru biskupa. Svi drugi naslovnici duhovnih zvanja pišu i potpisuju molbe za sjemeništa i javljaju se u bogosloviji za đakonat i prezbiterat: „Evo me, mene pošalji” (Iz 6,8). Ali kad je u pitanju biskupstvo, nema molbe, nema samoponude: Gle mene! Ako te „ugleda” Namjesnik Kristov i ako te pozove, hrabro se i neopozivo odazovi!
– Don Dražene, sadašnji Nasljednik ribara Petra pozvao je i tebe ovih prošlih dana, da budeš „ribarom ljudi” na ovom najvećem hrvatskom poluotoku Istri. Nisi mogao ni slutiti koje je more nepoznatosti i kopno poteškoća. Prihvatio si izbor u vjeri u Krista Spasitelja i u vjernosti njegovu vidljivom Namjesniku Papi, stojeći mu na raspolaganju svojim darom i svojim radom.
U ISUSOVOJ TEOLOŠKOJ ŠKOLI učenici su slušali dva temeljna sustava disciplina. Jedan je bio sustav raznih istina, a drugi sustav zapovijedi.
Sustav istina. Evo nas u Kafarnaumu nakon čuda s kruhovima i ribama. S Isusom se nalazi sedamdesetak njegovih učenika. Kada je Gospodin počeo navješćivati božansku istinu o čudu i otajstvu Euharistije, stadoše se „mnogi” učenici osipati. Isus se okrene Dvanaestorici i upita ih: „Da možda i vi ne kanite otići?” Pa i da svi odu, Isus ostaje kod svoje božanske istine, ne mijenja je i ne prilagođava ušima slušatelja, koliko god ta besjeda bila „tvrda” (Iv 6,60). Drugi vatikanski koncil uveo je red ili „hijerarhiju” istina u ekumenskom dijalogu (UR 11): jedne se istine odnose na temelje naše svete vjere, a druge na sredstva spasenja. One su za nas sve spasonosne: i one prve: trinitarne istine o odnosima Oca, Sina i Duha Svetoga; o stvaranju i providnosti itd.; i one soteriološke istine o Kristu Isusu, jedincatom Otkupitelju, i pneumatološke, kao i one druge: mariološke istine u djelu spasenja, i petrinske dogme prvenstva i nezabludivosti u službi Crkve. Upravo je Petar, na Isusov spomenuti upit, spremno odgovorio: „Gospodine, komu da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!” (Iv 6,67-68). Mi sve te istine cjelovito prihvaćamo s dubokom zahvalnošću Bogu i njegovoj Crkvi, s ljubavlju i poštovanjem, i propovijedamo ih svom snagom i zauzetošću.
Sustav ćudorednih zapovijedi. Kad se javio onaj bogati uglednik raspitujući se kako baštiniti život vječni, Isus mu gotovo taksativno uzvraća. Zapovijedi znaš: Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku! I kao krunu svega: I ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga! (Mt 19,18-19; Mk 10,19). Razumije se, Isus ne zaboravlja onu temeljnu zapovijed, koja je „najveća i prva”: Ljubi Gospodina, Boga, svojega svim srcem svojim…(Mt 22,37-38), kao što je odgovorio onomu zakonoznancu, koji se također zanimao kako baštiniti život vječni. Ne možemo sami sobom, nego samo s Bogom i njegovom milošću. Kakve god bile ljudske krjeposti, uvijek je Bog onaj koji u svojoj dobrohotnosti u nama izvodi i „htjeti” i „djelovati” (Fil 2,13). Tomu je sustavu Isus dodao svoj sustav svetih sakramenata, posvetiteljskih znakova, lijekova i sredstava.
– Ti, don Dražene, danas primaš puninu sakramenta sv. reda svećeništva.
Ima još jedan sustav – sustav zapovijedanja ili upravljanje odnosno ravnanje institucijama i karizmama. O tim darima govori u današnjem drugom čitanju sv. Pavao vjernicima u Korintu, gdje su nicale različite karizme, a Duh Sveti dao da rastu (1 Kor 12,4-11). O svima u Crkvi donose svoj sud oni koje Bog postavi „prvo za apostole (r. 28), a onda dosljedno i njihovi nasljednici.
– Evo, don Dražene, Duh te postavio po Papinu izboru nositeljem velikih zadaća: docendi, sanctificandi et gubernandi.
Ne ćeš moći sam, nego u suradnji s biskupom Milovanom, s ostalim biskupima Riječke metropolije i Hrvatske biskupske konferencije, sa svim istarskim svećenicima, s narodom Božjim.
U tebe se polažu nemale nade. Dano ti je veliko povjerenje. Ti ćeš danas izreći svoje obveze Bogu pred cijelom Crkvom. Tvoj glavni posvetitelj u jednoj svojoj homiliji ističe te obveze novim biskupima ovim naglaskom: „službu do smrti vršiti, vjerno propovijedati, Tijelo Kristovo graditi ustrajući u jedinstvu s cijelim Biskupskim zborom pod sigurnim vostvom Pape, za sveti se Narod Božji brinuti i putem ga spasenja voditi, uvijek biti ljubazan i milosrdan prema siromasima i svima koji trebaju potporu i pomoć, u potragu za zalutalom ovcom ići, uvijek neumorno za sveti narod moliti, službu vrhovnoga svećeništva obavljati…” (str. 156) Na ove ćeš obveze danas dati svoj odlučni „Hoću”. Neka to bude s Božjom pomoću po zagovoru Blažene Djevice Marije!
Molimo dakle „Duha vodstva” kojega sada primaš: „Duše zajedništva, koji izlaziš od Oca i prožimaš Crkvu euharistijskim srcem Kristovim, izlij na nas mir i radost vjere. Ojačaj našu povezanost s papom Benedidktom XVI., Petrovim nasljednikom, i daj da svakim danom raste jedinstvo Crkve na slavu Boga Oca. Amen”. (str. 17)
+ Ratko Perić, biskup